IT-11.V.CORRIERE-MILOŠEVIĆEVI POTEZI

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 11. V. 1999. Poprište ogorčene bitke Saveza "Makar bilo točno, unatoč prevelikom broju grješaka, da NATO raspolaže 'inteligentnim bombama', političku inteligenciju moramo priznati Slobodanu Miloševiću. Tri dana najmoćniji Savez svijeta bori se s neugodom, ispričava se Pekingu zbog toga što je pogodio njegovo veleposlanstvo u Beogradu, svim se silama trudi uza se zadržati Rusiju, objašnjava da svemoćna CIA nije imala novu kartu srpske prijestolnice. Iskrenost je za pohvalu, no ne može prikriti to da je NATO sebi pucao u nogu i da je u pitanje doveo diplomatski plan kojega je teškom mukom postigla 'skupina osmorice'. Što čini Milošević? Savršenim osjećajem za vrijeme iskorištava atlantsko loše stanje, najavljuje djelomično povlačenje svojih snaga s Kosova i hvata Clintona za riječ (izjave od 3. svibnja) kako bi u zamjenu zatražio zaustavljanje bombardiranja. Svojim iskazivanjem dobre volje Beograd se dodvorava UN-u, pojačava kineski bijes koji bi mogao paralizirati Vijeće sigurnosti, pokušava ponovo pridobiti Rusiju i, kao da to nije dovoljno, povlačenje objašnjava objavljivanjem pobjede: na Kosovu je 'posao završen', OVK je uklonjen, i radi toga, a ne iz straha od bomba, jedan dio postrojba može se vratiti u vojarne. Taktički potez je briljantan, no bilo bi pogrešno ne prihvatiti ga kao nadu. Bude li se 'djelomično povlačenje' moglo potvrditi, to će značiti da je Milošević ipak napravio prvi korak u ispravnom pravcu. Vrijedilo bi truda u dobroj namjeri, dakle, istražiti kakvi još prostori za popustljivost postoje u Beogradu, koje se još prilike uistinu mogu stvoriti kako bi se dovršio rat koji, čini se, iscrpljuje NATO više nego srpskog diktatora. Sljedeći će se dani, nadajmo se, u tom smislu pokazati odlučujućima. No bilo bi licemjerno ne istaknuti da je Milošević još jednom Savez natjerao na defanzivu: premda izjavljuju da su 'ohrabrene' (kao što je učinio Clinton), savezničke prijestolnice ocijenile su 'nedovoljnim' najavu srpskih vojnika, govorile su o 'polovičnim mjerama', podsjetile na uvjet zaustavljanja bombardiranja, da naime Beograd mora prihvatiti povlačenje 'svih' svojih snaga i nedvosmisleno mora prihvatiti već slavnih pet uvjeta koje diktira Bruxelles. Iza atlantske čvrstoće (između ostaloga ublažene dvosmislenostima 'Osmorice') proviruje strah da se ne popusti previše, pojavljuju se muke NATO-a koji se ne usuđuje pobijediti na terenu, no koji si ne može dopustiti ni da izgubi. Kako bi dobio mir, Milošević mora prihvatiti razmještaj oružane snage koja bi bila kadra štititi povratak izbjeglica, i to je poprište ljute bitke saveznika. No svi razumiju, a Milošević više od svih, da se suzuju politički prostori za nastavljanje kampanje bombardiranja na neodređeno vrijeme, i da će kineska pogrješka zahtijevati od Saveza nešto više od obične isprike, te da poneka unutarnja fronta pokazuje opasne pukotine. Jučer, prije no što je Beograd dao svoju najavu, predsjednik Scalfaro je zatražio prekid bombardiranja i da se javno ukori NATO u kojemu 'netko zapovijeda a drugi potvrđuju'. Izjava na rubu uvrede za vladu republike. Možda državni vrhovnik zanemaruje to da se u atlantskoj solidarnosti radi o temeljnim nacionalnim interesima, da u savezu demokracija postoje načini i mjesta za izražavanje uznemirenosti koja nas sve uključuje, i koju je, između ostaloga, Italija izrazila?(...) Ako želi izbjeći poraz, NATO nema alternativa svojoj kompaktnosti. No Kini mora platiti cijenu počinjene grješke, mora vidjeti Miloševićeve karte, a da se ne ukopava u duh rovovske borbe, mora naći sposobnosti i hrabrosti da vodi politiku jasnoćom namjera koja sada nedostaje. Inače će ga čovjek iz Beograda, između jedne 'inteligentne bombe' i druge, nastaviti ranjavati", piše Franco Venturini.