Gjenero napominje da je tzv. parafirani sporazum o granici Drnovšek-Račan, po čemu u Sloveniji najviše pamte Račanov mandat, trebao biti dio paketa u rješenju otvorenih pitanja ( uz soluciju za hrvatske štediše Ljubljanske banke i sporazum o nuklearci Krško), te da Račan za predviđena granična rješenja za razliku od svog slovenskog sugovornika nije dobio potporu u javnosti i politici.
"Danas se uglavnom zaboravlja da se u tadašnjim pregovorima rješavalo pitanje vlasničkih prava u nuklearci Krško, pri čemu je saborska potvrda sporazum o nuklearci 2002. godine za Račanovu koalicijsku vladu gotovo pogubna. To je bio povod za odlazak HSLS-a iz vlade. Sporazum o granici u saboru nije bio potvrđen, a to što ga je vlada potvrdila dva puta u medijima je izazvalo žestoku nacionalističku kampanju protiv vlade, lijeve koalicije, liberala i premijera Račana, te doprinijelo njegovu izbornom porazu 2003. godine", navodi Gjenero.
On dodaje da je Račan tada pokušao stvari izvući iz blokade i prijeći na "igru s pozitivnim rezultatom" za obje strane, ali da mu taj korak nije uspio.
"Račan je postigao dobar sporazum, ali ga nije znao uvjerljivo braniti niti kod svojih koalicijskih partnera. Ministri iz redova 6 koalicijskih stranaka su ga potvrdili, a stranke su ga odbile. Nije ga znao braniti niti u javnosti. Za razliku od Drnovšeka koji je za svoju pregovaračku platformu dobio potporu ključnih oporbenih stranaka, Račan je bio uvjeren da će sporazum u Hrvatskoj biti prihvaćen bez ozbiljne javne rasprave. Kad su se pojavili otpori, najprije je prestao braniti svoje rješenje, nadajući se da će protivljenje sporazumu prestati. Nakon toga, odrekao se sporazuma i slovensku vladu pozvao na arbitražu. Takva taktika odražava Račanove političke vrline i njegove ozbiljne pogreške - po naravi nije bio demokratski političar", navodi Gjenero.
Taj je sporazum, navodi Gjenero, jedan od primjera kod kojih je bivši premijer izabirao pogrešnu taktiku, a problem nakon toga ne samo da nije nestao nego je pitanje granice u međusobnim državnim odnosima postajalo sve emotivnije opterećenje.
Račan je isto tako, navodi komentator, pokazao premalo zanimanja za plan predsjednika Stipe Mesića da se riješi pitanje deviznih štediša Ljubljanske banke u Hrvatskoj tako da se njoj ponovo dopusti rad u Hrvatskoj i postupno vraćanje devizne štednje iz imovine i potraživanja prema hrvatskim poduzećima.
"To je bio izraz Račanove premale odlučnosti i nespremnosti na politički rizik. A pri tom je jasno da bi aktiviranje blokirane imovine velikom broju hrvatskih građana pred izbore 2003. godine Račanu i njegovim koalicijskim partnerima bilo osiguralo priličnu prednost", ocjenjuje Gjenero u mariborskom listu "Večer", ali dodaje da je bilanca bivšeg premijera Račana u uspostavi kvalitetnijih odnosa sa Slovenijom pozitivna.
"Premda nije znao riješiti bilateralna pitanja, pomogao je da dođe do novog zbližavanja dvaju susjeda. Iako su njihovi odnosi ostali ponešto napeti, zbog neriješenih bilateralnih pitanja, Slovenija je u vrijeme njegove vlade postala jedna od glavnih europskih saveznica Hrvatske. Slovenija je u vrijeme njegova mandata postala važan politički model u prilagođavanju hrvatskog društva i države standardima Europske unije, a to je i sada kad je na vlasti premijer Ivo Sanader, navodi Gjenero.
Na domaćem planu, Račan je kao političar najzaslužniji za uvođenje političke korektnosti u odnosu prema političkim rivalima i konkurentima.
"Javne reakcije na njegovu smrt otkrivaju dimenzije promjena na bolje u hrvatskom društvu u zadnjih nekoliko godina. Politička korektnost, poštivanje političkih protivnika i upozorenja da politička različitost druge strane ne znači da se ona ne zauzima za nacionalne interese, to je nešto što se u Hrvatskoj prije nekoliko godina nije moglo zamisliti. A upravo takva retorika sada dominira u medijskim i političkim ocjenama o Račanu i njegovu djelovanju", navodi Davor Gjenero u mariborskom dnevnom listu "Večer".