27. XII. VOA- AMERIČKI HRVATI II

GLAS AMERIKE - VOA 27. XII. 2000. Američki Hrvati u Louisiani - povjesničar Miloš Vujnovich. Prilog pripremila Andrea Tadić. Hrvatska zajednica u području New Orleansu u saveznoj državi Louisiani ima i svojeg povjesničara - to je dr. Miloš Vujnovich, koji je o njoj napisao i knjigu objavljenu 1974. New Orleans je početkom 19. stoljeća primio svoje prve useljenike iz Hrvatske. Kako kaže gospodin Vujnovich, autor knjige 'Yugoslavs in Louisiana', prvi su u Louisianu stigli mornari s dubrovačkih brodova između 1832. i 1835. Naime, kako nam je kazao, kada je pala Dubrovačka Republika, iza Napoleona i kontinentalne blokade, mornari, časnici i brodovlasnici s tog područja našli su se bez posla. = Prvi su došli mornari i časnici brodova i oni su se zaposlili u luci New Orleansa kao lučki radnici, kao posada brodova, jer je New Orleans u to vrijeme doživljavao procvat i uvijek mu je trebalo radne snage. Ta radna snaga - iz Dalmacije, Dubrovnika, Konavla, Boke Kotorske - bila im je dobro došla. Poslije desetak godina, došao je drugi val, njihovi rođaci koji su bili ribari, koji nisu znali strane jezike, dok su mornari, kapetani i časnici brodova već govorili strane jezike. U drugom valu došli su ribari s dalmatinskoga žala, bez jezika, bez ikakva zanata, pa su se nastavili baviti ribarstvom na delti Mississipija i otkrili su ostrige. Industrija ostriga već je bila utemeljena, ali oni su joj znatno doprinijeli, objašnjava gospodin Vujnovich. Hrvati se u područje Louisiane - ističe Milos Vujnovich - nikada nisu doseljavali masovno, kao što je to bio slučaj s hrvatskim zajednicama u državama američkog Srednjeg zapada, već kao pojedinci. Otac bi doveo sina, sin - rođaka; ta je pojava - kaže gospodin Vujnovich - poznata kao lančano iseljavanje. Prvi useljenici nisu se više vraćali u Hrvatsku jer su ih vlasti držale dezerterima. Međutim, oni koji su ih slijedili u Sjedinjene Države - uglavnom ribari, često neoženjeni, vraćali su se po nevjeste - posebice nakon građanskog rata kada je putovanje parobrodom postalo uobičajeno. Ribari s delte Mississippija gravitirali su prema New Orleansu, prvo kao tržištu za svoje ostrige, a zatim - i kao boljem mjestu za život. = Mnogi koji su nešto uštedjeli, vraćali su se u grad, jer je to uvijek bila ambicija, pa su školovali svoju djecu. Djeca su kasnije postajali profesionalci, kaže gospodin Vujnovich. Hrvati u Louisiani u svoju povijest upisuju i drugo dobrotvorno društvo u zapadnoj hemisferi - 1874. osnovali su 'United Slavonian Benevolent Society' - 'Slovinsko društvo za dobročinstva'. Društvo i danas postoji - od prije nekoliko godina pod imenom 'Croatian Benevolent Society'. Miloš Vujnovich već je preko pedeset godina tajnik društva, a njegov brat Peter Vujnovich, poznat kao 'Captain Pete' u više je navrata bio njegov predsjednik. Društvo je - kako kaže - bilo osnovano kako bi pomoglo siročadi i udovicama ribara i svojim bolesnim članovima. = Kada sam bio predsjednik društva dobročinstva pomogao sam mnogim našim starim ribarima. Mislim da sam ukopao šest od njih koji ovdje nisu imali nikoga. Imali bi lijep sprovod. To smo radili za naš narod, no danas je sve drugačije, kaže Peter Vujnovich. Kako ističe Miloš Vujnovich, društvo danas ima 160 članova, ali njegov je rad ograničen jer njegovim članovima više nisu potrebni oblici socijalne skrbi koje je ranije pružalo. U proteklih 125 godina dobro je obavilo svoju funkciju, a Hrvati u Louisiani razvili su se u uspješnu, modernu zajednicu i društvo svoj rad uglavnom svodi na godišnje sastanke. *** Američki Hrvati u Louisiani: Eddie Kurtich - 'tajkun industrije ostriga'. Eddieja Kurticha u New Orleansu i njegovoj široj okolici poznaju kao 'oyster tycoona', odnosno tajkuna industrije ostriga. Otkako je 1960. kao šesnaestogodišnjak došao u Ameriku, izgradio je uspješan biznis kao trgovac ostrigama. Njegovu životnu priču predstavljamo u seriji priloga o američkim Hrvatima u 'južnjačkoj' saveznoj državi Louisiani. Eddieja Kurticha zatekli smo jedno rano subotnje poslijepodne u uredu njegove trgovine ostrigama uz cestu koja povezuje New Orleans s nizom mjesta na ušću rijeke Mississippi. Njegovi su radnici upravo za jednog od njegovih kupaca ukrcali kamion pun ostriga - 440 vreća školjki prosječne težine od 50 kilograma. U Port Sulphuru, u kojem se nalazi njegova trgovina, i okolnim područjima - objašnjava nam gospodin Kurtich - živi velik broj Hrvata s kojima poslovno surađuje. = Sada je to što radim otkupljivanje kamenica od ribara, većinom naših ribara podrijetlom iz Dalmacije. Ja sam njihov agent za prodaju. Prodajemo po čitavoj Americi - od Virginije, Marylanda, Delawarea...šaljemo za Kaliforniju, pa u države Meksičkog zaljeva - Louisianu, Mississippi, Alabamu, Floridu, Teksas i tako dalje, kaže gospodin Kurtich. Baveći se prodajom ostriga već trideset godina, gospodin Kurtich razvio je uspješan biznis. Kako kaže, klijenata ima mnogo, iz raznih krajeva zemlje. Procjenjuje da mu je godišnji volumen trgovanja oko šest milijuna dolara, a kupci su mu uglavnom velike kompanije, koje njegove ostrige otvaraju, čiste i pakiraju za prodaju trgovinama i restoranima. Kao i mnogo drugih uspješnih poduzetnika, počeo je skromno. Po dolasku u Sjedinjene Države zaposlio se u trgovini hranom, a uz rad uspio je završiti i prekinuto obrazovanje. U otkupljivanje i prodaju ostriga ušao je - kako kaže - slučajno. = 1969. ovo je područje pogodio uragan Camille, koji je uništio gotovo sve. Ostao sam bez posla. Ujak moje supruge prodavao je ovu zgradu gdje se sada nalazi moja trgovina. Rekao sam sebi: 'To je nešto što već znam raditi. Kupio sam od njega prodavaonicu i šest mjeseci poslije toga kupio sam i drugu zgradu, gdje su se otvarale ostrige. Prodavali smo ih po američkim galonima - to je oko četiri litre mesa. Imao sam svoje ljude koji su kamenice otvarali noževima i čekićima, a zatim smo meso prodavali restoranima. Kasnije sam postao otkupljivač kamenica. Naknadno sam zatvorio zgradu za otvaranje ostriga i sada ih prodajem velikim kompanijama cijele, objasnio nam je. Živeći u području delte Mississippija posljednjih četrdeset godina i radeći s lokalnim Hrvatima, gospodin Kurtich iz prve je ruke svjedočio o razvoju lokalne hrvatske zajednice. = Naši ljudi koji su došli ovamo bavili se uglavnom ribarstvom, većinom kamenicama. Mislim da su među prvima koji su vadili kamenice.... Neki od naših staraca prešli su s ribarstva na farme naranči, ali svakih 10-15 godina došao bi led ili hladnoća, što ovdje nije baš normalno...tako da bi svakih 10-15 godina oni izgubili te naranče zbog hladnoga vremena...tako da je većina naših staraca radila u ribarstvu ili farmi naranči, a onda su se njihova djeca školovala i išla u različite biznise, objašnjava gospodin Kurtich. U posljednjih četrdeset godina - kaže gospodin Kurtich - i Amerika se promijenila. Danas je teže - objašnjava - konkurencija je oštrija, traži se visoka profesionalnost, margine profita u njegovoj industriji nisu visoke. Za uspjeh je teško radio, a je li mu se isplatilo? Evo što nam je rekao na kraju razgovora. = Na račun dolara dosta se izgubi, pogotovo u obiteljskom životu, jer nitko nema vremena za nikoga. Ne možeš pojesti nego toliko, ne možeš obući nego toliko, a ako nemaš vremena u tome uživati, što će ti novci, kaže Eddie Kurtich. (VOA)