FR LIBERATION 19.4.IZRAEL-KOSOVO

FRANCUSKA LIBERATION 19. IV. 1999. Izrael mora biti uz svakog izbjeglicu "Kad slušam svjedočenja izbjeglica koji su pobjegli s Kosova, pomislim: da su mene protjerali iz kuće i dali mi deset minuta da pokupim svoje stvari, što bih ponio? Hranu? Vode? Pokrivač? Što bih uzeo za djecu - možda najdražu igračku? Slatkiše? Mlijeko u prahu, lijekove? I da to bude dovoljno ne samo da bismo preživjeli u sljedeća dvadeset i četiri sata, već da nam jednoga dana ostane prošlost, sjećanje, identitet - album s fotografijama? Važni dokumenti? Stara pisma? Neka svatko razmisli, barem i deset sekunda, o onome što bi ponio i o onome što bismo mogli dati ljudima koji su u takvim prilikama. Mi, Izraelci, jako smo daleko od Kosova i ne možemo puno učiniti. No možemo malo pomoći. Ovih dana Izrael se organizirao i učinio nešto. (Izrael je organizirao poljsku vojnu bolnicu na granici s Makedonijom za liječenje izbjeglica, prikupio je veće svote novca za Kosovo i primio više od stotinjak izbjeglica s Kosova (op. ur.).)Htjeli bismo uvijek tako postupati: biti osjetljivi na tuđu bol, spremni da se potpuno poistovjetimo sa svima koji trpe nepravdu, sa svakim izbjeglicom, sa svima koji su izgubili svoje korijene. Spremni da svoju snagu i gospodarske mogućnosti iskoristimo kako bismo, napokon, popravili nešto u svijetu. Upravo u takvim okolnostima htio bih podsjetiti na jednu stvar koja se u ovom slučaju ne priznaje, skrivena iza opravdanoga ponosa koji nas preplavljuje. Dio onoga što Srbi čine Kosovarima, ima svoje ime: preseljenje. (Dio izraelske krajnje desnice zauzima se za nasilno preseljenje Palestinaca koji žive u Izraelu u susjedne arapske zemlje (op. ur.).) A ne neko drugo. Bilo bi dobro da pozorno promotrimo slike koje dolaze odozdo, da dobro shvatimo na što to zapravo podsjeća i kako se to događa; kako se obistinjuje strašna mora kojom se neki od nas zanose i koju smo, napokon, zauvijek izbrisali iz našeg jezika. Dapače: važan pothvat koji danas čini Izrael, zainteresirano promatraju naši susjedi. Iako pomažemo albanskim izbjeglicama samo zbog toga što pate, neovisno o njihovoj vjeri i uvjerenju - što je istodobno lijepo i ljudski - to jest, i bit će, zapravo, važno u dugom dijalogu koji vodimo sa zemljama na ovome području, kao i u srcima izraelskih Palestinaca čija se država pokrenula - jamačno prvi put u takvim razmjerima - plemenito i sa srcem, u korist onih koje smatraju braćom. No, opetujem, Izrael pomaže albanskim izbjeglicama zato što su ljudska bića u nevolji: odraslima, djeci i starcima. (...) Iz jednostavnoga razloga što je progon i izbjeglištvo stanje koje dobro poznajemo, mi, Židovi moramo biti nazočni u izbjegličkim logorima. Kad se takva tragedija dogodi, ne smijemo je zanemariti. Svatko od nas, pa i oni koji su rođeni ovdje, u Izraelu, i nisu nikada bili protjerani, znaju iz priča svojih djedova, s fotografija iz obiteljskih albuma, ili pak iz onoga što mu je u genima - što znači biti protjeran, ponižen, što znači biti žrtva. (...) Danas jasno i glasno kažemo: nećemo dopustiti da nama ovlada divljaštvo i ravnodušnost. Albert Camus je rekao da prijelaz s riječi o etici na moralno ponašanje ima ime. To se zove postati čovjek. Ovdje, danas, to dobiva konkretno, neposredno i jednostavno značenje: dati, pomoći, pružiti ruku čovjeku koji pati", u rubrici 'Rasprave' piše David Grossman, pisac (zadnja knjiga 'Cikcak djeca', Seuil, 1998.).