"Stotinama godina, seksualno nasilje počinjeno u ratovima bilo je nepriznata posljedica borbi. Danas je seksualno nasilje prepoznato kao namjerna ratna taktika, problem relevantan za međunarodnu sigurnost, te zločin protiv čovječnosti, u čemu je ICTY imao središnju ulogu", kazala je prije projekcije filma Raluca Pope iz organizacije UN Women.
Pope je također najavila da će uz podršku te organizacije, "prvi ženski sudovi, koji će biti organizirani 2013. godine, biti posvećeni traženju pravde za zločine nasilja nad ženama počinjenih tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji".
Film haškog tribunala prikazuje potresna svjedočenja žena, djevojčica i muškaraca koji su u logorima u BiH bili zatočeni u svrhu silovanja, seksualnog sakaćenja i porobljavanja. Prvi slučaj kojim se ICTY s tim u svezi bavio seže u 2000. godinu kada je bosanski Srbin Duško Tadić pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, uključujući i zločine za seksualno sakaćenje u okolici Prijedora te u logorima Omarskoj, Keratermu i Trnopolju.
ICTY je 1998. na 10 godina zatvora zbog suučesništva u mučenju i silovanju jedne zarobljene Bošnjakinje u svibnju 1993. u Lašvanskoj dolini, što je kvalificirano kršenjem ratnog prava i običaja, osudio bosanskog Hrvata Antu Furundžiju.
Najveću kaznu, od 28 godina zatvora, Haaški sud je dosudio bosanskom Srbinu Dragoljubu Kunarcu koji je 2001. bio proglašen krivim za seksualno porobljavanje stotina Bošnjakinja, među kojima je bilo i djevojčica, na području Foče između 1992. i 1993. Na tom je procesu silovanje, zbog opsega zločina, bilo priznato kao zločin protiv čovječnosti. Dvojica suoptuženika u istome slučaju, Radomir Kovač i Zoran Vuković, osuđeni su na 20 odnosno 12 godina zatvora.
Na okruglom stolu koji je slijedio, voditelj ureda Haaškog suda u Zagrebu Christopher Fry, istaknuo je da se politički i vojni vođe bosanskih Srba, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, terete, između ostaloga, i za korištenje seksualnog nasilja u svrhu genocida.
Prema procjeni UN-a, 90-ih je u BiH silovano između 20.000 i 50.000 žena.
Projekciji filma su, uz predstavnice nevladinih udruga Documente i B.a.B.e te Odjela za organiziranje i pružanje podrške svjedocima i žrtvama Županijskog suda u Zagrebu, sudjelovale i predstavnica udruge Žene u Domovinskom ratu. Njihova predstavnica Marija Slišković ogorčeno je ustvrdila da hrvatske institucije već 20 godina ne pokazuju nikakav interes da istraži slučajeve silovanja u Vukovaru o čemu su žene javno svjedočile i na temelju čijih je iskaza nastala knjiga svjedočanstava "Sunčica".
Film ICTY-ja je u kinu Branimir Centra odgledala i jedna od silovanih Vukovarki, Ružica Erdelji, koja od 1991. svake godine ponovno daje svoj iskaz, ali, kako je potresenim glasom ustvrdila, njezini silovatelji su i dalje na slobodi.
Christopher Ray je izrazio žaljenje što se ICTY nikada nije bavio slučajem "prešućenog zločina" - silovanja žena u Vukovaru - nakon pada tog grada.
Žene silovane tijekom rata u Hrvatskoj nemaju status civilnih žrtava rata, poput žena u BiH, pa tako ne ostvaruju nikakva socioekonomska prava.