Skup sjećanja na svoga redovitog člana preminuloga u Zagrebu u srpnju 2001. priredio je Razred za književnost HAZU.
Vrijeme proteklo od Slamnigova odlaska daje nam za pravo da budemo nešto smioniji i ustvrdimo da je Slamnig doista književni klasik, iako je tvrdio kako on ne može biti klasik jer je klasik uvijek u određenu uzmaku od života dok je njegova književnost "sva u životu", naglasio je Pavličić.
Po njegovim riječima Slamnig je donekle cijelim svojim opusom sažeo vrijeme u kojemu je živio, a to može samo klasik.
Slamnig se 50-ih i 60-ih godina posvetio "obični ljudskim temama" za razliku od svojih kolega koji su se bavili društvenim temama, podsjetio je Pavličić, dodavši kako nije to činio zbog izbjegavanja društvene odgovornosti, već iz uvjerenosti da je književnost dio života, a život uvijek potencijalna književnost.
Tomasović je podsjetio pak na to da je Slamnig bio vrstan pisac znanstvenih djela te da je taj dio Slamnigova opusa manje poznat i cijenjen.
Nezanemariv je dio Slamnigova opusa vezan uz njegov akademski poziv pročelnika Katedre za komparativnu povijest hrvatskoga jezika na zagrebačkome Filozofskom fakultetu što je Slamnig prihvatio na poziv Ive Hergešića, istaknuo je Tomasović.
Ivan Slamnig rođen je u Metkoviću 1930. U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet, gdje je bio i profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Prevodio je s više europskih jezika, a bio je i redoviti član HAZU.
Autor je prvoga hrvatskog postmodernističkog romana "Bolja polovica hrabrosti", dviju knjiga pripovijesti, više radio-drama, triju knjiga znanstvenoga i književno-teorijskoga karaktera "Disciplina mašte", "Hrvatska versifikacija", "Stih i prijevod" te više antologija.
Prve pjesme objavio je u časopisu "Krugovi" 1952., a nakon gotovo pet desetljeća i posljednju zbirku pjesama "Ranjeni tenk" u izdanju Matice hrvatske.
(Hina) xipet ymc