Kada su 1944. godine osnovani, Svjetska banka i MMF bili su zamišljeni kao ustanove koje će zajamčiti stabilnost svjetskog monetarnog sustava. Svjetska je banka, uz to, imala zadaću da pomogne u poslijeratnoj obnovi Europe i Japana.
Današnji je svijet znatno drugačiji, kaže ekonomist Kent Hughes iz Centra Woodrow Wilson u Washingtonu. Svjetska banka, kojoj je sjedište u Washingtonu, danas pomaže zemljama u razvoju da se još više i brže, razviju.
Kritičari međutim tvrde da su mnogi od njezinih projekata nedjelotvorni, što čelnici banke poriču.
V.V. Chari, profesor ekonomije na Sveučilištu Minnesote, kaže da se prvo moramo pomiriti s činjenicom da Svjetska banka ne može u potpunosti eliminirati siromaštvo.
"Pomoć iz inozemstva, da li od Svjetske banke ili od nekih drugih međunarodnih ustanova, u najboljem slučaju igra tek marginalnu ulogu u razvoju neke zemlje. Svatko tko misli da Svjetska banka sama može riješiti problem siromaštva, taj se jako zavarava. Najveći dio posla u uklanjanju siromaštva mora obaviti vlada i sami građani konkretne zemlje", kazao je prof. Chari.
WB je desecima zemalja u razvoju dala ili nepovratnu pomoć ili pak niskokamatne zajmove u vrijednosti od desetke milijardi dolara godišnje. Neki stručnjaci međutim zamjeraju da banka to čini na neučinkovit i kontraproduktivan način jer je i sama vrlo birokratizirana ustanova. Osim toga, razdiru je skandali, poput nedavnog s direktorom Paulom Wolfowitzem, koji je nedavno morao podnijeti ostavku zbog kršenja etičkih normi ustanove.
Uz to, stručnjaci za razvoj primjećuju da se Svjetska banka sve više i više posvećuje velikim projektima u obrazovanju ili reformama čitavim grana industrije, umjesto da se posveti manjim razvojnim projektima. Iz nekih se zemalja u razvoju pak često čuje zamjerka da Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond nameću vrlo stroge uvjete za korištenje zajmova, što vrlo često šteti najsiromašnijim slojevima.
Alan Meltzer, profesor političke ekonomije na sveučilištu Carnegie Mellon u Pittsburghu, kaže da je ova posljednja kritika rezultat činjenice da je Svjetska banka ustanova koja se temelji na posuđivanju novca.
"To znači da se dužnosnici banke nagrađuju na temelju sudbine određenog zajma, kojeg su oni odobrili. Hoće li se novac vratiti, najvažnije je pitanje. Koliko se taj novac produktivno troši u zemlji koja ga je posudila, je li on poboljšao kvalitetu života, to je pitanje o kojem banka manje brine. Kada sam bio na čelu kongresne komisije koja prati rad WB-a, predložio sam da zajmove zamijeni bespovratna novčana pomoć za konkretni projekt. Pogotovo za najsiromašnije zemlje. Trošenje tog novca bilo je mnogo strože praćeno nego u slučaju zajmova. Cilj nam je bio da se novac potroši točno u onu svrhu za koju je bio odobren", kaže Melltzer.
MMF također je često predmet kritika. Od kako je, prije 30-ak godina, počeo davati kratkoročne zajmove pojedinim državama, sve više mu se zamjera da predstavlja svojevrstan 'pojas za spašavanje' bankrotiranih zemalja.
Njegovi kritičari pogotovo izdvajaju navodno negativnu ulogu u financijskoj krizi u Aziji, prije desetak godina, te lošu politiku u Argentini, koja je 2001. doživjela financijski kolaps. No, drugi analitičari smatraju da bi u zemljama poput Tajlanda i Južne Koreje gospodarska situacija danas bila znatno gora da nije bilo intervencije MMF-a.
Mark Weisbrot, financijski stručnjak koji radi u washingtonskom Centru za ekonomska istraživanja, smatra da su neki od poteza MMF-a zaista bili pogrešni: "Međunarodni monetarni fond ima odjel za evaluaciju svih njegovih programa. Taj je odjel neovisan u svom radu. Njegovo je istraživanje pokazalo da je Fond od 1999. do 2005. zabranio nizu afričkih zemalja da potroše oko sedamdeset posto pomoći koju su dobile iz inozemstva. Dobar dio te pomoći bio je namijenjen zdravstvu i podmirenju drugih hitnih troškova, i to oni nisu mogli potrošiti jer je Međunarodni monetarni fond tako odlučio. Navodim ovaj slučaj jer se radilo o odluci s katastrofalnim posljedicama."
Uz priznanje da su 'greške bile počinjene', Međunarodni monetarni fond, organizacija sa 185 država članica, krenuo je u reforme. Cilj tih unutrašnjih reformi je dati zemljama u razvoju veći utjecaj na funkcioniranje ustanove. Međutim, malo tko očekuje da će se promijeniti način na koji Fond odlučuje. Naime, svaka država članica ima onoliko glasova kolika je njezina snaga u globalnoj ekonomiji.
Mark Weisbrot smatra da bi najkorisnije bilo kada bi se bolje definirali različiti zadaci Svjetske banke, s jedne strane, i MMF-a s druge: "Mislim da bi Svjetska banka zaista trebala biti odvojena od MMF-a, što službeno i je. U odredbama koje reguliraju funkcioniranje WB-a ne piše da se njezini zajmovi moraju davati u skladu s uvjetima koje propisuje MMF".
Šezdeset godina od njihova osnivanja, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond prakticiraju arhaične načine posuđivanja novca, tvrde neki njihovi kritičari. Neki čak traže da se obje ustanove jednostavno ukinu.
Međutim, u svijetu prevladava osjećaj da su i Banka i Fond u više od šezdeset godina svog postojanja učinili i dosta korisnog, te da bi bilo najbolje da se reformiraju i osuvremene. Na taj način ispunile bi svoju svrhu u 21. stoljeću - pomaganje najsiromašnijim zemljama da podignu standard života svojih građana.
(Hina) xdh ydj