FR-IL-YU-preseljenja-Ljudska prava-Kriminal-Izbjeglice/prognanici-Oružani sukobi FR LIBERATION 19.4.IZRAEL-KOSOVO FRANCUSKALIBERATION19. IV. 1999.Izrael mora biti uz svakog izbjeglicu"Kad slušam svjedočenja izbjeglica koji su pobjegli
s Kosova, pomislim: da su mene protjerali iz kuće i dali mi deset minuta da pokupim svoje stvari, što bih ponio? Hranu? Vode? Pokrivač? Što bih uzeo za djecu - možda najdražu igračku? Slatkiše? Mlijeko u prahu, lijekove? I da to bude dovoljno ne samo da bismo preživjeli u sljedeća dvadeset i četiri sata, već da nam jednoga dana ostane prošlost, sjećanje, identitet - album s fotografijama? Važni dokumenti? Stara pisma? Neka svatko razmisli, barem i deset sekunda, o onome što bi ponio i o onome što bismo mogli dati ljudima koji su u takvim prilikama.Mi, Izraelci, jako smo daleko od Kosova i ne možemo puno učiniti. No možemo malo pomoći. Ovih dana Izrael se organizirao i učinio nešto. (Izrael je organizirao poljsku vojnu bolnicu na granici s Makedonijom za liječenje izbjeglica, prikupio je veće svote novca za Kosovo i primio više od stotinjak izbjeglica s Kosova (op. ur.).)Htjeli bismo uvijek tako postupati: biti osjetljivi na tuđu bol, spremni da se potpuno poistovjetimo sa svima koji trpe
FRANCUSKA
LIBERATION
19. IV. 1999.
Izrael mora biti uz svakog izbjeglicu
"Kad slušam svjedočenja izbjeglica koji su pobjegli s Kosova,
pomislim: da su mene protjerali iz kuće i dali mi deset minuta da
pokupim svoje stvari, što bih ponio? Hranu? Vode? Pokrivač? Što bih
uzeo za djecu - možda najdražu igračku? Slatkiše? Mlijeko u prahu,
lijekove? I da to bude dovoljno ne samo da bismo preživjeli u
sljedeća dvadeset i četiri sata, već da nam jednoga dana ostane
prošlost, sjećanje, identitet - album s fotografijama? Važni
dokumenti? Stara pisma? Neka svatko razmisli, barem i deset
sekunda, o onome što bi ponio i o onome što bismo mogli dati ljudima
koji su u takvim prilikama.
Mi, Izraelci, jako smo daleko od Kosova i ne možemo puno učiniti. No
možemo malo pomoći. Ovih dana Izrael se organizirao i učinio nešto.
(Izrael je organizirao poljsku vojnu bolnicu na granici s
Makedonijom za liječenje izbjeglica, prikupio je veće svote novca
za Kosovo i primio više od stotinjak izbjeglica s Kosova (op.
ur.).)Htjeli bismo uvijek tako postupati: biti osjetljivi na tuđu
bol, spremni da se potpuno poistovjetimo sa svima koji trpe
nepravdu, sa svakim izbjeglicom, sa svima koji su izgubili svoje
korijene. Spremni da svoju snagu i gospodarske mogućnosti
iskoristimo kako bismo, napokon, popravili nešto u svijetu.
Upravo u takvim okolnostima htio bih podsjetiti na jednu stvar koja
se u ovom slučaju ne priznaje, skrivena iza opravdanoga ponosa koji
nas preplavljuje. Dio onoga što Srbi čine Kosovarima, ima svoje
ime: preseljenje. (Dio izraelske krajnje desnice zauzima se za
nasilno preseljenje Palestinaca koji žive u Izraelu u susjedne
arapske zemlje (op. ur.).) A ne neko drugo. Bilo bi dobro da pozorno
promotrimo slike koje dolaze odozdo, da dobro shvatimo na što to
zapravo podsjeća i kako se to događa; kako se obistinjuje strašna
mora kojom se neki od nas zanose i koju smo, napokon, zauvijek
izbrisali iz našeg jezika.
Dapače: važan pothvat koji danas čini Izrael, zainteresirano
promatraju naši susjedi. Iako pomažemo albanskim izbjeglicama samo
zbog toga što pate, neovisno o njihovoj vjeri i uvjerenju - što je
istodobno lijepo i ljudski - to jest, i bit će, zapravo, važno u
dugom dijalogu koji vodimo sa zemljama na ovome području, kao i u
srcima izraelskih Palestinaca čija se država pokrenula - jamačno
prvi put u takvim razmjerima - plemenito i sa srcem, u korist onih
koje smatraju braćom.
No, opetujem, Izrael pomaže albanskim izbjeglicama zato što su
ljudska bića u nevolji: odraslima, djeci i starcima. (...)
Iz jednostavnoga razloga što je progon i izbjeglištvo stanje koje
dobro poznajemo, mi, Židovi moramo biti nazočni u izbjegličkim
logorima. Kad se takva tragedija dogodi, ne smijemo je zanemariti.
Svatko od nas, pa i oni koji su rođeni ovdje, u Izraelu, i nisu
nikada bili protjerani, znaju iz priča svojih djedova, s
fotografija iz obiteljskih albuma, ili pak iz onoga što mu je u
genima - što znači biti protjeran, ponižen, što znači biti žrtva.
(...)
Danas jasno i glasno kažemo: nećemo dopustiti da nama ovlada
divljaštvo i ravnodušnost. Albert Camus je rekao da prijelaz s
riječi o etici na moralno ponašanje ima ime. To se zove postati
čovjek. Ovdje, danas, to dobiva konkretno, neposredno i
jednostavno značenje: dati, pomoći, pružiti ruku čovjeku koji
pati", u rubrici 'Rasprave' piše David Grossman, pisac (zadnja
knjiga 'Cikcak djeca', Seuil, 1998.).