U knjigu "Tragedije XVI. stoljeća" (643 str.) uvrstio je svih pet napisanih tragedija - "Hekubu" Marina Držića, "Jokastu" Mihe Bunića Babulinova, "Atamanteu" Frane Lukarevića Burina, "Dalidu" Saba Gučetića Bendeviševića i "Elektru" Dominika Zlatarića.
Iako je prvu hrvatsku tragediju napisao Dubrovčanin Petar Menčetić 1500., koja nije sačuvana, kako u predgovoru napominje Novak, procvat hrvatske tragedije pada u drugu polovicu XVI. stoljeća, od 1559. do 1597., kad je bila glavni žanr.
"Naši su pisci napisali sve u svemu pet tragedija, što je korpus koji je bez prispodobe u književnostima srednje i istočne Europe, a mjerljiv je tek sa srodnim rezultatima u književnostima kao što su francuska, španjolska i engleska", napominje i dodaje kako Italiju u tom popisu i nije trebalo spomenuti jer je moderna tragedija s antičkim inspiracijama i začeta na Apeninima.
"Hekubu" je Držić napisao nakon desetgodišnje kazališne djelatnosti u tijeku koje je napisao jedanaest djela za pozornicu, pastirskih igara i komedija. Međutim, za razliku od tih djela gdje je odnos prema realnosti bio zaogrnut u pastirsko ruho, u "Hekubi", izvedbu koje je u renesansnom Dubrovniku vlast dva puta zabranila, na pozornicu nastupaju vladari sa svojim sudbinama.
Zadnja hrvatska renesansna i prva tiskana tragedija (1597.) bila je "Elektra" Dominika Zlatarića koju je posvetio knezu Jurju Zrinskom te kako navodi da bi "učinio Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu".
Zlatarić je u tom tekstu prvi među ondašnjim Dubrovčanima, kako napominje Novak, pokazao i visok stupanj svijesti o jedinstvu nacionalne književnosti u povijesnim hrvatskim zemljama.
Zaključno u predgovoru Novak ističe kako je važnost hrvatskih renesansnih tragedija za opću sliku hrvatske književnosti predbaroknoga, manirističkog razdoblja nedvojbena i da o toj očitosti svjedoči i njihova scenska vrijednost.