DNEVNI PREGLED BR. 68 - 9. TRAVNJA 1999.

BRITANSKI RADIO - BBC 8. IV. 1999. Pregled tiska Nakon što je 15 dana bio usmjeren protiv srpskoga režima Slobodana Miloševića, bijes novinara britanskih dnevnih listova danas je usmjeren prema Srbiji susjednoj Makedoniji zbog načina na koji tamošnje vlasti postupaju prema stotinama tisuća traumatiziranih izbjeglica s Kosova. Uz fotografije preko noći ispražnjenog izbjegličkog logora Blace, uz makedonsko-kosovsku granicu, naslovnim stranicama dominiraju naslovi poput onog u 'The Independentu' - 'Gdje je nestalo 30 tisuća ljudi - svijet želi znati', ili onog preko cijele stranice londonskog 'The Timesa'. 'Makedoncima je uspjelo nadmašiti čak i Srbe u brzini istjerivanja ovih ljudi iz zemlje'. Taj list izvještava kako su Ujedinjeni narodi među prvima osudili ponoćnu raciju makedonskih snaga sigurnosti na izbjeglički logor u Blacima kako bi se s te lokacije nasilno uklonile izbjeglice. Navode se izjave humanitarnih djelatnika koji govore o kaosu i panici koji su nastali u logoru nakon upada makedonske policije, a u kojima su roditelji odvajani od djece, a mnogima je onemogućeno da sa sobom ponesu i ono malo osobne imovine što su uspjeli spasiti s Kosova. Kada je policija obavila svoj dio posla, u logor Blace su krenuli buldožeri koji su rušili privremene šatore i bezobzirno gnječili dječje lutke, obiteljske albume, osobne dokumente i sve što su kosovski nesretnici bili prisiljeni ostaviti iza sebe. 'The Guardianov' izvjestitelj iz Skopja John Hooper javlja kako operacija makedonske policije oslikava užasnutost koju je u toj zemlji izazvala dotad nezamisliva navala izbjeglica. Problem je još osjetljiviji ako se stavi u kontekst osjetljivog etničkog sastava te zemlje u kojoj živi čak 27 priznatih nacionalnih zajednica. Makedonci čine 65 posto stanovništva, dok su drugi po veličini Albanci koji čine 23 posto. Dolazak golemog vala izbjeglica s Kosova mogao bi stoga u toj zemlji s tek nešto više od 2 milijuna stanovnika Albance iznenada učiniti većinskim narodom. Mnogi Makedonci vjeruju da ne zaslužuju taj problem. Otkako je ta zemlja proglasila samostalnost, 1991. godine, njezino je vodstvo, suprotno očekivanju najvećeg broja političkih analitičara, uspjelo očuvati mir i stabilnost u eksplozivnoj regiji, a prošle godine došlo je i do mirne promjene vlasti, još jedne također sasvim netipične pojave među balkanskim zemljama, ističe 'The Guardian'. (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 8. IV. 1999. Pregled tiska Stotine tisuća prognanika s Kosova izazivaju sažaljenje ljudi diljem svijeta i potiču na davanje pomoći za njihovo zbrinjavanje. Neke članice Europske unije nisu međutim prihvatile njemački prijedlog da Unija prihvati stotinu tisuća tih unesrećenih ljudi. 'Frankfurter Allgemeine Zeitung' raščlanjuje kako se sukob s Jugoslavijom odrazio na Sjevernoatlantski savez: NATO nije zbog izostanka brzog uspjeha upao u političku krizu. Naprotiv, njegova solidarnost i složnost isto tako su porasli kao i načelno odobravanje intervencije među pučanstvom zapadnih demokracija. Suglasje koje tvore demonstracija vojne moći, humanitarna pomoć i političko-diplomatska aktivnost, koja se ponovno pokreće uz uključivanje Rusije, umanjuje problem legitimnosti ovog rata na Zapadu. Možda je dosegnuta točka kad bi pojam 'zajednica vrijednosti' trebao prijeći iz carstva retorike u područje praktične politike. U vezi s Miloševićevom ponudom primirja 'Berliner Zeitung' zaključuje: Povlačenje NATO-a u ovoj situaciji bilo bi kapitulacija. Milošević bi ponovno bio gospodar Kosova. Susjednim zemljama i Europskoj uniji bilo bi prepušteno da iziđe na kraj s izbjegličkim problemom. Samo cinici sada mogu Albancima preporučiti da se vrate i da se time izruče srpskoj soldatesci. Intervencija NATO-a još nije postigla svoj cilj - ponovnu uspostavu pravnog poretka. 'Berliner Kurier' također upozorava da prekid napada NATO-a nije moguć, iako svi čeznu za mirom: Mir na Kosovu, naravno da to svi žele, najradije danas. Za prognanike - da se mogu vratiti, za pilote NATO-a - da ne moraju svoj život izlagati opasnosti. To je upravo ono što je NATO htio postići. Ali Milošević želi mir isto toliko koliko je đavao spreman ići moliti se u crkvi. On mora nestati s političke pozornice. S njime mir u Jugoslaviji više nije ni zamisliv, to bi bila samo predigra za novo krvoproliće. 'Sadam Husein' u Beogradu ne smije biti rezultat NATO-ve bitke za ljudskost. Za razliku od ovog lista koji kaže kako ne smije izgledati krajnji rezultat, hamburški tjednik 'Die Zeit' iznosi prijedlog kako bi trebalo doći do sveobuhvatnog mirovnog rješenja: Prvi korak bi morala biti konferencija zapadnih predsjednika država i vlada uz sudjelovanje Jeljcina i Primakova, na kojoj bi bili razmotreni daljnji koraci. Zatim bi morala uslijediti međunarodna konferencija o Balkanu, kao ona koja se pod Bismarkovim predsjedanjem održala u Berlinu 1878. Ona bi morala utvrditi buduće uređenje regije, regulirati međusobni odnos balkanskih zemalja i njihove odnose prema Europi. Opsežna pomoć u obnovi za opustošena područja i neka vrsta Marshalova plana za čitavu jugoistočnu Europu morali bi upotpuniti takvo političko rješenje. Diplomatska snaga samog NATO-a teško da će biti sama dovoljna. Možda bi neki posrednik poput Nelsona Mandele takvom pothvatu mogao dati potrebnu moralnu snagu. (RDW) INOZEMNI TISAK FRANCUSKA LE MONDE 9. IV. 1999. Kremljgate i Kosovo "Zapad bi, uključen u prvi rat 'poslije hladnoga rata', mogao u sljedećih nekoliko dana ili tjedana zatrebati jednu jaku Rusiju. A njegov veliki istočni susjed je, vlastitom ili tuđom krivicom, u tko zna kojoj po redu krizi vlasti, a u njoj se miješaju politika, novac i seks. Oslabljena Rusija rado glumi ponižene i uvrijeđene u sukobu na Balkanu, iako joj nije stalo da u njemu zauzme nekakvu konstruktivnu i važnu ulogu. Previše ruskih vođa radije se utječu nekoj vrsti općenite solidarnosti prema Slavenima i režimu Slobodana Miloševića, posljednjem komunističkom režimu koji se još nije modernizirao. O tome dobro svjedoči i općeniti ton moskovskog tiska koji, s rijetkim izuzecima, u drami kosovskih izbjeglica vidi samo zapadnu promidžbu. Kremlj je danas, čini se, više zabrinut zbog 'afere Skuratov', nego zbog destabiliziranja Balkana, a riječ je o državnom tužitelju koji je smijenjen zato što se previše zainteresirao za financijsko carstvo Jeljcinove obitelji. A provodio je istragu o slučaju Mabetex, švicarske tvrtke za koju se sumnjalo da je u samome središtu suradnje nekih najviših ruskih dužnosnika s organiziranim kriminalom. Ako čitamo između redaka, lako ćemo shvatiti da tu opet postoje sukobi oko vlasti. Boris Berezovski, jedan od dvojice najvećih poslovnih ljudi, upravo se našao na policijskoj potjernici. A sigurno je prikupio dokaze o onome kojega smatra odgovornim za svoje isključivanje iz igre, a radi se o ruskom premijeru Evgeniju Primakovu. Primakov je veteran 'špijunskih služba' i sumnjiče ga da je dopustio državnom tužitelju da istražuje spletke Jeljcinovih financijera i da ima mnogo veza s komunistima, i to ne samo povijesnih. Rado bismo vidjeli rusku financijsko-političku elitu kako nastoji iskorijeniti korupciju. Ali sumnja se da te pravno-političke spletke zapravo samo prikrivaju borbu za vlast različitih klanova. Zapadni političari koji sve nade polažu u Primakova, u vezi s traženjem rješenja u pregovorima sa Slobodanom Miloševićem, trebali bi biti oprezni zbog tih okolnosti. Oni koji sadašnjem ruskom premijeru žele 'pomoći', u strahu da Rusiju opet ne zgrabe 'crveno-smeđi' vragovi, ne bi smjeli ispustiti iz vida opasnosti od previše javne zapadne potpore Primakovu. Kao i njegovi suparnici, Primakov je sigurno kompetentniji i pošteniji od ostalih vođa koji bi u Rusiji mogli doći na vlast. Ali i to je tako, a moramo to naglasiti, samo zato što nema prave alternative. Sve dok ne dokaže suprotno, za Primakova se može reći da još nije ni rekao ni učinio ništa što bi označilo raskid s ruskom protuzapadnom retorikom, gotovo mehanički ponavljanom, zbog koje je u vezi s rješavanjem kosovskog problema do sada postignut samo najgori rezultat: novo stvaranje crta podjele iz vremena hladnoga rata", piše u uvodniku lista. LIBERATION 8. IV. 1999. Dijagonala luđaka "Možda je Slobodan Milošević na putu da prizna udarac, kao što se nadaju u Francuskoj. Možda najavljuje povratak razumu, na što napućuju Vatikan i Moskva. Možda. Ali samo možda. Nepovjerenje se nameće jer čovjek, dosljedan svojoj upornosti, ima načina i mašte da pitanje Kosova riješi na svoj način. Čelnici Saveza znaju o tomu ponešto: budući da su znatno podcijenili odlučnost osobe, morali su promijeniti svoje vojne planove, a zbog poplave izbjeglica danas su sučeljeni s opasnosti od eksplozije u Makedoniji, dok Albanija postaje zemlja beskućnika. Umjesto da se zanose nadama, bolje bi bilo da izvuku pouku iz svojih zabuna. Milošević je jamačno samoubojica, ali mu to nimalo ne smeta da bude opasan šahist. Iako je dobio batine od NATO-a, on ipak vodi igru na mnogim bojištima. Njegovo jednostrano primirje koje je trebalo pružiti dokaze pristašama neslavne nagodbe, još nije izazvalo uočljive pukotine kod saveznika, ali to mu je bila svrha. Ista je stvar sa skorim oslobađanjem, preko grčko-ciparskog lanca, trojice američkih vojnika uhvaćenih u Makedoniji. Kada je riječ o zatvaranju granica izbjeglicama koje zlostavljaju srpske paravojne postrojbe, možemo sa sigurnošću ustvrditi da je taj potez više uzimanje talaca, nego grižnja savjesti, i da bi nesretnici trebali biti štit od NATO-vih bombardiranja i možebitnih kopnenih napada. Druge 'karte' kojima još raspolaže Milošević čija vojska jamačno nije tako 'uništena' kako se to misli: Crna Gora, lak plijen nasilja ako Beograd poželi otjerati u Albaniju izbjeglice koje se tu nalaze, ponajprije albansku manjinu u toj republici; Makedonija koju Milošević svakog časa može pretvoriti u neprijateljsku zemlju za saveznike; i, svakako, Albanija, koja može uvijek još dublje potonuti u ponor. Još samo treba vidjeti ima li se o čemu pregovarati, osim o predaji, u toj dijagonali luđaka. Razum nam govori da je to nemoguće", kaže u uvodniku lista Jacques Amalric. AUSTRIJA KLEINE ZEITUNG 9. IV. 1999. 'Primjena kopnenih postrojba slijedi vojnu logiku' "Muenchenski stručnjak za Balkan Jens Reuter vjeruje da NATO u pozadini ima jasan cilj: kapitulaciju Miloševićeve vojske. - Složna prosudba promatrača jest da NATO svojim zračnim napadima na Kosovu nije postigao svoj cilj. Slažete li se i Vi s tom ocjenom? = NATO je taj cilj najavio i zračnim je napadima želio navesti Miloševića na potpisivanje mirovnog sporazuma iz Rambouilleta. On to nije učinio i NATO je promijenio svoj cilj. Rekao je da zbog ljudi na Kosovu mora intervenirati i bombardirati. Tragika te akcije NATO-a sastoji se u tomu što savez uvijek kasni za jedan korak. To znači da nije mogao utjecati na etnička čišćenja na Kosovu i na sve strahote povezane s tim. Nije mogao spriječiti ni rijeke izbjeglica. - Stalno se kritizira informacijska politika NATO-a. = NATO ništa ne govori o svojim pravim ciljevima, što uistinu želi postići tim akcijama. Politika informiranja mu je dakle vrlo loša, a glede izbora tih ciljeva već je napravio teške pogrješke. Tako je postao nedobrovoljni Miloševićev saveznik. Ako bombardiram civilne ciljeve, ako dakle bombe udare 30 metara od najveće dječje bolnice na Balkanu, jasno je da ću navući na sebe najveći bijes i opravdanu ljutnju stanovništva i da ću samoga sebe posve diskreditirati. Tako nešto ne smije se dogoditi. - Vidite li mogućnost za uspjeh primjene kopnenih postrojba? = Vidim. Nastalo je strašno stanje, NATO se tu umiješao, a zapravo nema više ni jedne prave opcije. Sada mora nastaviti taj rat. A uvijek je loše kad postoji samo jedna ratna opcija. Vojna logika nalaže da se poslije zračnih napada u određenom trenutku primijene kopnene postrojbe, poduprte helikopterima Apache i topništvom. NATO ne može prestati na pola puta, jer u budućim sukobima više ne bi mogao nastupiti. Sve upućuje na to da se - unatoč svim opovrgavanjima iz Washingtona i Bruxellesa - primjena kopnenih postrojba ipak priprema, da bi se na Kosovu postigao protektorat NATO-a. A daljnji cilj, koji za sada još nije izgovoren, vjerojatno će se sastojati u tomu da se jugoslavensku vojsku prisili na kapitulaciju i time iznudi i Miloševićevo odstupanje. To su ciljevi koji logično proizlaze iz analize. Ako NATO ne slijedi te ciljeve, ako se izgubi u slučaju, doživjet će još veću nesreću. - Je li realno vjerovati da se Kosovo može osvojiti u stosatnom ratu, kako je svojedobno Kuvajt oslobođen od iračkih postrojba, ili prijeti drugi Vijetnam? = To je vrlo, vrlo teško procijeniti. Posve je jasno da ništa nije gore i razornije od preuranjene primjene kopnenih postrojba, ako se vjeruje da je protivnik potučen i manje ili više bez obrane, a to se kasnije pokaže kao pogrešna procjena. No vrlo poštujem NATO-va vrhovnog zapovjednika Wesleya Clarka i njegove vojne sposobnosti i rekao bih da, ako taj čovjek dade znak, prema ljudskim bi mjerilima stvar morala funkcionirati. - Stalno slušamo o stotinama akcija bombardera svake noći, ali stječe se dojam da zapravo nije puno toga pogođeno. = Tu se ne radi samo o pogađanju i razaranju. Treba izazvati psihološki šok. Vrhovni zapovjednik NATO-a Wesley Clark među ostalim je studirao i psihologiju i vjerujem da tu treba tražiti objašnjenje. Jer toliko ciljeva koji bi se takvim bombarderima isplatili, uopće nema. - Potresno je proturječje između pomnog planiranja vojnog udara i posve diletantskog planiranja posljedica, dakle postupka s rijekom izbjeglica. Navodno se radilo o zaštiti upravo tih ljudi. = Navodno je jako točno. Na ratnoj se akademiji uči da su rijeke izbjeglica vojni čimbenik, jer treba računati s rijekama izbjeglica i zakrčenim cestama. Ako se kaže da se radi o tim ljudima, mora se dakako spoznati i humanitarni aspekt, a ne samo vojni. To je jednostavno bilo katastrofalno planiranje. Razgovor je vodio Michael Fleischhacker. DIE PRESSE 8. IV. 1999. Zajedno protiv američkih bombardera - Bagdadska veza "Jugoslavija i Irak navodno su početkom ožujka sklopili vojni savez. Njegov je cilj ponajprije razmjena iskustava i podataka za obranu od NATO-vih zračnih napada. Da su pojedinosti dogovorene za posjeta jugoslavenskoga zamjenika ministra obrane Jovana Đukovića Iraku. Tako izvješćuje ruski gospodarski list 'Kommersant', pozivajući se na pouzdane izvore u moskovskom glavnom stožeru. Obje 'države - parije' u posljednjih su pola godine znatno pojačale svoje vojne veze. Beograd, kaže listu anonimni član glavnoga stožera, još je 1998. bio uvjeren da su zračni napadi NATO-a neizbježni, pa se stoga zanimao ponajprije i neposredno za taktiku Bagdada u obrani od raketa tijekom operacije 'Dessert Fox'. Po njegovu se mišljenju iznenađujuća pasivnost jugoslavenske obrane može izravno objasniti razmjenom iskustava. Budući da je aktivna uporaba iračkih raketnih sustava tijekom Zaljevskoga rata 1991. na posljetku izazvala njihovo uništavanje bombardiranjem savezničkih oružanih snaga, Bagdad je za vrijeme najnovijeg sraza u jesen prošle godine ispaljivao svoje rakete samo u slučaju neposredne opasnosti. Rezultate koje je Beograd postigao oponašanjem te taktike, čovjek iz glavnog stožera ocijenio je 'začuđujuće dobrima': prema podacima ruske obrane, Jugoslavija je do sada srušila devet neprijateljskih zrakoplova. Kao protuuslugu, nastavlja list, Beograd je Iraku obećao pomoć u obnovi njegovih sustava protuzračne obrane kao i dostavu pokretnih raketnih sustava tipa 'Strela' 2M. Oni se proizvode u Rusiji a sastavni su dio sporazuma između Moskve i Beograda o vojno- tehničkoj suradnji, čija je realizacija prekinuta poslije UN-ova embarga. Šef vanjskih poslova Ivanov izjavio je da nastavak dostave ovisi o razvitku u Jugoslaviji. 'Kommersant' je navodno iz glavnoga stožera doznao da Milošević već sada dobiva veliku potporu iz Moskve. Prije svakog napada saveza, kaže listu čovjek iz glavnog stožera, ruska obrana GRU daje Beogradu aktualne podatke o sastavu NATO-vih jedinica, broju zrakoplova koji sudjeluju u operaciji i njihove ciljeve. Podatke koji potječu s promatračkih položaja strategijskih raketnih postrojba i pomorske flote, prenose špijunskim satelitima. Za Uskrs ruski je izviđački brod 'Liman', kao prethodnica manje flote, krenuo prema Jadranu. Kako je javila jugoslavenska izvještajna agencija Tanjug, Milošević je ruskom premijeru Jevgeniju Primakovu za njegova zadnjeg posjeta Beogradu kao protuuslugu za vojnu pomoć ponudio olupinu prošlog tjedna srušenog lovca F-117 (stealth), nevidljivog za protivničke radare. Ovdašnji mediji u svakom slučaju polaze od toga da su dijelovi olupine već predani šefu GRU-a Valenitnu Korobeljnikovu, koji je u Beogradu pratio Primakova. 'Na ta bih pitanja želio odgovoriti šutnjom', izjavio je Leonid Ivašov, voditelj odjela za međunarodnu vojnu suradnju u ruskom ministarstvu obrane, upitan kakvo je stvarno stanje. U američkom su ministarstvu obrane na mogući transfer tehnologije reagirali ravnodušno. Da je tehnika srušenog bombardera stealth zastarjela, potječe iz 1977. godine, rekao je glasnogovornik Pentagona Ken Bacon" - piše Elke Windisch. DER STANDARD 8. IV. 1999. Privremeno iseljeni "Kakav odnos izgraditi prema izbjeglicama s Kosova? U vezi s tim pitanjem francuska je vlada proteklih dana istupila sa stajalištem koje je izazvalo prodoran falš-ton u međunarodnom koncertu. Dok su gotovo sve članice NATO-a - uz iznimku Italije koja zbog svoje zemljopisne blizine u odnosu na Balkan vodi općenito restriktivnu imigracijsku politiku - izjavile da su spremne 'iznimno i privremeno' smjestiti izbjeglice s Kosova, Pariz je iznio načelne političke dvojbe glede takvih akcija smještaja izbjeglica. Tko primi izbjeglice s Kosova, riskira čak i izlaženje u susret okrutnoj istrebljivačkoj politici jugoslavenske savezne vlade, kazali su unisono francuski premijer Jospin i francuski predsjednik Jacques Chirac. Kritičari u Francuskoj - poput zelenog kandidata za skupštinu EU Daniela Cohna-Bendita - spočitnuli su čak vladi licemjerje, ustvrdivši da si zapravo ne želi na vrat natovariti još jedan izbjeglički problem, nastojeći potajno umiriti neprijatelje stranaca u redovima ekstremne desne stranke Front National (...) Pritom valja napomenuti da mnogi pokazatelji zapravo upućuju na zaključak da stajalište francuske vlade ne proizlazi samo iz sitnih unutarnjopolitičkih interesa već da u sebi skriva dublje spoznaje. Uistinu je stvaranje svršenih činjenica oduvijek bilo Miloševićeva specijalnost, baš kao i nada da će se njegovi protivnici posvađati oko ocjene odnosa prema tim činjenicama. Kako ne bi potkopali jedinstvo NATO-ve politike, ni Jospin ni Chirac nisu izravno pokazali gdje leži veliki paradoks trenutne politike prema Kosovu. Naime, ako je točna tvrdnja da bi iseljavanje kosovskih Albanaca trebalo biti vremenski ograničeno, treba prethodno stvoriti uvjete koji bi njihov povrat na matična područja trebali učiniti što neopasnijim. Drugim riječima: ofenziva na terenu trebala bi zauvijek spriječiti napade i protjerivačke akcije jugoslavenske vojske i policijskih snaga. Sve dok ne postoji politička volja za ostvarivanje tih ciljeva, tvrdnja o navodnom privremenom iseljavanju kosovskih Albanaca stoji na jako klimavim nogama. U svakom slučaju, Milošević se ovaj put ne smije nadati da je razdor oko izbjegličkog pitanja tako dubok da će se okrenuti u njegovu korist", naglašava Christoph Winder. SALZBURGER NACHRICHTEN 8. IV. 1999. NATO tek čeka bitka za troškove "Po računskim procjenama 'Centra za strateške i proračunske procjene' ('Center for Strategic and Budgetary Assessments' - op. prev.) prvih devet dana zračnog rata nad Balkanom stajalo je NATO između 4,4 i 6,3 milijarde šilinga. 1,9 milijarda šilinga otpalo je samo na angažirane krstareće projektile ('cruise missiles'), kojih je do uskršnjeg vikenda ispaljeno oko 100 komada. Jedan jedini projektil ispaljen s mora stoji 12,6 milijuna šilinga dok njegova zračna verzija stoji dvostruko više. Bombarder tipa B-52 može tijekom jednog leta ispaliti high-tech streljivo u vrijednosti od 100 milijuna šilinga. Tome valja dodati troškove održavanja, angažmana i troškove goriva. Bombarder B-2 troši za svoga 30-satnog leta preko Atlantika gorivo u vrijednosti 794 tisuće šilinga. Ukupna cijena jedne misije zrakoplova B-2 stoji 6,3 milijuna šilinga - bez streljiva. Slično su visoki i troškovi angažmana nevidljivog bombardera F-117, koji može ispaljivati i 'konvencionalne' rakete na lasersko navođenje (jedna takva raketa stoji 756 tisuća šilinga). Rječitija od zbrajanja troškova streljiva jest usporedba operativnih troškova u ranijim sukobima. Po navodima Pentagona 'rat, vođen četiri noći' protiv Iraka u prosincu prošle godine (riječ je o 'operaciji Pustinjska lisica') stajao je američke porezne obveznike 4,4 milijarde šilinga. Neovisni stručnjaci polaze od procjene o minimalno 6,3 milijarde šilinga. Svi su ti izdaci zapravo ekstra troškovi, koji nisu uključeni u uobičajeni proračun za obranu. Predsjednik Clinton najavio je da će u dati trenutak od Kongresa zatražiti dodatni iznos. Dakle, američkoj skupštini tek predstoji proračunska bitka za rat na Kosovu. Pokrivanje troškova političko je pitanje. Načelno gledano, svaka članica NATO-a sama snosi troškove svojih vojnika i angažirane ratne opreme. Tko na Kosovo pošalje puno zrakoplova i bomba, platit će više a ostali će platiti manje (Luksemburg) ili ništa (Island). Kod dužih misija NATO-a moguća je odluka o zajedničkom podmirivanju izdataka, u okviru koje troškovi nakon rebalansa mogu biti prebačeni na sve članice saveza. Čimbenici, uzeti u obzir pri izračunavanju financijskog opterećenja pojedinačnih članica, visina su nacionalnog proračuna za obranu i njegov odgovarajući udjel u domaćem brutto proizvodu. Nominalno najviši proračun za obranu dokumentiraju SAD (3402 milijarde šilinga), zatim Francuska (601 milijardu šilinga), Njemačka (529 milijarda šilinga) i Velika Britanija (442 milijarde šilinga). Mjereno po domaćem brutto proizvodu, Turska vodi pred Sjedinjenim Državama i Velikom Britanijom. Po mišljenju Charlesa Kupchana iz 'Vijeća za odnose s inozemstvom' ('Council of Foreign Relations'), europske članice NATO-a trebale bi isplatiti Sjedinjenim Državama odštetu za skupe zračne napade. Nakon rata popriličnu gomilu novca stajat će i stacioniranje zaštitne postrojbe na Kosovu. Pentagon računa s 12,6 do 25 milijarda dolara godišnje samo za predviđenih 4000 američkih vojnika. Mirovna postrojba za Bosnu stajala je dosad Sjedinjene Države 126 milijarda šilinga", podsjeća na kraju članka Peter Schibli, dopisnik lista iz Washingtona. ITALIJA LA REPUBBLICA 8. IV. 1999. Diktator s televizijom kao oružjem "Mostovi, vojarne, rafinerije; a odašiljači ništa. Među tajnama ovog bombardiranja, koje možda i jest 'inteligentno', ali ubrzava etničko čišćenje, jača jastrebove u Beogradu i uništava demokratsku oporbu u Srbiji, tajnovito je i to da se nedirnutim ostavilo upravo srce Miloševićeve vlasti: informacija. U osam godina rata čini se da generali NATO-a još nisu shvatili da njegovo najjače oružje nije skriveno u protuzračnoj obrani ili tenkovima nego u jeziku i palimpsestima radio-Beograda. U jednoj nematerijalnoj i potpunoj vlasti. Dok bombe ruše, srpska TV gradi mitove. To je stoljećima nacionalni specijalitet: zanijekati stvarnost, poraze pretvoriti u pobjede, nebeske glorifikacije. Dogodilo se to s porazom od Turaka, prije šest stoljeća. Dogodilo se 1995. s masovnim bijegom Srba iz Hrvatske. Događa se i danas. Cjelokupni beogradski promidžbeni stroj, svi režimski intelektualci, novinari, tajne službe i skriveni uvjerivači, mobilizirani su u ovoj izvanrednoj mitološkoj operaciji.(...) To izgleda poput posljednjih dana Causescua u Rumunjskoj. No, međutim, bombardiranje kojemu su ovih dana putem medija podvrgnuti Srbi djeluje mnogo djelotvornije od onoga atlantskih saveznika.(...) Cenzura je potpuna. Nema nikakvih slobodnih komentara, ponajprije nema nikakvih aluzija na međunarodnu izolaciju zemlje. No najvažnija je stvar da ljudi napade osjete kao napade na Srbe, a ne na režim. Zbog toga je zabranjeno obznaniti što taj režim čini na Kosovu. Tako najstrašnije etničko čišćenje poslijeratnog razdoblja nestaje iz vijesti. Ljudi znaju samo to da mnogi Albanci bježe 'zbog bomba NATO-a'. Što se tiče ostalog, ostaje mrak, zatvoreno je pod plaštem dezinformacije koja hrani kozmički viktimizam. Potpuno zamračenje, kao i tijekom pokolja u Bosni ili razaranja Vukovara. Sve je daleko, apstraktno, neshvatljivo.(...) 'U povijesti manipulacije i suvremenog fašizma', piše engleski novinar Mark Thompson, 'kampanja na Kosovu ima egzemplarnu ulogu'. Osjećaj za trenutak je dojmljiv. Prvo se izazivaju etnički stereotipi. U jednom orkestriranom pregledu pisama u dnevnom listu 'Politika', srpski narod postaje 'nebeski narod', blagoslovljen od Boga, ali lišen vodstva koje mu pripada, ponižavan od drugih naroda. Na prvom mjestu Muslimana, nazvanih 'parazitima' koji sišu krv nacije. Krivnja za stečaj samo je njihova, a ne i od partije. To je znak kojim započinje druga faza, izazivanje sumnje. G. 1988. beogradske TV-ekipe u dogovoru s policijom u najpoznatijem nacionalnom 'magazinu' organiziraju duge reportaže s Kosova i iz Bosne o privilegijama Muslimana u usporedbi sa Srbima: bolje ceste i škole, prije priključeni telefoni. Sve je laž, i sarajevska televizija će to brzo dokazati. Međutim, u Srbiji to ostavlja golem dojam. Sljedeće godine red je na izgradnji sudbine. Radio i televizije preplavljene su srednjovjekovnom poviješću, domoljubnim pjesmama. U tom se ozračju Milošević vraća na Kosovo, na mjesto poraza kojega su Srbi pretrpjeli prije šest stotina godina na Kosovom polju. Na dan obljetnice bitke, pred milijun osoba i stotinama novinara, u izravnom televizijskom prijenosu izjavljuje da se 'sukob ne može isključiti'. Srbi ga proglašavaju novim 'voždom'. Put prema povijesnom izravnanju računa već je zacrtan, već je neizbježan i fatalan. Sad smo na epilogu, na mobilizaciji mrtvih kako bi se stvorila panika i, posljedično, agresivnost. G. 1990. ponovno su otvorene fojbe u koje su Hrvati, u Drugom svjetskom ratu, bacili tisuće Srba. Ekshumacije su bile pomno snimane u najjezivijim pojedinostima, praćene razgovorima sa svjedocima iz tog doba i vjerskim pjesmama, uvrštavane pored TV-dnevnika koji su odašiljali znakove za uzbunu iz Hrvatske, koja je zbog Tuđmanova dolaska na vlast postala 'ponovno fašistička'. Stare kosti upozoravaju srpski narod da se povijest može ponoviti. Slama se posljednji tabu, prekida se duga amnezija Države o etničkim sukobima, proizvodi se val kolektivnog osjećaja koji će odnijeti svako opiranje ratu", piše Paolo Rumiz. Rat koji nitko ne može dobiti "Ako se napravi korak izvan polemika između 'pacifista' i 'intervencionista', često zastarjelih i nasilnih, a možda i nekorisnih, kao i događaj koji ih je izazvao, treba priznati da je rat dosad imao mnoge poražene, od izbjeglica do NATO-a, od Europe do srpskog naroda, i samo jednog pobjednika, Slobodana Miloševića. Možda je prerano to kazati. Uvijek postoji nada da će u sljedećem 'humanitarnom' bombardiranju Beograda diktator popustiti, etnička čišćenja prestati i da će zauvijek s Balkana biti iskorijenjeno čudovište nacionalizma koje već jedno stoljeće okrvavljuje Europu. No danas postoji ova opasnost; dobiva li rat Milošević, te ga dakle gube drugi, mi? Milošević je htio rat, izazvao ga je, kao što to čine diktatori da bi se održali na vlasti, a to što ga je postigao već je jedan uspjeh. Ostali ciljevi srpskog diktatora bili su etničko čišćenje Kosova, s protjerivanjem 90 posto Albanaca u regiji. Zatim suzbijanje unutarnje oporbe. I na kraju, vanjsko priznanje 'junačkog' karaktera srpskoga nacionalističkog ludila, poglavito među drugim slavenskim narodima. I sve se, dosad, razvijalo prema planovima Beograda.(...) Ništa na Kosovu ne može biti ponovno kao prije. Ako je Zapad želio zaštiti Kosovare od pokolja, ne samo da u tome nije uspio, već im je i pogoršao uvjete.(...) Postignut je i unutarnji cilj, učvršćivanje diktature i zatiranje oporbe. To je učinak nemilosrdne promidžbe i cenzure koja srpskom narodu niječe sramotnu stvarnost genocida na Kosovu. No predvidljiva je i reakcija naroda na embargo i bombardiranja, oružja koja služe da nanesu patnju narodu, no ne i da ga oslobode od diktatora, kao što pokazuje povijest dvadesetoga stoljeća, od Mussolinija do Castra, od Sadama do Miloševića. No još je teže to što je beogradski diktator postigao treći cilj, odnosno legitimizaciju junaštva srpskog nacionalizma. A ne samo u očima Rusa, slavenske braće. Zapadnjačko javno mišljenje je podijeljeno, zbunjeno. Bili argumenti pacifista ispravni ili pogrešni, to je stvarnost.(...) Potrebno je da Zapad prouči druge načine za borbu s diktatorskim režimima, treba ponovno razmotriti sam koncept 'etičkog' rata. Povijesna pouka uči da neinterveniranje vodi u propast. No već je opravdano zapitati se, pred iskustvom Iraka i Srbije, i to mogu li se naći djelotvorniji postupci od embarga i bombardiranja, koji su nedjelotvorni, da ne kažemo kontraproduktivni. Suvremeniji i politički instrumenti kao što je totalan gospodarski rat i medijski rat, bombardiranje informacijama koje je već, mnogo više od izrazito skupih nuklearnih arsenala, pridonijelo padu istočnih režima(...)", piše Curzio Maltese. IL MANIFESTO 8. IV. 1999. Kopnene postrojbe ili više bomba? Nesigurni koraci Saveza "(...)Pravo pitanje ostaje budući tijek rata i ozbiljna, ne promidžbena, procjena stanja. Jučer je zapovjednik operacija general Wesley Clark jasno kazao da Savez 'razmatra' slanje novih zrakoplova svih tipova prema poprištu operacije (što je elegantan način da se prizna kako stvari idu na mnogo drukčiji način no što se predviđalo, inače ne bi bilo potrebno 'razmatrati' to pitanje tek sada). Clark je također kazao da će novi zrakoplovi biti razmješteni 'u drugim bazama, u drugim zemljama' s obzirom na one dosad upotrebljavane: to se prilično jasno odnosi na Albaniju, na Hrvatsku (koja je jučer NATO-u na raspolaganje stavila svoju zračnu bazu u Osijeku) i vjerojatno na Mađarsku. General, čovjek koji je do sada bio prilično izravan, zapravo je dao sliku rata koji se širi mnogo izvan previđenog, zato što onaj tko ga vodi ne postiže rezultate. Nije slučajno što je jučer kao velik uspjeh prikazan napad na srpski vojni konvoj na Kosovu (prvi u petnaest dana!). Mimo uobičajenog rječnika (jedan je francuski časnik kazao da je zadovoljan što 'sada počinjemo udarati na sočan dio srpskih snaga'), i okolnosti 'trijumfa' ostavljaju mnoge nedoumice: kaže se da su konvoj uočili sateliti, radarski zrakoplovi i drugi 'intelligence', no neobično je da nije ustanovljen broj vozila ('bilo ih je između 7 i 12'), a niti njihova vrsta (oklopna kola, tenkovi ili obični kamioni?) (...). Osim toga, s obzirom na tri dana lijepog vremena i da NATO objavljuje kako njegovi izviđački zrakoplovi zapravo stalno nadgledaju teritorij, postavlja se pitanje kako to da je bio moguć samo jedan napad. Da li se niti jedno srpsko vozilo danima i danima ne miče? Ili se možda nije htjelo priznati da je NATO-va sposobnost nadgledanja, presretanja i uništavanja uvelike manja od one koja je bila veličana. Jednostavnim riječima: ako je izvanredna djelotvornost zračnih napada jedan pogođeni konvoj, s neodređenim brojem vozila, u petnaest dana, onda je potrebno nešto drugo za 'uništavanje vojnog potencijala' Miloševića", piše Astrit Dakli. NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 8. IV. 1999. Povijest obilježena progonima "Jesu li zapadne vlade svjesno prihvatile rizik protjerivanja kosovskih Albanaca kad su izdale zapovijed o zračnim napadima na ostatak Jugoslavije? Teško je vjerovati da su NATO-vi stratezi previdjeli tu moguću posljedicu svojih planova. Umjesto da spriječe ljudsku tragediju, bombardiranja su postigla upravo suprotan učinak. Kosovo je već napustilo više od pola milijuna izbjeglica. I kao i uvijek kad izdvojeni nastupi moćnih država krenu po zlu, javnost se prisjeća dobre stare svjetske organizacije koja bi trebala zakrpati rupe. Visokom povjerenstvu UN-a za izbjeglice povjerena je zadaća koordinacije humanitarne pomoći. Predstavnici 56 država, koji su ovog tjedna održali konzultacije u Ženevi, nisu utvrdili zajedničko stajalište. Neke su države očitovale spremnost da zrakoplovima izvedu između 1000 i 20 tisuća ljudi i odobre im privremeni azil. No, taj gest ne može riješiti problem. Visoka povjerenica UN-a za izbjeglice Sadako Ogata zalaže se za 'zaštitu i opskrbu izbjeglica u samoj regiji' - izazivajući time otpor kosovskih susjeda poput Makedonije, koja strahuje od narušavanja vlastite krhke demografske ravnoteže. Stanje je dramatično, ali nije novo za Balkan. Zaboravljeno je 600 tisuća Srba, koji su od 1991. pobjegli iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Uz logističku pomoć NATO-a hrvatska je vojska 1995. protjerala 200 tisuća Srba iz krajine, gdje su ti ljudi živjeli 250 godina. Mnogi od njih smješteni su danas u vojnim barakama, gdje bi mogli postati nenamjernim ciljem NATO-vih bombardera. Jedna nepravda ne smije biti nadoknađena drugom, ali svjetska je javnost dosad bila ravnodušna prema srpskim izbjeglicama. Otkad je na Balkanu počelo njezino bilježenje, povijest te regije obilježena je progonima i masovnim ubijanjem. Riječ 'balkanizacija' potječe iz prošlog stoljeća i označava komadanje zemalja na najmanje moguće entitete po etničkim kriterijima i sukladno volji određenih vladara. Kao i u prošlosti, i aktualni sukob programira ubojstva, palež i progone. Načelo po kojemu na Balkanu nije dopušteno prihvaćati 'etnička čišćenja' kao svršene činjenice govori u prilog pomoći na licu mjesta. Rat neće trajati vječno. Nakon njegova završetka prognanici moraju imati mogućnost brzog povratka svojim domovima. Ako vojni udari NATO-a uopće imaju smisla, tada je to upravo povratak tih ljudi. I u pitanju izbjeglica i pri rješavanju političkog problema Zapad sada mora ponuditi logična rješenja. Srbima treba objasniti da je priznavanje stvarne autonomije, možda čak i neovisnosti Kosova zapravo i u njihovu interesu. Možda će čak biti potrebno iznova utvrđivati neke granice, iako bi taj potez bio dodatan korak u smjeru balkanizacije. Samo je na taj način moguće stvoriti uvjete koji će omogućiti povratak prognanika i obnovu Kosova. U međuvremenu države koje je rat poštedio ne bi trebale štediti sredstva za čovjeka dostojan smještaj kosovskih izbjeglica u blizini granice. Radi sprječavanja destabilizacije čitave regije, troškovi sukoba ne smiju biti natovareni na leđa ionako jako siromašnih susjednih država. Vjerojatno ne bi bilo pogrešno i Srbiji ponuditi pomoć za izbjeglice koje se nalaze na njezinu teritoriju. Napokon, trebalo bi usmjeriti pritisak na Hrvatsku da omogući povratak krajiških Srba njihovim domovima u statusu ravnopravnih građana. Time bi kod Srba mogao biti suzbijen duboki osjećaj da su uvijek žrtve povijesti. Samo globalno rješenje može podariti trajan mir tom šarenilu naroda koji su jedni drugima slični, ali se ipak međusobno mrze. Ionako nije ostalo puno od velikosrpskih ambicija. Ozloglašeni memorandum Srpske akademije znanosti tvrdio je da je Srbija svuda gdje Srbi žive odnosno gdje su pokopani. Danas su te ambicije smežurane na krnju Jugoslaviju čiji je pokrajina Kosovo sastavni dio po međunarodnom pravu. Smještaj izbjeglica na granicama Kosova održava pritisak, usmjeren na pronalaženje političkog rješenja. Odu li, izbjeglice će brzo potonuti u zaborav. No, istodobno treba spriječiti nicanje nove Palestine i njezinih vječnih izbjegličkih logora na Balkanu. Sada je potrebna inovativna politika, koja se neće ograničiti na ultimatume. Nadalje, treba se pojačano oslanjati na instrument Ujedinjenih naroda, stvoren 1945. radi sprječavanja reprize strahota Drugoga svjetskog rata", zaključuje Pierre Simonitsch. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 8. IV. 1999. Dužnost zaštitnika "NATO donosi bombe i kruh. Uništava vojarne i podiže šatorska naselja, razara riječne i gradi zračne mostove. Četrnaest dana nakon početka napada na Jugoslaviju skori kraj bitke za Kosovo nije na pomolu. Naprotiv, NATO se iznenada suočava s drugom bojišnicom koju nije očekivao. Došle su stotine tisuća izbjeglica i trebaju pomoć jer srpski vladar Slobodan Milošević deportira čitav jedan narod. Time je nastupila upravo ona katastrofa koju je Zapad želio spriječiti. Zračni napadi nisu, doduše, prouzročili taj progon, koji je Beograd već odavno planirao izvesti, ali su ga ubrzali, a NATO se našao u krizi legitimiteta. No, kritičarima može uzvratiti da sada, u kontekstu izbjegličke tragedije, nije pravo vrijeme za donošenje sudova o mogućim grješkama iz prošlosti. Jadikovke nisu dopuštene, treba nešto učiniti - na Kosovu i izvan njega. Naime, Zapad je svojom intervencijom preuzeo ulogu zaštitnika kosovskih Albanaca. Kazneni zakon naziva 'zaštitnim jamcem' onoga tko dragovoljno preuzima pokroviteljstvo nad drugim osobama i odgovornost za njihovu sudbinu. NATO se u odnosu prema Kosovarima našao upravo u toj ulozi. Iz te činjenice slijedi da zapadni savez mora učiniti sve kako bi pomogao prognanima i prihvatiti naizgled shizofrenu dvostruku ulogu ratne koalicije i humanitarne organizacije. Aktualne su dvije strategije ublažavanja izbjegličkih stradanja. Jedan blok - Francuska, Velika Britanija, Italija - žele gotovo sve prognanike smjestiti 'blizu domovine', dakle u Makedoniji, Albaniji, a možda i u Crnoj Gori. Drugi blok - koji obuhvaća nekoliko humanitarnih organizacija - zalaže se za odvođenje mnogih Kosovara zrakoplovom iz same regije i raspodjelu izbjeglica u zapadnim državama. U prilog smještaju blizu domovine govori argument da bi ljudi tako ostali u svom kulturnom krugu. No, spomenuta strategija ponajprije odražava zahtjev za što skorijim povratkom izbjeglica u domovinu. Prijam izbjeglica u Makedoniji i Albaniji mora stoga biti primarnom strategijom međunarodne zajednice. No, time je na leđa navedenih osiromašenih i kronično nestabilnih zemalja natovaren beznadno prevelik teret. Nije dovoljno pomagati im samo novcem i humanitarnom pomoći. Štoviše, Zapad mora preuzeti potpunu odgovornost za izbjeglice. Pogodba mora glasiti ovako: Albanija i Makedonija stavit će na raspolaganje svoj državni teritorij, a članice NATO-a brinut će za prijam, smještaj i opskrbu izbjeglica. Čak i pod tom pretpostavkom svi prognanici neće moći biti smješteni u susjednim zemljama. Makedonija već danas odbija primiti dodatne kosovske Albance. Vlada strahuje od otvorenog izbijanja latentnog sukoba između Albanaca i Slavena u vlastitoj zemlji. Albanija je spremna smjestiti sve izbjeglice, ali precjenjuje svoje snage. Gospodarsko stanje u toj je zemlji katastrofalno - Albanija već godinama tetura na rubu građanskoga rata. Već je primila 250 tisuća izbjeglica - kada se omjer primljenih izbjeglica i stanovnika analogno usporedi s brojem stanovnika Njemačke, računica pokazuje brojku od osam milijuna primljenih izbjeglica. UN pak očekuju da će broj izbjeglih porasti za dodatnih nekoliko stotina tisuća ljudi. Unatoč pomoći izvana Albanija ne može sama zbrinuti sve te ljude. Stoga će mnogi od njih morati zrakoplovima biti prevezeni na Zapad. Kontraargument glasi da smještaj izbjeglica daleko od domovine dodatno ohrabruje Miloševićevu nečovječnu politiku te da takoreći potvrđuje progon. Tu opasnost ne treba odbaciti. NATO joj može doskočiti postojanim ustrajanjem na cilju povratka ljudi na Kosovo i posljedičnim nastavkom svog rata na dvije bojišnice: bombama protiv agresora i kruhom protiv gladi. No, rat na Kosovu ne obvezuje samo vojni savez već i Europsku uniju koja će nakon stupanja na snagu Amsterdamskog sporazuma 1. svibnja ionako postati mjerodavna za politiku prema izbjeglicama. Zbog ograničenih kapaciteta u Makedoniji i Albaniji, Europa se mora pripremiti za dolazak desetaka tisuća izbjeglica, koji ne mogu biti smješteni blizu domovine. Prvi među njima već su stigli u Njemačku. Istodobni koordinatorski sastanak ministara pravosuđa i unutarnjih poslova EU u Luxemburgu trebao je biti održan već odavno jer svaki izgubljeni dan odnosi nove ljudske žrtve. EU sada mora dokazati da je izvukla nekakvu pouku iz rata u Bosni te da je sposobna pokazati veću dozu solidarnosti. Tijekom rata u Bosni Njemačka je prihvatila najveći broj prognanih ljudi, držeći stoga da su je partneri u tom pogledu ostavili na cjedilu. Njemačka vlada danas opravdano inzistira na pravednijoj raspodjeli izbjeglica s Kosova. Prigovor Pariza da Bonn reagira panično pokazuje da Francuska ne uviđa dramatičnost zbivanja. Francuska, kolijevka ljudskih prava, ne smije ovaj put izbjeći primjereno sudjelovanje u prijamu izbjeglica. Za čitavu EU vrijedi pak sljedeće: EU je na Balkanu već zakazala u vanjskoj i sigurnosnoj politici te bi sada trebala pokazati kompetentnost bar u politici prema izbjeglicama", smatra Stefan Ulrich. Podmetač požara potreban za gašenje "Za američku ministricu vanjskih poslova Madeleine Albright 'okrutan je i zao', za američkog potpredsjednika Ala Gorea 'drugorazredni Hitler'. Savezni ministar obrane Rudolf Scharping drži da 'zapravo pripada pred sud za ratne zločince u Den Haagu'. A ministar vanjskih poslova Joschka Fischer u njemu vidi 'mesara' u 'klaonici Kosovo'. Prosudba o jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću na Zapadu je jednodušna i jednoznačna. On je čovjek koji je skrivio ovaj rat. No nitko se do sada nije usudio odgovoriti na pitanje kako bez njega taj rat završiti. Uhititi ili pregovarati - Zapad je vjerojatno pred tom dvojbom kad se radi o političkom rješenju za Kosovo poslije bitaka. Čini se isključenim da bi Milošević, kojega stalno osobno optužuju za nasilje i progone, doista i sam mogao doći na nišan napadača. Prije početka bombardiranja u bruxelleskom je stožeru NATO-a kategorički rečeno da Milošević, za razliku od Sadama Huseina u Iraku, 'nije cilj rata'. Dok dakle NATO u prah i pepeo razara mostove i tvornice ili čak i ministarstvo unutarnjih poslova, Milošević u svojoj rezidenciji, Bijelom dvoru, neometano održava ratno vijeće. Beogradski despot ima iskustva s time da ga najprije proklinju kao podmetača požara, a da ga zatim zovu kao vatrogasca. Tako je dopustio da mu Zapad poslije ratova u Hrvatskoj i Bosni udvara kao jamcu daytonskoga mira. I ovoga se puta dakle nada da će se realpolitičke nužde na vrijeme nametnuti iznad sada vladajućeg moralnog zanosa zapadnih političara. Jer ni u Bonnu ni u Washingtonu ne znaju imenovati alternativu za Miloševića. Ugledna oporba na koju bi Zapad mogao računati, u Srbiji više ne postoji. Kako za razliku od oporbenjaka govori samo Zoran Đinđić, nije postala žrtvom NATO-ve intervencije zbog koje su se Srbi okupili oko Miloševića. Još je ranije sama sebe uništila. Savez 'Zajedno' s čelnim likovima Đinđićem, Vukom Draškovićem i Vesnom Pešić još je prije dvije godine desetke tisuća prosvjednika protiv režima doveo na ulice, i slomio se zbog težnje nekih protagonista za profiliranjem. Na zadnjim parlamentarnim izborima bezizgledna oporba 'zbog prosvjeda' nije uopće nastupila. Lijevi blok kojega tvore Miloševićevi socijalisti s komunistima njegove žene Mire, dobio je 110 od 250 mjesta. Poslije tih izbora Milošević je uspio bivše neprijatelje dovesti u vladu Jugoslavije i republike Srbije. Time ih istodobno i ograničava i kompromitira. Ultranacionalist i bivši četnički vođa Vojislav Šešelj obnaša dužnost vicepremijera Srbije. Od siječnja nekadašnji je narodni tribun i ogorčeni Miloševićev protivnik Drašković vicepremijer Jugoslavije. Jedini ozbiljan protivnik je Milo Đukanović, predsjednik jugoslavenske republike Crne Gore. Nekada je bio Miloševićev miljenik, ali se okrenuo od njegove politike. Danas traži potporu Zapada. No kao predsjednik republike sa 600 tisuća stanovnika, ne može sloviti kao 'jaki čovjek'. Dvojba Zapada je dakle u tomu što nitko ne zna kako bi moglo biti bolje bez Miloševića. Zna se samo jedno: gore nego s njim, ne može biti" - zaključuje Peter Muench. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 8. IV. 1999. Diplomatska načela za Kosovo "Dok srpske snage i dalje napreduju, u svojoj okrutnoj kampanji etničkog čišćenja na Kosovu, možda se čini preuranjeno govoriti o uvjetima političke nagodbe. No budući da se diplomatske aktivnosti pokreću, a zračni napadi NATO-a počinju uništavati Miloševićevu vojnu bazu, nije prerano da Clintonova vlada počne misliti o općem obliku prihvatljiva mirovnog dogovora. Predsjednik Clinton ovaj je tjedan iznio neka bitna načela koja će vjerojatno biti u središtu rasprava između Sjedinjenih Država, Rusije i drugih zemalja. Miloševićeva zamisao o razumnom rješenju izobličena je ali lukava. Posljednjih dana Beograd pokušava stvoriti iluziju da se sukob smiruje, govoreći da se izbjeglice mogu sigurno vratiti svojim domovima, da Srbija može surađivati s albanskim vođama na razvoju plana političke autonomije na Kosovu i da bi tri zatočena američka vojnika mogla uskoro biti oslobođena. NATO ne može Srbima vjerovati na riječ. Savez mora, kao što je Clinton rekao, težiti ishodu koji jamči sigurnost Kosova, štiti povratak stotina tisuća izgnanih Albanaca i jamči visok stupanj autonomije za Kosovo. Trebalo bi također osigurati da autonomija i demokratska vlada Crne Gore, drugog dijela Jugoslavije, ne postanu sljedećom metom srpske agresije. Odgovor na pitanje kako se točno ti ciljevi mogu postići, ovisit će uvelike o tome koliko štete NATO može nanijeti srpskoj vojsci prije prestanka paljbe. Što je šteta veća, to će NATO imati više moći u pregovorima. S obzirom na neizvjesnosti na bojišnici, za Washington i saveznice bilo bi nerazumno da prije pregovora otkriju podroban mirovni plan. Želimo li da Rusija igra produktivnu ulogu u završavanju sukoba, što Bijela kuća sad mudro ohrabruje, Clinton će trebati uvjeriti Moskvu da prihvati savezničke uvjete ili nešto blisko tome. Sa svojim ubojitim napadom na Kosovo, Milošević je pokazao da u budućnosti Kosovo treba biti demokratsko i slobodno od srpskog zastrašivanja te imati samoupravu. No ono ne bi smjelo biti neovisna zemlja. Iako su mnogi kosovski Albanci skloniji potpunoj neovisnosti, stvaranje suverene države na Kosovu produbilo bi sukob ponižavanjem Srba. Također bi stvorilo nerealan i možda opasan model za rješavanje etničkih razmirica u drugim područjima. Ostaje neizvjesno hoće li autonomija biti postignuta podjelom, stvaranjem protektorata pod nadzorom NATO-a ili UN-a, ili nekim drugim dogovorom. No jasno je da će biti potrebna veća međunarodna mirovna sila da bi se autonomija sačuvala, a srpske snage više ne bi bile u mogućnosti terorizirati kosovski narod. Da bi takva sila bila prihvatljivija u Srbiji, trebala bi sadržavati ruske vojnike. Srpske političke i vojne vođe treba smatrati odgovornima za ubojstva koja su odobrili na Kosovu. Ako međunarodni istražitelji potvrde izbjegličke priče da su srpske snage smaknule tisuće Albanaca, sud za ratne zločine u Haagu treba optužiti ljude odgovorne za te zločine. Srpska bi vlada trebala pomoći u financiranju obnove sela koje su Miloševićeve snage spalile. Ovaj rat možda neće završiti uskoro, no kad završi, Srbija mora odbaciti svoju pogubnu ulogu na Balkanu", zaključuje uvodničar. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 8. IV. 1999. Supersila ne može nametnuti mir sama "Jedna je od žešćih - i možda opasnih - dinamika u modernom svijetu način na koji slabe etničke skupine počinju vjerovati da ih supersila može spasiti od regionalnog nasilnika", piše David Ignatius. "Sad pratimo kako se taj eksplozivni proces razvija na Balkanu. Sada, jasno, nemamo drugog izbora do li boriti se na strani slabih Kosovara koji ovise o našoj zaštiti. No trebali bi shvatiti koje tu snage djeluju kako bi u budućnosti izbjegli potencijalno opasne pogrješke. Problem je, u biti, ono što bih nazvao 'zakonom nerazmjernih interesa'. On kaže da će regionalna sila poput Jugoslavije, čiji su interesi uključeni nagonski, gotovo uvijek imati veću strpljivost i odlučnost od udaljene supersile, koja intervenira iz razloga koji su moralno ispravni ali pragmatično slabi. Gledao sam tu dinamiku na djelu u Libanonu, gdje su kršćani maroniti sanjali da će ih velika sila spasiti od njihove zemljopisne sudbine, života pored okrutne Sirije pod muslimanskim vodstvom. Libanonski su kršćani u više navrata zamišljali da bi ih mogli spasiti Francuzi, ili Sjedinjene Države, ili Izrael, ili Vatikan. Dva potencijalna spasioca - Izrael i Sjedinjene Države - zaista su otišle u rat u njihovu korist. No regionalni nasilnik, Sirija, imala je snagu da ostane, koja je nama Amerikancima nedostajala. Libanon je ponovno osvojio stabilnost dogovorom iz Taifa 1989., koji je neizravno priznao sirijsku hegemoniju. Balkan devedesetih daje dobar primjer moći slaboga, upravo zbog njegove patnje i nemoći, da osvoji međunarodnu potporu. Bosanski su Muslimani svoje žrtve u Sarajevu pretvorili u vrstu oružja - zapravo njihovo jedino oružje - protiv regionalnog nasilnika, Srba. Velike su sile na kraju poslale vojnike da nametnu krhki mirovni sporazum. No ostaje činjenica da stabilna Bosna može dugoročno postojati samo ako postigne nagodbu s Jugoslavijom, koja će ostati dominantna sila na Balkanu. Sad je na Kosovu NATO pokrenuo ono što bi se moglo pokazati najopasnijim testom ove regionalne dinamike moći. Sa zapadnom potporom, kosovski su Albanci počeli vjerovati da su uvjerljiva sila - do te mjere da su zapravo odbili potpisivanje mirovnog sporazuma iz Rambouilleta, koji smo dogovarali u njihovu korist. Ovoga su tjedna slike očajnih kosovskih izbjeglica koji bježe iz svojih domova podsjetnik na moralne obveze koje velike sile preuzimaju kad prijete i obećaju u korist slabijih skupina. Sad nemamo izbora već pokrenuti rat da zaštitimo ljude kojima su životi u opasnosti - djelomično zbog naše prenagljene diplomatske i vojne strategije. Ostaviti ih da umru, nakon što su se oslonili na nas, bilo bi neoprostivo. No kako počinjemo misliti o budućnosti Balkana, trebali bismo imati na umu lekciju koja je naučena, uz veliki trošak, od naraštaja budućih mirotvoraca na Bliskom istoku: velike sile ne mogu nametnuti mir kad sukobljene strane nisu same spremne na mir. Ne možemo svojom dobrom voljom prevladati nepomirljivost. Povijest nas također uči da se kad brzopleto obećamo vojnu intervenciju, izlažemo riziku da najviše naškodimo upravo onim ljudima kojima želimo pomoći." NEWSDAY 8. IV. 1999. Pouke povijesti imaju na Kosovu svoje granice "To je baš kao Vijetnam, još jedan škripac. Ne, podsjeća na Drugi svjetski rat kad je svijet dopustio Hitleru da uđe u Čehoslovačku. Radi se o Balkanu, na kojemu je počeo Prvi svjetski rat. Nismo li izvukli pouku iz Bosne? Kad smo na posljetku uzvratili Miloševiću i njegovim snagama, bili smo kadri završiti borbe. Ne, ne, to je upravo kao u Vijetnamu. Dok raspravljamo o mudrosti dubljeg ulaska u građanski rat u Srbiji, postoji razumljiva težnja da se pronađu prikladne analogije. S obzirom da većina nas još prije nekoliko tjedana nije znala čak ni da Kosovo postoji, treba usporediti ovaj događaj s prošlima. To je pokušaj da se shvati i procijeni. Nije li to razlog zbog kojega proučavamo povijest - da ne bismo ponavljali pogrješke? No postoji granica u primjeni povijesnih analogija. Dvije situacije nikad nisu potpuno iste. A razlike su često važnije od sličnosti. Također često imamo nepotpuno razumijevanje prošlih događaja. A svoja smo stajališta skloni oblikovati na temelju osobnih iskustava. Primjerice, iskustvo koje je oblikovalo mog oca, kojem su 82 godine, bio je Drugi svjetski rat i zapadna nevoljkost da se suprotstavi Adolfu Hitleru. On vjeruje da se Slobodanu Miloševiću treba suprotstaviti sada. Vjerujem da isto vrijedi za ministricu vanjskih poslova Madeleine Albright, koja je s obitelji morala pobjeći od nacista. Mnoge pripadnike moga naraštaja oblikovalo je iskustvo Vijetnama. (...) No sukob na Kosovu je jedinstven, a odluke o intervenciji moraju se donijeti na temelju činjenica. Analogije mogu pomoći, ali ne mogu biti odlučujuće. Pogledajte samo koliko mogu izvrnuti stvari: ovo je poput Prvoga svjetskog rata kad je razmirica na Balkanu započela krvav svjetski sukob. Većina povjesničara slaže se da je uzrok Prvoga svjetskog rata bilo suparništvo velikih sila, koje su odabrale surogate na Balkanu da predstavljaju njihove interese. Da se velike sile nisu uključile, balkanska bi razmirica bila samo grozna mala odijeljena stvar koja se ne bi raširila do krvavih dimenzija globalnog sukoba. Danas postoji samo jedna velika sila, Sjedinjene Države, i nijedna sila poput Njemačke iz onog vremena: rađajuće, agresivne nacije koja je željela svoje mjesto pod suncem. To je poput Drugoga svjetskog rata kad je Zapad odlučio umiriti Hitlera, umjesto da ga zaustavi. Nemojte u to sumnjati - Milošević je pokvarena osoba koja izaziva grozne probleme. No on nije vođa nacije koja želi vladati svijetom. Njegovi potezi na Kosovu, kako god užasni, ipak su još dio građanskoga rata. Kosovo je dio Jugoslavije. Milošević nije napao međunarodno priznatu, suverenu zemlju, kao što je to Hitler učinio u Čehoslovačkoj ili Sadam Husein u Kuvajtu. Milošević je srpski nacionalist i nema ni vizije ni sredstava da pokuša zavladati čitavom Europom ili područjem u kojemu Srbi ne žive. Hitler je zaprijetio našoj egzistenciji. Ovo je poput Bosne, gdje je trebalo bombardirati da bi se Miloševića natjeralo da prekine svoj rat protiv bosanskih Muslimana. Bosna je bila priznata država i Milošević je podupirao Srbe koji žive u Bosni. I nije samo bombardiranje uvjerilo Srbe da stanu i prihvate Daytonski dogovor. Srpske su snage počele gubiti dobar dio osvojenog teritorija, zbog kopnenog napada hrvatskih snaga. Milošević je uvjerio svoje srpske kolege u Bosni da prekinu rat jer im je prijetio gubitak onoga što su osvojili u godinama borba. I dok su borbe ondje stale, malo je postignuto u smislu političkog rješenja. Ovo je mogući škripac poput Vijetnama, u kojem ne možemo pobijediti. Vijetnam su opskrbljivali Sovjetski Savez i Kina i postojala je velika vjerojatnost da će Kinezi, uđu li američke snage u sjeverni Vijetnam, napasti, kao što su to učinili u Koreji. Saveznički kopneni napad na Kosovo bio bi težak i krvav, no nema drugih sila koje bi mogle ući. Ako NATO želi, on može pobijediti. Ima sposobnost uvesti premoćnu silu, a nitko mu se neće suprotstaviti. Na kraju, odluku o tome što učiniti na Kosovu moramo donijeti na temelju vlastitih vrijednosti. To je strašna dilema. Milošević okrutno pokušava protjerati čitav narod. To je pogrješno. No nije nedvojbeno da Sjedinjene Države imaju vitalnih interesa koji bi opravdavali uvođenje kopnenih snaga i mogućnost žrtava. Zapravo, ako postoji vitalan interes, on ima veze s vjerodostojnošću NATO-a kao saveza. No nije li to bio razlog kojim se opravdavao ostanak u Vijetnamu koji je trajao godinama - održavanje američke vjerodostojnosti? I onda, u sljedećem desetljeću, slomio se Sovjetski Savez. No sad opet uvodim analogije," završava James Klurfeld. ŠPANJOLSKA EL MUNDO 8. IV. 1999. Miloševićeve smicalice i NATO-va neusklađenost "Jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević ima dvije specijalnosti koje se međusobno upotpunjuju. Prvo, on je stručnjak za stvaranje diplomatske zbrke. Zna kako treba pregovarati a da pregovorima ništa ne postigne i uvijek nekako izvede da se ne može znati što on zapravo hoće. Nikada jasno ne izgovara čega se spreman odreći, a čega nije... Drugo, on je pravi majstor za iskorištavanje te političke i diplomatske zbrke u trenutku kad treba započeti vojno rješavanje. U posljednjih nekoliko sati opet se poslužio tim vještinama kako bi pokušao odvući dojmljivu oluju koja se nadvila nad njim. Nakon što je prekjučer proglasio nadrealističko 'jednostrano primirje' na Kosovu, jučer je izjavio da je spreman povući vojsku koju ima na Kosovu ako NATO učini isto i ako se povuče iz slavenske Makedonije i iz Albanije. Istodobno je zapovijedio da prestane progon kosovskih Albanaca - sada ne dopušta da odu ni oni koji bi željeli otići - a dao je naslutiti da je spreman osloboditi trojicu američkih vojnika koje drži u zarobljeništvu i oslobodio je, istina, poslije novih mučenja, i dvojicu novinara španjolske televizije Tele 5 koje je samovoljno uhitio. Očito je da na taj način Slobodan Milošević želi zbuniti međunarodnu javnost kako bi posijao sumnju o prikladnosti nastavka NATO-vih napada, s namjerom povratka navodnim pregovorima. Ali sada je toliko očito da on želi baš to da ovoga puta nikoga više neće prevariti. Došao je kraj njegovim lažima. Savezničke su mu snage odgovorile odrješito: mora povući sve svoje snage s Kosova i prihvatiti međunarodne mirovne snage koje će nadzirati povratak kosovskog stanovništva svojim kućama. Nema polovičnoga rješenja. To je najmanje što se može prihvatiti. Odgovor je ispravan, ali i ovaj put saveznici su ga dali na neprikladan način, iz kojega se može vidjeti da postoje unutarnji problemi u NATO-u. Nije prihvatljivo, za početak, a riječ je o običnim formalnostima, da Predsjednik SAD-a javno odredi stav saveznika prije nego je NATO-vo Stalno vijeće, koje se sastalo u Bruxellesu, završilo svoja teoretska razmatranja. Jasno, svi mi znamo da SAD ima vodeću ulogu u NATO-u, ali tu realnost ne bi trebao tako strašno isticati. Jednako tako, ne čini se baš uzornim to što vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Europi, general Wesley Clark, pred svim medijima izjavi da bi morao imati više zrakoplova 'za izviđanje, napade na kopnene ciljeve i ostale zadatke', ako ništa drugo, zato što to znači da NATO-vo zapovjedništvo nije predvidjelo situaciju koju je izazvao njegov napad na Jugoslaviju", piše u uvodniku lista. Smrdi na poraz "'Miriše na pobjedu', kaže jedan od prevarenih vojnika iz filma 'Apokalipsa sada'. Danas bi se moglo reći da smrdi na poraz u Jugoslaviji, unatoč kiši bomba i promidžbe. Većina španjolskih novinara kao žabe krekeću ponavljajući cijele rečenice koje su čuli u vrhovnom stožeru u Bruxellesu. Ovdje kod nas poslušnost teče kao krv u žilama. U Španjolskoj neki dvorski novinari služe moćnicima na vlasti, bez obzira na to koja stranka ima većinu u vladi. Ako pozorno pratite tisak, vidjet ćete da neki kolumnisti i pisci komentara istodobno hvale Felipea, Pujola, Solanu, Clintona, La Zarzuelu (kraljevska rezidencija, op. prev.) i La Monclou (rezidencija španjolskog premijera, op. prev.). Čak i ako ih Solana pozove k sebi i kontaminira svojim zagrljajima neće uspjeti u namjeri da oni čitateljima novina i televizijskim gledateljima prenesu poruku da, za sada, napad na Jugoslaviju nije propao. Pa zar ti šminkeri s West Pointa i Harvarda nisu učili da vojna nadmoćnost nije dovoljna za pobjedu nad neprijateljskom državom? Zar su tako brzo zaboravili i Vijetnam i Irak, rat koji još nije završio? Čak i kad bi smrvili Jugoslaviju i uništili njezine oružane snage, teško bi im bilo zauzeti Beograd bez zauzimanja svake kuće pojedinačno, s nožem na puški. Ne znamo kakav će biti rasplet. Čini se da će Miloševića prije smrviti nego iscrpiti. Nitko ne sumnja u NATO-vu nadmoć, ali rijetki vjeruju da će NATO uspjeti. Koliko god Solana govorio o nježnosti, ne može prikriti činjenicu da pravo nije na njegovoj strani. U hladnim strateškim proračunima, u vrhovnome stožeru nije bilo egzodusa kosovskih Albanaca zato što ratnički mozgovi (poput Roberta McNamare) rade kao računala. Imaju sve podatke, statistike, grafikone, izvješća tajnih služba, ali na kraju sve pada u vodu kad treba predvidjeti ponašanje protivnika. Nikada ne predviđaju podizanje cijeloga naroda, ni domoljublje neprijatelja, ni to da uvijek u duši postoji nešto skriveno što se ne može kupiti. Ni snagu straha, ni neugasivu mržnju naroda. I zaboravljaju da narod može izdržati mnoge godine s koricom kruha i par smokava, puhalicom za otrovne strjelice i bombom u ruci. Napoleon nije uspio zauzeti istok, iako je slavensku granicu prešao s gotovo 500 tisuća vojnika. Tisuće su njih ondje i ostale, a treba reći da su se borili energično, disciplinirano i nemilosrdno ('vojnici se moraju više plašiti svojih časnika nego neprijatelja'). Ratnički genij Napoleon znao je da se taj rat dobiva čizmama. Delbrueck navodi njegove riječi: 'Znam samo za tri mogućnosti u ratu: prijeći 50 kilometara, boriti se ili odmarati se'. I sami Amerikanci kažu da se bitka može izgubiti i da će, ako i postignu pobjedu, ona biti kratkotrajna i gorka. Clausewitz je napisao da samo pobjeda u nekoj važnoj bitki može ostati vječna. 'Ne može se zamisliti zaista veliki vojskovođa koji se ne bi našao u iskušenju da, u nekoj vrsti strasti, izazove sudbinu'", piše Raul del Pozo. RUSIJA IZVESTIJA 8. IV. 1999. Zašto Zapad nije prihvatio znak dobre volje Beograda "Jugoslavenski 'znak dobre volje' nije iznenadio zapadne saveznike. Zadnjih su dana britanski premijer, State Department SAD-a i ugledni stručnjaci upozoravali da Slobodan Milošević priprema jaje za Kristov dan. Savez je već ranije rekao svoje odlučno 'ne' i na inicijativu Beograda odgovorio jačim bombardiranjem. SAD, Velika Britanija, Njemačka i Francuska u jedan su glas izjavile da lukave 'uskrsne inicijative' uopće ne odgovaraju biti NATO-vih zahtjeva. Milošević je već pokazao kako ispunjava obećanja o poštovanju primirja. Kako je samo srdačan poziv izbjeglicama da se vrate 'zajedničkoj kući', odakle su ih protjerali ili prisilili na bijeg u prilikama sveopćeg žestokog obračuna. Siguran povratak Albanaca na Kosovo mogu osigurati samo međunarodne postrojbe koje Milošević, kao i prije, ne želi pustiti na područje Jugoslavije. Svakako, nitko na Zapadu nije ozbiljno shvatio spremnost Beograda da zapčne pregovore o samoupravi s Ibrahimom Rugovom koji je 'pod zaštitom srpske policije'. Politički su pregovori već održani i sada se od Miloševića traži potpuna provedba 'plana iz Rambouilleta', a o Rugovinu će se stajalištu raspravljati kada ga iznese negdje izvan Jugoslavije. NATO bi u Miloševićevu manevru htio vidjeti znak slabosti. U utorak je zrakoplovstvo Saveza prvi put uspješno napalo povorke oklopnih vozila na Kosovu. Pentagon tvrdi da je jugoslavenskoj vojnoj infrastrukturi nanesena znatna šteta. Poboljšanje vremenskih uvjeta omogućit će da se objekti još više i točnije bombardiraju. No o uspjesima savezničkog pothvata u najmanju je ruku rano govoriti. 'Mirovne inicijative' Miloševića na Zapadu doživljavaju se više kao klasičan manevar sa svrhom podjele zapadne koalicije. Za sada je jedinstvo NATO-a pretrpjelo iskušenje, no pojedini članovi Saveza, napose Grčka, mogu biti slaba točka. Grčki premijer Kostas Simitis već je nazvao inicijativu Beograda 'prvim korakom' prema rješenju, iako je zatražio jasna jamstva za povlačenje jugoslavenskih postrojba i povratak izbjeglica pod nadzorom međunarodne zajednice. Moskva je oduševljeno odgovorila na 'uskrsne prijedloge', ali je i predvidjela reakciju Zapada. Na skorom savjetovanju s NATO-m - i u sklopu 'osmorice' - ruska će diplomacija sada još više zahtijevati prekid bombardiranja. No Moskva je već toliko puta bila pomagačem u jugoslavenskim obmanama da će joj Zapad teško dopustiti da odigra novu kombinaciju. Dosljedna politika pomaganja Miloševiću i nepriznavanje činjenice etničkog čišćenja u središtu Europe ne dopuštaju Rusiji da polaže pravo na 'moralnu pravednost'. Manevar Beograda opet prisiljava da razmislimo o konačnim ciljevima Zapada kojemu je sve teže promatrati Miloševića kao pregovarača, a ne kao ratnog zločinca. NATO od njega traži potpunu kapitulaciju. U Pentagonu izjavljuju da Srbima neće dopustiti da se učvrste na 'očišćenom' području. Tako scenarij podjele Kosova ostaje tek u pričuvi", piše Julija Berezovska. KOMMERSANT DAILY 8. IV. 1999. Prvi uspjeh Rusije na jugoslavenskoj bojišnici "Glavna je vijest stigla iz Bonna. Njemački je ministar vanjskih poslova Joschka Fischer izjavio da se ministri vanjskih poslova 'osmorice' mogu susresti već u sljedeću nedjelju ili ponedjeljak kako bi raspravljali o kosovskom problemu. To znači da je Zapad prihvatio prijedlog ruskog Predsjednika. Na sve prijašnje prijedloge Moskve iz zapadnih se prijestolnica obično čulo 'treba razmisliti'. Zapad je operativno odgovorio na zaokret Moskve s početka ovog tjedna u stranu diplomatskog djelovanja na prilike na Balkanu. Rusiji se dalo na znanje da joj ta taktika može donijeti više dividenda nego ratna retorika i zveckanje oružjem. Prema podacima koje je dobio 'KD' iz zapadnih diplomatskih izvora ako Moskva ostane na stajalištu nesukobljavanja, Zapad će poduzeti nove korake ususret Moskvi, i to vrlo brzo. Sugovornik 'KD-a' izravno je izjavio: 'Spremni smo pristati na razumno popuštanje radi prekida bombardiranja. No Rusija nam mora pomoći da i Milošević zauzme razumno stajalište.' Jučer je Moskva pokušala povećati uspjeh. Najprije se predsjednik Jeljcin obratio čelnicima država 'osmorice' s pozivom da se ne odbacuju nove inicijative SRJ-a o prekidu bojnog djelovanja na Kosovu i da se rješenje kosovskog problema iz vojnih preda u diplomatske ruke. Iako prvi odgovori nisu davali previše nade, šef ministarstva vanjskih poslova Igor Ivanov s razumijevanjem je prihvatio činjenicu da Zapad 'ne može odjednom promijeniti vojni način razmišljanja.' K tome, Moskva je u biti poduprla želju zapadnih partnera da od Beograda dobiju odgovore na ključna pitanja: je li Milošević spreman povući s Kosova ne samo vojsku već i paravojne postrojbe i policiju, osigurati siguran povratak izbjeglica na Kosovo i dopremu humanitarne pomoći i, napokon, prihvaća li međunarodnu nazočnost radi zaštite izbjeglica. Ivanov nije rekao što misli o tim prijedlozima. No, prema podacima 'KD-a', Moskva ih je spremna poduprijeti. Beograd je pak jučer nastavio lagano povlačenje. Osim povlačenja postrojba s Kosova u vojarne, jugoslavenske su vlasti pristale pustiti trojicu zatočenih Amerikanaca. Zanimljivo je da je Milošević odlučio predati zatočenike Cipru, a ne Rusiji koja je zbog Beograda pokvarila svoje odnose sa Zapadom. Jugoslavenski se Predsjednik također obraća svima s molbom za posredovanje - od Nelsona Mandele do Shimona Pereza, ali ne Moskvi. Ipak, Državna duma i dalje gura zemlju u sukob. Jučer su zastupnici predložili Predsjedniku i vladi da ponovno razmotre pitanje o dostavi oružja i vojne opreme Jugoslaviji i istodobno o slanju vojnog izaslanstva u Beograd. Dumu ne zbunjuje što je dan prije toga veleposlanik SRJ u Moskvi, brat jugoslavenskog Predsjednika, Borislav Milošević, otvoreno rekao: oružje nismo tražili i ne tražimo", izvješćuje Genadij Sisoev. NEZAVISIMAJA GAZETA 8. IV. 1999. Balkanska inicijativa Boris Mihajlovič Ljvin, suradnik Instituta za gospodarsku analizu, iznosi svoj prijedlog mirovnoga plana kojim bi se riješio sukob na Balkanu i kojim bi se tom području jamčila buduća trajna stabilnost: "Potrebno je otvoreno priznati sljedeće: 1. Najsigurnije rješenje etničkih sukoba je stvaranje istorodnih nacionalnih država. Pokušaji da se nasilu sačuvaju višenacionalne države koje nisu sposobne za život, unatoč jasno izraženoj želji određenih, diskriminiranih, većih i kompaktnih manjina da sami određuju svoju sudbinu, uzrokuju samo produljenje sukoba. Prema tomu, sporazumi iz Daytona i Rambouilleta moraju se prepraviti. 2. Ako se ovakav pristup, utjelovljen u zamislima Daytona i Rambouilleta nastavi, demografski i etnički pokazatelji u Jugoslaviji i nizu drugih zemalja ići će u pravcu narušavanja nutarnjeg mira s posljedicama za općeeuropsku sigurnost koje se mogu predvidjeti. 3. Da bi se riješili tekući problemi i pronašao izlaz iz pogibeljne vojne slijepe ulice, treba biti svjestan da se nijedna zemlja ne smije promatrati kao jedini krivac za sukob. Sve otegotne i olakotne okolnosti moraju se ravnomjerno podijeliti između strana. Predlaže se sljedeći paket mjera: 1. Žurni prekid vatre. Sve se NATO-ve operacije prekidaju, jugoslavenske se oružane postrojbe vraćaju u mjesta razmještaja izvan Kosova, a postrojbe OVK-a odlaze na svoje položaje u sela. 2. Kosovo (bivša pokrajina Kosovo i Metohija) dijeli se na srpski i albanski dio. Istočni dio ostaje u sastavu Savezne Republike Jugoslavije (Srbije), a zapadnome se dijelu (s Prištinom) daje mogućnost samoodređenja i/ili ujedinjenja s Albanijom. Dragovoljnu razmjenu stanovništva između tih dijelova podupiru međunarodni donatori, a provodi se pod njihovim nadzorom. Pravoslavnim manastirima koji ostaju u zapadnom dijelu, daju se posebna jamstva (možda poput onih koja uživaju Konstantinopoljska patrijaršija u Turskoj i Sinajski manastir u Egiptu). 3. Srpski dio Bosne i Hercegovine (republika srpska) s Brčkom može se pripojiti Jugoslaviji na dogovornim načelima (primjerice, kao sastavni dio Srbije ili kao posebni član federacije). 4. Hrvatski dio BiH može se pripojiti Hrvatskoj prema istom načelu. 5. Muslimanski dio BiH dobiva potpunu i neograničenu suverenost i naziva se 'Bosnom'. 6. Srpska područja u istočnoj Slavoniji mogu se priključiti Jugoslaviji. 7. Preporučuje se mali ispravak makedonskih granica, pri čemu bi se domaće albansko pučanstvo moglo ujediniti s dijelom Kosova koje se odvaja. Ostatku albanskog puka u Makedoniji treba ponuditi potrebne uvjete za moguće preseljenje u albansku tvorevinu/državu. 8. Sve zemlje koje su obuhvaćene inicijativom (Jugoslavija, Bosna, Hrvatska, Makedonija i Albanija) priznaju nove granice kao konačne; osiguravaju slobodno preseljenje onih koji to žele tijekom tri godine; uspostavljaju zonu slobodne trgovine na tome području; međusobno osiguravaju neograničen pristup prometnicama i kapacitetima; uspostavljaju režim bez viza za svoje građane. One pristaju da operativno započnu pregovore o vojnim odnosima na Balkanu. Sve te zemlje moraju imati pravo da provode vojne inspekcije. Slovenija, Grčka, Bugarska i Mađarska trebale bi se priključiti tim sporazumima. Europska bi unija osiguravala poseban status zemljama Balkanske inicijative, uključujući mogućnost njihova ulaska u EU za deset godina (uz standardne uvjete postojanja demokratskih institucija). SAD, Rusija, Francuska, Njemačka, Velika Britanija i Italija jamče nepromjenjivost sporazuma o granicama. Privremeni nadzor osiguravaju europske snage koje ne obuhvaćaju vojnike zemalja- jamaca. 9. Međunarodna zajednica osniva posebnu zakladu za preustroj i preseljenje (...). Taj se novac namjenjuje za provedbu programa preseljenja, obnovu infrastrukture i sl. Zaklada također financira povratak izbjeglica (među ostalim i iz inozemstva). Glavni su donatori - EU, SAD, MMF i Svjetska banka. Sve gospodarske sankcije koje vrijede za zemlje na ovome području ukidaju se čim se prihvati i počne provoditi sporazum o promjeni granica."