Objavljivanje zasebne knjige himnarija pomoćnik direktora Kršćanske sadašnjosti Anton Šuljić smatra kulturnim događajem, a autor u uvodu napominje kako ne umišlja da izdanje ima ikakav službeni značaj te da se radi o privatnom izdanju, predloženom procjeni svih kompetentnih.
Himnarij Časoslova koji je odobrila Biskupska konferencija (1972.), kako navodi Zagorac, imao je ozbiljnih manjkavosti koje je želio ispraviti. Tako novi himnarij donosi prijevode do sada neprevedenih himana i približava prijevode smislu latinskih originala.
Ovo hrvatsko izdanje himana Časoslova slijedi tekst i redoslijed kako ih je uredio Anselmo Lentini, a odobrila Kongregacija za božanski kult: Te decet hymnus - l'innario dela 'liturgia horarum' (Vatikan, 1984,).
Nakladnik za najnoviji himnarij tvrdi da je dobro došao, posebice nakon Milana Pavelića i prevodilačke ekipe Kršćanske sadašnjosti koja je priredila sadašnje izdanje Časoslova (1985.).
Milan Pavelić, hrvatski pjesnik i isusovac (1878.-1939.), jedan je od najpoznatijih prevoditelja himni. Smatra se nezaobilaznim njegove prepjeve religijskog pjesništva "Crkveni himni" (1936.) te "Iz duhovne lirike" (1937.).
Himni su jedan od najstarijih kršćanskih molitvenih oblika koji uglavnom u stihu i pjevno izražavaju hvalu i zahvalu Bogu. Himnička je predaja starija od kršćanstva, a ono ju je prihvatilo i dalje razvijalo kao molitveni oblik.
Širenju himana na Zapadu osobito su pridonijeli redovi, posebice benediktinci. Isprva Rimska crkva nije prihvaćala himne, no i to se primijenilo od 13. stoljeća.
Za obnovu himnarija posebno je zaslužan Drugi vatikanski sabor koji, među ostalim, zahtijeva da se himni uspostave u prvotnom obliku, da se izbaci sve što podsjeća na mitologiju te da se uzmu i drugi himni iz bogate riznice himana.