Okrivljeni su tijekom suđenja tvrdili kako su u prosincu 1992., kada su ubojstva priznali pred policijom, a kasnije i pred istražnim sucem, dobili otipkane izjave, koje su bili prisiljeni vlastoručno prepisati i potpisati.
U tim izjavama su Maksimović i Daniluško Kajtez ( koji je u međuvremenu promijenio ime u Nikola Kovačević) detaljno opisali ubojstvo devetoro Hrvata, a prvoptuženi Kovačević je tada izjavio kako je sudjelovao u ubojstvima "zbog osvete za poginule borce Vojske Republike Srpske ".
Kovačević i Maksimović su optuženi da su 2. studenog 1992. u selu Glamočnica kod Sanskog Mosta, nakon navodnog ispitivanja, strijeljali Ivu, Bonu i Antu Tucića, Žaru i Peru Nikića, Dragu i Karla Tadića, Tomicu Ptaleca i Josipa Banovića, žitelje sela Škriljevica.
Miloš Maksimović je nakon izricanja oslobađajuće presude pušten na slobodu, dok je Daniluška Kajtez vraćen u pritvor Suda BiH koji ga je optužio za zločine protiv čovječnosti.
Banjalučki Okružni sud je u veljači 2005. izrekao oslobađajuću presudu i za 11 bivših prijedorskih policajaca optuženih da su "protuzakonito zatvorili i držali u zatočeništvu" prijedorskog župnika Tomislava Matanovića i njegove roditelje (Josipa i Boženu), koji su u kolovozu 1992. zatočeni, a čija tijela su pronađena tek 2001. u jednom seoskom bunaru kod Prijedora. Izvršitelji ovoga zločina do danas nisu otkriveni.