FRANCUSKA-LE MONDE OD 26.12.00.NICA KAO SUEZ

FRANCUSKA LE MONDE 26. XII. 2000. Nica: diplomatski Suez "Kao što je Jean-Louis Bourlanges pisao na ovim stranicama, znalo se da rezultati summita Europskog vijeća u Nici nisu bili dobri za izgradnju Europe. Dan za danom, prikupivši podatke koje su iznosili sudionici, moramo ustvrditi da je Nica za Francusku diplomatska istoznačnica sueske krize u strategijskom i u političkom smislu. Zaključak o uspjehu ne možemo izvući samo zato što je u Nici postignut sporazum; kao što ni vojni uspjeh sueskog ratnog pohoda nije omogućio da se izbjegne strateški poraz. Kao i kod sueskog pohoda, posljedice Nice ponajprije su rezultat naših vlastitih postupaka. Nica je, kao i Suez, bila grub susret zamisli da naša zemlja može imati svoj ugled i mjesto, i puno bezobzirnije stvarnosti. Otegotna je okolnost, za razliku od onog što se dogodilo u Suezu, što je Francuska sama bila odgovorna za manevar u Nici; premda naši europski partneri nemaju nikakva razloga radovati se rezultatu, jer našim je neuspjehom pogođena čitava europska građevina. Podsjetimo se što se zbilo u Nici. Prvo, francusko predsjedateljstvo nije bilo kadro da u korisnom vremenu postigne načelni sporazum s Njemačkom o pitanjima koja je Francuska htjela staviti na prvo mjesto, a to su neslavni prežitci iz Amsterdama (podjela glasova, polje odlučivanja koje se otvara glasovanjem kvalificiranom većinom, sastav Povjerenstva). Napose, način na koji je naša zemlja očitovala želju da ne prizna demografsku razliku između Njemačke i Francuske (22 milijuna stanovnika, tj. kao Nizozemska i Finska zajedno) završio se rezultatom koji zbunjuje iz dvaju razloga. (...) K tome, izgubili smo ugled kod velikog dijela sadašnjih članova Unije, ali i kod zemalja kandidata za prijam. Male su zemlje mogle doživjeti Njemačku kao svog branitelja od francuskog predsjedateljstva. A buduće su članice napose uživale u francuskom pokušaju da im namijeni drugorazrednu podjelu, barem ako je vjerovati prijepisima raspra iz Nice objavljenim u 'Le Mondeu' i 'The Economistu'. I na kraju, kao točka na 'i', čini se da smo pronašli način kako se posvađati sa starom prijateljicom Poljskom, kojoj je Njemačka pomogla da se odupre našem pokušaju da dobije manje glasova od Španjolske. (...) Naprotiv, rezultati iz Nice obranjivi su na područjima na kojima francusko predsjedateljstvo nije bilo na svom terenu: prilagodba pojačane suradnje i integracija novih europskih ustanova za obranu u sporazum iz Nice jesu uspjesi koji nisu među prvotnim i najvažnijim zadaćama našeg predsjedanja. Iz tog sučeljavanja između Europe kako ju vide iz Francuske i Francuske kako ju vide iz Europe, proizlazi da Francuska nije bila kadra 'boksati u višoj skupini', da se poslužimo izrazom koji je bivši britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd primijenio na svoju zemlju. S obzirom na naš trostruko loš rezultat; s našim pedesetogodišnjim njemačkim partnerom; s malim zemljama; i s budućim članicama; postoji stvarna opasnost da Nica obilježi trajni zaokret i da se prigodni neuspjeh prometne u stalno povlačenje. (...) Dok je Francuska za hladnog rata politički više trebala Njemačkoj nego što je Njemačka trebala Francuskoj, danas je stanje obratno: Njemačka je u svakom pogledu glavna sila Unije, a mi ovisimo o njoj više no što ona ovisi o nama. No ovisnost je ipak uzajamna, pa kao što su Adenauer, Schmidt i Kohl pristali da uđu u igru koja je uglavnom pozitivna, dok je Njemačka imala manji politički ugled od Francuske, Francuska se mora ozbiljno zapitati kakvo je njezino stajalište. Umjesto da ex abrupto odbije ući u sličnu igru koju je nekad prihvatila Njemačka, ona se svakako mora zapitati kakva je njezina mogućnost izbora: mi smo u osobito lošem položaju da bi bilateralno igrali sa Sjedinjenim Državama (to je bio britanski izbor nakon Sueza, dok je naš bio Europa); mi smo prilično izgubili ugled velikog brata mreže malih europskih država; naši odnosi s Velikom Britanijom ne mogu biti alternativan i stalan oslonac, jer London nije zainteresiran za sva europska pitanja u kojima mi sudjelujemo. Napokon, zašto smo tako nepopularni, zašto smo dobili tako veseo nadimak King Kong (kako kaže Joschka Fischer), da ne govorimo o 'drskosti' koja nam se često pripisuje. Osim političke prilagodbe koju zahtijevaju pitanja iz Nice, treba započeti s preispitivanjem uzoraka ponašanja na svim razinama. Naša kultura velikog naroda, kultura Louisa XIV., postala je prvorazredni nedostatak u razboritom promicanju naših interesa i vrijednosti na golemom gradilištu europske građevine. No u zemlji u kojoj središnja kraljevska država ima tako istaknuto mjesto, primjer mora doći odozgo da bi bio djelotvoran", piše Francois Heisbourg, profesor na Institutu za političko istraživanje u Parizu.