ZNANSTVENI SKUP O ŽIVOTU I DJELU STJEPANA ZIMMERMANNA

ZAGREB, 5. prosinca (Hina) - Znanstveni skup "Život i djelo Stjepana Zimmermanna" počeo je jutros s radom u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Zajednički su ga priredili HAZU i zagrebački Katolički bogoslovni fakultet (KBF), a otvaranju je bio nazočan i pomoćni biskup zagrebački Josip Mrzljak. #L# Kako je istaknuo predsjednik HAZU-a Ivo Padovan, Stjepan Zimmermann svojim je znanstvenim radom, proučavanjem filozofije s kršćanskoga stajališta, odnosno kao svećenik napisao brojne knjige i ostavio golemu rukopisnu ostavštinu. Član organizacijkog odbora skupa Vladimir Stipetić, uz ostalo, rekao je kako je četrdesetih godina ovoga stoljeća Zimermmann kritički ocjenjivao totalitaristička društva, te bio pobornik antifašizma. Dodao je kako je bio i značajan pobornik katoličkog socijalnog nauka. Dekan KBF-a Tomislav Ivančić izrazio je zadovoljstvo što je KBF suorganizator skupa koji raspravlja o jednom "velikom svećeniku, profesoru KBF-a i bivšem redovitom članu HAZU-a". Izrazio je i žaljenje što Zimermmannova djela nisu prevedena na druge jezike. Kao neoskolastički filozof Zimermmann upotrebljava riječ istina u smislu sukladnosti stvari i uma i to u odnosu na svjetsku stvarnost i transcendenciju, istaknuo je Ante Kusić iz Splita u izlaganju: "Počeci i razvoj problema noetike u filozofiji Stjepana Zimermmanna". Za skup su izlaganja pripremili Ivan Čehok, Josip Oslić, msgr. Ivan Devčić, Ljerka Schiffler, Zlatko Posavac, Stjepan Kušar, Željko Pavić, Nikola Stanković, Ivica Martinović i Stana Pavić. Po broju objavljenih djela Stjepan Zimmermann najplodniji je hrvatski filozof ovoga stoljeća pri čemu njegovi interesi obuhvaćaju i psihologiju i teologiju. Najvažnije je djelo njegove filozofije Opća noetika, dvosveščano djelo Filozofija i religija, Religija i život i Filozofija života. Stjepan Zimmermann rođen je 1884. u Virovitici, 1907. završio je Bogoslovni fakultet i biva zaređen za svećenika. Doktorirao je na Papinskom sveučilištu u Rimu 1910. Radio je kao vjeroučitelj u Glini, a zatim kao profesor logike i psihologije u Nadbiskupskoj gimnaziji. Habilitirao je na Filozofskom fakultetu radom Opća noetika 1918., održavši nastupno predavanje "Problem istine". Iste je godine, nakon mnogih javnih polemika izazavanih pritiskom na sveučilišne vlasti da se svećeniku ne dopusti nastavnički rad na svjetovnom fakultetu, imenovan izvanrednim profesorom na Bogoslovnom fakultetu. Bio je redoviti član HAZU-a, te rektor Sveučilišta u Zagrebu 1923./24. Nastojao je oblikovati hrvatsko visoko školstvo i suprotstavljao se pokušaju ukidanja nekih fakulteta. Za vrijeme NDH odbijao je primiti razne političke i diplomatske poslove. Ipak u to vrijeme bio je povjerenik za visoko školstvo i na čelu skupine za izradu novoga Zakona o Sveučilištu, sve dok se u znak prosvjeda nije povukao s tog mjesta. Nakon Drugoga svjetskog rata suđen je na sudu časti zbog navodne potpore ustaškoj državi, ali je opovrgnuo optužbe dokazavši da je djelatno pomagao antifašistički pokret. Umirovljen je 1946. i od tada nije objavio nijedno djelo, ali je nastavio neumorno proučavati filozofiju, pa je u rukopisu ostalo nekoliko njegovih knjiga. Umro je 1963. u Zagrebu. (Hina) sdju mc