FRANCUSKA-LE MONDE - POTREBAN NOVI DAYTON 2

FRANCUSKA LE MONDE 16. XI. 2000. Pljuska djelovanju međunarodne zajednice u regiji "Pobjeda srpskih i hrvatskih nacionalističkih stranaka na izborima u Bosni i Hercegovini, na područjima zauzetim u ratu, gdje su oni koji nisu bili Srbi ili Hrvati ubijeni ili protjerani, trebala bi dovesti u prvi plan pitanje životnosti daytonskog mirovnog procesa. Jer, dok birače optužuju da glasuju prema etničkom mjerilu, zapadne zemlje koje imaju odlučujući utjecaj na politički život u zemlji, trebale bi se zapitati o vlastitom djelovanju u toj Bosni koja je opustošena osvajačkim ratovima što su ih vodile Srbija (1992-1995.) i Hrvatska (1993-1994.) nakon raspada Jugoslavije. Prije pet godina, 21. XI. u Daytonu, a zatim 14. XII. 1995. u Parizu na potpisivanju sporazuma, rukovali su se srpski, hrvatski i bosanski predsjednik Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Topovi su utihnuli. Wolfgang Petritsch, visoki predstavnik međunarodne zajednice u Sarajevu nedavno je unaprijed upozorio bosanske birače koji su se spremali glasovati za nacionaliste, ističući da Slobodan Milošević i Franjo Tuđman više nisu na vlasti, da su Srbija i Hrvatska sada demokratske zemlje i da je prijetnja nestala. Zapadni su diplomati također često ljubazniji prema ovim dvama jakim partnerima, nego prema siromašnoj, podijeljenoj i anarhičnoj Bosni. Oni očekuju da Bosna i Hercegovina, u kojoj su rat preživjeli zadnji promicatelji višeetničkog ideala, bude primjer za Balkan, a ne da zaostaje za demokratizacijom i europskom integracijom. Oni imaju loše pamćenje, a njihove nade umiru sa svakim bosanskim izborima. Ponajprije, Dayton nije potvrdio pobjedu republikanaca u Bosni koji se protive etničkoj podjeli, već naprotiv njihov poraz, prepuštajući separatistima osvojena područja u državi koja je službeno bila priznata, ali kojom se nije dalo upravljati. Drugo, dok u Hrvatskoj uistinu vladaju socijaldemokrati koji poštivaju najosjetljivije odredbe Daytonskog sporazuma (suverenitet Bosne, povratak izbjeglica, uhićenje ratnih zločinaca), u Srbiji i dalje vladaju nacionalisti koji još nisu poduzeli ništa konkretno u tom pravcu, pače je jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica požurio da u Beogradu primi nacionalističke čelnike bosanskih Srba. Napokon, Bosna i Hercegovina je propatila, puno je propatila, i još uvijek živi u strahu od neprijatelja i političkog nasilja, a ljudi glasovanje za nacionaliste još poistovjećuju s borbom za opstanak. Tri se 'struje' sukobljavaju unutar zapadne diplomacije koja 'de facto' upravlja paraliziranom Bosnom - čiji su čelnici zaokupljeni osobnim i probitcima svoje stranke - ali ipak nemaju tolike ovlasti kao UN-ov upravitelj na Kosovu. Prva 'struja' koju predvode Sjedinjene Države želi da se Daytonski sporazumi strogo poštivaju, uz moguće teške sankcije prema srpskim i hrvatskim nacionalistima. Druga, koju nadahnjuje Europska unija, misli da treba nastaviti proces koji je na snazi, dati zemlji vremena da se stabilizira, pokušati pridobiti bivše separatiste kako bi se nacionalističke stranke postupno preobrazile. Treća koja proizlazi iz prve, a zastupaju je uglavnom diplomati na rubu zbivanja, misli da je mirovni sporazum iz 1995. bio samo oruđe za prekid sukoba i da je došlo vrijeme za njegovu korjenitu reformu, ne čekajući da nacionalističke obitelji postignu malo vjerojatan konsezus. Pri tome ne računamo 'struju' pronacionalističkih diplomata odveć zaljubljenih u realpolitiku koji su također na rubu i misle da Bosna neće preživjeti i da će se morati potvrditi teritorijalna i etnička podjela koju su toliko željeli Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Bosanci koji su ostali bez kompasa, mogu birati između utočišta nacionalizma i poniženja. Oni vide da su zapadne zemlje čas stroge, čas blage prema nacionalistima, kao što su bile prema Slobodanu Miloševiću, 'partneru' u Bosni i 'neprijatelju' na Kosovu; vide jaz između moralnopoučnih govora i sumnjivih postupaka, napose konkretniju potporu korumpiranim vladama nego protunacionalističkoj oporbi; vide obzor ograničen bivšim crtama bojišta, bijedom i progonom. Oni koji žele ići putem zacrtanim u Daytonu, ističu da se puno može načiniti u sadašnjim prilikama, od ozdravljenja gospodarskog života što je sinonim za strana ulaganja, do uhićenja ratnih zločinaca koje bi izveo NATO. Njihove nade u politički napredak prema jedinstvenoj Bosni i Hercegovini ipak se pobijaju na svakim novim izborima na kojima na području koje je 'etnički očišćeno' u ratu pobjeđuju bivši separatisti. Tako raspra o oštrom ili o blagom postupku koji treba primijeniti prema nacionalistima u Bosni, postaje smiješna. Petogodišnje iskustvo mira pokazalo je spor, ali očito nepovratan napredak ostvaren na republikanskom području u Bosni (30 posto države). Samo je to područje, gdje su tri političke stranke rame uz rame (SDA, muslimanska nacionalistička stranka, SBIH, centar i SDP protunacionalistički) i koje je gubitnik rata 1995., premda nikada nije bilo pobijeđeno, za sada nositelj nade u demokratske promjene i očuvanje te višeetničnosti koja je povijesno ukorijenjena u Bosni. Naprotiv, Republika Srpska i hrvatska bivša Herceg-Bosna, budući da su simbol pokušaja uništenja Bosne i Hercegovine, da imaju etničke granice i da je njihova vojna pobjeda priznata u Daytonu, nemaju razloga da odustanu od ciljeva za kojima idu već deset godina. Što ne znači da puk koji glasuje za nacionaliste nije neočekivano spreman na početak pomirbe, on koji toliko voli gostoljubivo i višeetničko Sarajevo koje je jučer htio usmrtiti. To naprotiv znači da je nakon 'etničkog čišćenja', nakon rušenja moralnih vrijednosti i odlaska elita koje su mogle biti alternativa nakon rata, možda uzalud pozivati bosanskosrpske i bosanskohrvatske nacionalističke čelnike za stol europske integracije Bosne i Hercegovine. Neki diplomati i analitičari koji ne vjeruju u čuda, ali misle da je mirovni sporazum u pet godina pokazao svoju nedjelotvornu i nestvarnu stranu, predlažu da se ponovno, uz pomoć Srbije i Hrvatske, milom ili silom, nametne 'Dayton broj 2' onima koji nisu nikada prihvatili odredbe Daytona o ujedinjenju. Onima koji odbacuju državni suverenitet, povratak izbjeglica i uhićenje ratnih zločinaca. Onima koji nipošto ne žele da se njihova vlastita zajednica, a s njom i druge zajednice u Bosni, oslobode prijetnje rata i straha od drugog čovjeka", piše izvjestitelj iz Sarajeva Remy Ourdan.