Navodi da je stav politike prema prostoru posljednjih godina naizgled bio jasno definiran, i na državnoj i gradskoj razini, kroz otpore stihijskoj izgradnji i inzistiranjem na uspostavi i poštivanju pravila gradnje.
Ali, ističe, taj je stav "izrazito ambivalentan, i koliko god izgledalo da je prostor postao kategorija od prvorazrednog javnog interesa, kada se izađe iz mjerila jadranske periferije i uđe u mjerila gradskih projekata tada 'gradim svoje na svome' postaje neprikosnoveno načelo".
Randić smatra da je u hrvatskom slučaju ključno pitanje tranzicijskoga i post-tranzicijskoga razdoblja očito i dalje ostaje odnos javnoga i privatnoga interesa, koji se, što je vidljivo i iz ovoga slučaja, nije na odgovarajući način artikulirao.
Dodaje da je neodređenost javne politike najjasnije vidljiva na pitanju procedura, gdje sada gotovo svi hrvatski gradovi propisuju arhitektonski natječaj za sve značajnije zahvate.
Tako navodi da "p remda raste broj arhitektonskih natječaja za dječje vrtiće na periferiji grada, drukčija je situacija kod značajnijih zahvata" i dodaje da "uz kontroverzni natječaj za rukometnu dvoranu, niti jedan od mega-projekata hrvatskih stadiona za europsko nogometno prvenstvo nije odabran na temelju natječaja, a osim Zagreba i drugi gradovi svoje glavne projekte vide u 'novom kontekstu' koji zahtijeva 'nove pristupe'".
Po Randiću, svojevrsni je paradoks, ali za Hrvatsku i potpuno logičan, da je Pravilnik o arhitektonskim natječajima upravo objavljen u Narodnim novinama, dok istovremeno stupa na scenu koncept javno-privatnog partnerstva (koji u stvari predstavlja sinonim za različite koncepte) koji ne vidi nikakve potrebe za njima.
Takve okolnosti, ocijenio je, radikalno mijenjaju proces odlučivanja o prostoru i postavljaju pitanje - tko bi bio u stanju artikulirati proklamirani javni interes ako to nisu u stanju direktno legitimirani.
Zato je u nedostatku jasne arhitektonske politike u hrvatskoj javnosti povećano očekivanje da bi arhitektonska struka trebala preuzeti ulogu "čuvara kolektivne svijesti".
S tim u vezi se i pita, "kako se to može očekivati od struke kao opće kategorije ako je
Le Corbusier mogao porušiti centar Pariza da bi predstavio svoju viziju, tada i bilo koji drugi arhitekt može na papiru prepoloviti jedan gradski blok, i Cvjetni trg pretvoriti u Cvjetni prolaz".
U tome, smatra, ne bi trebalo biti ničega spornog, ali je sasvim druga situacija kada jedan takav prijedlog, koji nije proizašao iz javnog natječaja nego ankete pojedinca, odjednom postaje opravdanjem za radikalnu transformaciju jednoga od najvrjednijih javnih trgova.
"Ako nismo u stanju provoditi deklarirani model upravljanja gradom, tada je bolje otvoreno dopustiti neograničenu slobodu privatne inicijative, jer Generalni plan koji se mijenja od prilike do prilike i nije neki plan", dodaje
Kao novine projekta "Cvjetni prolaz" navodi arhitekturu i autoritet Borisa Podrecce koji su postavljeni kao najjači argumenti za promociju projekta i podsjeća kako su, "ne tako davno, ambiciozniji projekti od ovoga prolazili bez obzira na rudimentarnu primitivnost koncepata svojih anonimnih autora".
Predsjednik UHA Saša Randić zaključio je da bi "svaka dublja analiza propusta i kvaliteta rješenja u stvari legitimirala postupak koji je suprotan načelima za koje se oduvijek zauzimala UHA, s koje bez obzira na 'nove okolnosti' i dalje mislim da nisu izgubila na vrijednosti".