O knjizi su govorili politolog Zdravko Tomac, sociolog Ivan Čizmić, povjesničar Josip Jurčević, a književna kritičarka Tea Benčić Rimay govorila je o prvoj zbirci pjesmama Joje Ricova, koja je umjesto u tiskari završila u rukama Udbe.
Autor Joja Ricov interpretativno je čitao dijelove teksta iz svoje knjige.
Po ocjeni profesora Tomca za razliku od njih koji su vjerovali da se s Titom može suprotstaviti neljudskom sustavu, književnik Joja Ricov i još neki drugi svojim su osobnim žrtvama otvarali putove za uspostavu samostalne hrvatske države.
"U Zagrebu se ovih dana održava veliki skup predsjednika država i vlada balkanskih zemalja", podsjetio je Tomac dodavši kako je moguće da će na tom skupu opet biti ustanovljena Titanija (Jugoslavija).
Čizmić smatra kako je Ricovljeva knjiga "unikat u hrvatskoj publicistici ljetopisnoga žanra". "Mnogi su njezini dijelovi potrebni i korisni za proučavanje našega iseljeništva", ocijenio je.
Profesor Jurčević je ocijenio kako je književnik Joja Ricov najprije bio žrtva fašizma, a onda kako je rekao i još gorega zla koje se očitovalo u antifašizmu. "Kao čovjek koji je dosljedno zastupao svoja uvjerenja", istaknuo je Jurčević dodavši kako kao takav pripada skupini od stotinjak tisuća Hrvata koji su nakon 1945. bili procesuirani i utamničeni.
"Stradao je iz ljubavi za svoj narod", rekao je Jurčević dodavši kako nigdje iz njegovih tekstova ne progovara mržnja.
Književna kritičarka Tea Benčić Rimay podsjetila je kako je Ricov prvu knjigu pjesama napisao od 1955.do 1959. "Zahvaljujući jednom književniku akademiku završila je u rukama Udbe," napomenula je dodavši kako je objelodanjena tek 1968.
Knjigu "Moj antifašizam" objavio je zagrebački nakladnik Hrvatsko književno društvo Svetoga Jeronima.
Joja Ricov rođen je u mjestu Kali (otok Ugljan kod Zadra) 1929. Profesor je slavistike, pjesnik, prevoditelj, književni i likovni kritičar, esejist, publicist i dramski pisac. Sudionik je antifašističkog otpora od srpnja 1943., zatočenik u nacističkom logoru Musapstan kraj Zadra 1944. Od srpnja 1959. do travnja 1961. zatočenik je u konclogoru "Grgur" do Golog otoka zbog "kontrarevolucionarne" poezije Marabunte (1956. godine). Umjetnički je savjetnik kazališta "Trebbo" T. Comella u Milanu (1962.-1963.), dopisni urednik milanskog periodika "D'Ars Agency" (1963.-1967.), urednik "Hrvatskog književnoga lista" i Zajednice samostalnih pisaca TIN (1968.-1969.), lektor hrvatskoga i srpskog jezika i književnosti na Državnome i Katoličkom sveučilištu u Milanu od 1973. do 1975. Član je specijalističke ekipe stručnjaka Verbotonalnoga sustava P. Guberine.