Gandhi je jednom rekao da diktatori "izgledaju nepobjedivo, ali na kraju ih uvijek čeka pad". Ta tvrdnja međutim nije uvijek istinita. Neki diktatori poput ruskog Josefa Staljina, sjeverno-korejskog Kim Il-Sunga ili španjolskog Francisca Franca preminuli su dok su bili na vlasti. Albanski predsjednik Enver Hoxha i čileanski Augosto Pinochet dogovorili su svoj ugodni nastavak života prije nego što su predali vlast.
Izvođenje diktatora pred lice pravde ne završava uvijek s istim ishodom.
Bivšem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću sudilo se pred sudom u Den Haagu, ali on je umro u zatvorskoj ćeliji prije donošenja presude.
Liberijski diktator Charles Taylor optužen je zbog ratnih zločina u susjednom Sierra Leoneu i još uvijek čeka suđenja.
Panamski diktator Manuel Noriega služi 40-ogodišnju zatvorsku kaznu u Miamiju zbog trgovine drogom i pranja novca, a uhićen je nakon što su američke snage ušle u njegovu zemlju i uhitile ga 1989. godine.
Ali jedan od najvećih svjetskih tiranina, Adolf Hitler izbjegao je pravdu tako što je počinio samoubojstvo u Berlinu prije nego što su sovjetski vojnici 1945. godine ušle u glavni grad Njemačke.
Pol Pot, koji se nalazio na čelu režima Crvenih Kmera odgovornog za smrt 2 milijuna ljudi u Kambodži, umro je u džungli 1998. godine i nije odgovarao za svoje zločine.
Za diktatore, velika moć predstavlja i veliku opasnost, a cijena za godine provedene na vrhu može biti velika.
Nicolae Ceausescu je gotovo 25 godina željeznom rukom vladao Rumunjskom. On i njegova supruga Elena pogubljeni su na Božić 1989. nakon što su revolucionarne snage u zemlji svrgnule njegov režim, odgovoran za brojna ubojstva i mučenja.
To je pogubljenje bilo milosredno premo načinu na koji je svoj život završio Samuel Doe, koji je 1980. svrgnuo liberijskog predsjednika Williama Toberta. Nakon desetogodišnje diktature, Doe je svrgnut s vlasti, a narod ga je mučio prije nego što ga je ubio na brutalan način.
Sretniji su bili oni diktatori koji su uspjeli pobjeći u treću zemlju u trenutku kada su osjetili da im je vlast ugrožena.
Idi Amin, koji je kao predsjednik Ugande naredio masakre tisuća svojih sunarodnjaka te osiromašio narod, uspio je pobjeći u Libiju, a zatim se preselio u Saudijsku Arabiju gdje je i umro 2003. godine.
Etiopski čelnik Mengistu Haile Mariam pobjegao je pred pobunjenicima u Zimbabve, gdje je živio u luksuznoj vili, okružen tjelohraniteljima.
Jean-Claude "Baby Doc" Duvalier pobjegao je s Haitija, kada je vojska 1986. svrgnula njegov režim, te je iskoristio dugogodišnje obiteljske veze s Francuskom. "Baby Doc" je na čelu Haitija naslijedio svog oca "Papa Doca", a bio je odgovoran za mučenja i ubojstva stotina političkih zatvorenika.
Jean-Bedel Bokassa iz Srednjoafričke republike nije bio te sreće. Jedan od najokrutnijih afričkih diktatora, Bokassa je svrgnut nakon državnog udara 1979. On je na vlasti proveo bizarnih 13 godina tijekom kojih se proglasio carem. Bio je optužen za brojna ubojstva, osumnjičen čak i za kanibalizam. Jedan od najgorih njegovih zločina bio je masakr 100 djece koji su se pobunili zbog toga što su morali kupiti školske uniforme koje je radila Bokassina tvornica odjeće.
Nakon što je sedam godina proveo u luksuznom egzilu u Francuskoj i Obali bjelokosti, Bokassa se 1987. vratio u Srednjoafričku republiku očekujući da će narod biti sretan zbog njegova povratka. Umjesto toga, postao je prvi afrički predsjednik kojem je javno suđeno zbog ubojstva, mučenja i kanibalizma.
Bio je oslobođen optužbe za kanibalizam, ali zbog ubojstva osuđen je na smrtnu kaznu. Ta je kazna kasnije pretvorena u dvadesetogodišnu zatvorsku kaznu. Bokassa je 1993. pušten na slobodu, a tri godine kasnije je umro, te pokopan uz državne počasti.