Riječ je o prostoru širokom četiri i dugačkom 241 kilometar između nekad zaraćenih država, uz čiji je sjeverni i južni rub stacionirano dva milijuna vojnika, 1.500.000 sa sjeverne i 500.000 s južne strane.
No, tu svojevrsnu "tampon zonu" ograđenu bodljikavom žicom u kojoj nisu dopuštena nikakva borbena djelovanja, u sve većoj mjeri, s obiju strana, posjećuju turisti iz svih dijelova svijeta.
Prostor je službeno pod upravom UN-a, pod čijim su pokroviteljstvom i uz izravno vojno sudjelovanje dvije države 27. lipnja 1953. godine okončale trogodišnji građanski rat u kojem je poginulo ukupno 150.000 vojnika. Primirje su potpisali nekadašnji veliki vođa Sjeverne Koreje Kim Il-Sung, zapovjednik Kineskih vojnih dobrovoljaca Peng Teh-Huai i u ime UN-a general američke vojske Mark Clark.
Budući da se u DMZ-u više od pedeset godina ne odvija nikakva uobičajena ljudska aktivnost, postala je izdvojen ekosustav u kojem se, primjerice, mogu vidjeti suri orlovi koji su emigrirali iz Rusije kako slobodno uzlijeću i slijeću na neobrađenu zemlju.
Jedini stalni stanovnici zone su oko 200 mještana "Sela slobode" s južnokorejske i nepoznat broj stanovnika "Sela propagande" sa sjevernokorejske strane, te vojnici iz multinacionalnih snaga UN-a i pripadnici sjevernokorejske vojske.
Mjesto njihova sastanka je Zajedničko područje sigurnosti (JSA) u Panmunjonu, području veličine 800 četvornih metara u kojem 35 vojnika drži šest zajedničkih nadzornih točaka. Od incidenta 1976. godine, kada su sjevernokorejski vojnici ubili dvojicu UN-ovih mirovnjaka, stražari ne smiju prelaziti na suprotnu stranu.
Posebna zanimljivost JSA-a je soba za sastanke gdje se održavaju redovite konzultacije oko nadzora primirja i čijom sredinom prolazi granica između dviju država. Tako se, primjerice, samo metar sjeverno od sredine stola za pregovore stupa na tlo Sjeverne, a metar južno na prostor Južne Koreje.
Od Korejskog rata odnosi dviju zemalja bili su vrlo napeti. Službene veze nisu uspostavljane do 1971. godine, kada započinje suradnja preko Crvenog križa na sjedinjevanju obitelji koje su zbog rata ostale na različitim stranama korejskog poluotoka. Odnosi su se vidljivo poboljšali 1997. godine nakon što je Južna Koreja počela zagovarati tzv- "Sunshine Policy" ili politiku suradnje s Demokratskom Narodnom Republikom Korejom. U listopadu 2000. godine Opća skupština UN-a usvojila je zajedničku rezoluciju Sjeverne i Južne Koreje kojom se podupire mirovni proces i moguće ujedinjenje korejskog poluotoka, a koju je poduprlo 157 članica UN-a, uključujući i Hrvatsku. Prekretnicu u odnosima simbolički je najavio i povijesni susret predsjednika dviju država u Pjongjangu 2002. godine, prvi sastanak na toj razini od završetka korejskog rata.
Južna Koreja danas izdašno pomaže svog sjevernog susjeda. Uz pomoć u hrani i najnužnijim potrebama za izgladnjelo stanovništvo, službeni Seoul i južnokorejski gospodarstvenici planiraju do kraja 2007. godine u Sjevernoj Koreji ostvariti ambiciozni projekt izgradnje oko 300 tvornica. Ključno otvoreno pitanje u odnosima dviju država ostaje sjevernokorejski nuklearni program i u perspektivi denuklearizacija cijelog korejskog poluotoka, problemi koji već duže vrijeme dominiraju ukupnim međunarodnim odnosima.