Najavio je i poskupljenje brašna sa sadašnjih 1,65 kuna po kilogramu na prosječno 2 kune po kilogramu.
Načelan dogovor o poskupljenju kruha i pekarskih proizvoda postignut je na razini udruženja mlinarsko-pekarske industrije Žitozajednice, a kada, koliko i koje proizvode će poskupiti odlučit će svaka članica.
No, preporuka je, kazao je Hrsto, da se cijene polubijelog kruha ne povećavaju, jer je riječ o socijalno osjetljivoj kategoriji.
Žitozajednici okuplja 22 mlinarske tvrtke koje drže 80 posto mlinarske proizvodnje te 35 pekarskih tvrtki na koje se odnosi 75 posto registrirane pekarske proizvodnje.
Direktor tog udruženja kao glavne razloge poskupljenja navodi trgovačke rabate koji se kreću oko 30 posto te povrat kruha koji prelazi 17 posto proizvodnje.
Te dvije stavke, objasnio je, čine 50 posto cijene kruha ili prosječno 1,7 kuna po štruci polubijelog kruha, dok su kod ostalih vrsta kruha postoci daleko veći.
Hrsto je kazao kako se cijena štruce bijelog kruha kreće od 6,8 do 7,4 kune, a mišljenja je da "ta štruca zavrjeđuje cijenu jedne litre Eurosupera (7,69 kn) ili cijenu pola kutije nekih prosječnih cigareta".
Direktor Žitozajednice upozorio je i na problem neregistrirane proizvodnje kruha koja godišnje, kaže, iznosi 50.000 tona ili 30 posto od ukupne proizvodnje.
Probleme stvara i pojava damping cijena, jer neki strani trgovački lanaci štrucu kruha prodaju po 99 lipa. Na taj je damping upozorena i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, no, kaže Hrsto, njen je odgovor da nije riječ o nelojalnoj konkurenciji i monopolu.
Kada bi se riješili svi ti 'gorući' problemi, u Žitozajednici su mišljenja da bi cijena kruha mogla odmah biti snižena od 70 lipa do jedne kune.
Hrsto poskupljenje brašna na dvije kune po kilogramu opravdava trenutačnom cijenom pšenice na tržištu od oko 1,14 kuna po kilogramu, što je 13 posto više nego lani, te procjenom da će cijena i dalje rasti.
Ističe također da je cijena pšenice roda 2006. potpuna ista kao i 2005., a to je 85 lipa po kilogramu. Cijena pšenice na mlinare i pekare utječe tijekom cijele godine, odnosno od žetve do žetve, a ne samo u vrijeme otkupa, kaže Hrsto objašnjavajući da otkup čitave godišnje količine i čuvanje pšenice iziskuje troškove, jer se kupuje cijela godišnja potreba kako bi seljaci i tvrtke dobili kapital za svoje daljnje poslovanje.