Po Batušićevim riječima napustio nas je veliki poeta, jedan od najvećih koje smo u posljednje vrijeme imali, otišao je dugogodišnji i zaslužni član Razreda za književnost Akademije, urednik "Foruma", autor dvadesetak knjiga stihova od kojih mnoge prevedene na brojne svjetske jezike svjedoče i o Mihalićevu mjestu na europskom poetskom Parnasu.
"Utihnula je Slavkova čudesna glazba o kojoj je tako često pjevao, a čarobna kočija, da parafraziram još jedan njegov stih, vozi ga sada put nebeskoga prostranstva", rekao je Batušić.
Slavko Mihalić (1928.) jedan je od najznačajnijih hrvatskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća. Prvim zapaženim pjesničkim radovima javio se 1953. u časopisu Krugovi, a već mu godinu dana kasnije izlazi zbirka "Komorna muzika" koja najavljuje novo ime hrvatske poezije.
Mihalić je izraziti predstavnik egzistencijalističke poetike povezane na brojnim izražajnim planovima s najboljom tradicijom hrvatskoga pjesništva.
Udaljen sedamdesetih godina iz javnoga života iz političkih razloga, prevodi najviše sa slovenskoga jezika te lektorira i korigira rukopise za brojne izdavače, a obavlja i razne poslove u okviru biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti.
Od 1984. dopisni, a od 1991. redoviti član HAZU. Tajnik Akademijina Razreda za književnost bio je od 1994. do 1997., a član Akademijine Uprave od 1997. do 2003. Od 1987. glavni i odgovorni je urednik književnog mjesečnika Akademijina Razreda za književnost "Forum".
Od 1995. dopisni je član Slovenske akademije znanosti in umetnosti.
Više je Mihalićevih knjiga poezije prevedeno na europske jezike (albanski, engleski, francuski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, slovenski, švedski i talijanski).