RDW 15. XI.PROPISIVANJE ZAJEDNIČKOGA MIŠLJENJA?

NJEMAČKI RADIO - RDW 15. XI. 2000. Izbori u Bosni - Može li međunarodna zajednica propisati zajedničko mišljenje za Srbe, Bošnjake i Hrvate - Volker Wagener. Demokracija između ostalog znači slobodne i tajne izbore. To smo naučili još u školi. U Bosni i Hercegovini, tri vodeća naroda - Srbi, Hrvati i Bošnjaci - mogli su nakon rata, od 1995., čak pet puta birati. Toliko demokracije je prava rijetkost, pogotovo kad je riječ o regiji za koju su gotovo isključivo vezane samo krize. Nakon posljednjih izbora još uvijek se vrijedno prebrojavaju glasovi, ali pobjednici i gubitnici već se pouzdano znaju. Izbore su osvojile nacionalne stranke, radikali kod Srba i Hrvata. A socijaldemokrati kod Bošnjaka nisu izgubili, ali su prilično daleko od očekivane pobjede. Kod ovakvih izbornih rezultata i laik se češka po glavi, a ni eksperti ništa više ne razumiju. Izgleda kao da je sam Franjo Tuđman ustao iz groba da bi pozdravio svoju hercegovačku filijalu HDZ-a, jer je 70 posto Hrvata dalo glas upravo ovoj stranci, koja slovi za skup ekstremnih hrvatskih nacionaliste. I u Republici Srpskoj opet je na samom vrhu SDS-a nacionalistička partija Radovana Karadžića, koja je kroz ove slobodne i tajne izbore postala još više poštovana i legitimna. Karadžić kao siva eminencija i Milošević iz druge političke pozadine sada mogu uveliko nazdravljati. Ipak Bosna je živa. I još kako! Ali, eto, po drugim pravilima igre nego su to sebi zamislili neki Petritschi, Barryi ili Kleinovi. U čemu je zapravo problem? Zbog čega iz bosanskohercegovačkog laboratorija za planiranje mira uvijek izlaze 'pogrešni' rezultati? Jesu li zapadnjaci zakazali? Loš angažman? Malo novca? Ništa tome slično. Od 1996. u Bosnu je stiglo preko 6 milijardi američkih dolara. Novcima međunarodne zajednice izgrađene su tisuće stanova i kuća, izbjeglice su se brže vratili nego su to očekivale njemačke vlasti. Međunarodnu zajednicu ne mora gristi savjest, jer ni politički ni vojno nije štedjela kada se uputila u Bosnu. Dakle, zbog čega nazočnost UN, EU i NATO-a u Bosni nema odjeka? Odgovor je jednostavan. Za sve je kriva pedagogija Zapada. U Bosni je na djelu 'Coca-Cola'-efekt. Što više Wolfgang Petritsch birače upozorava za njihove nacionaliste, to oni očito još više postaju atraktivni, pogotovo za Srbe i Hrvate. Iz inata. Nezdrava Coca-Cola je za djecu tek postala zanimljiva otkad im je roditelji zabranjuju piti. Osim toga, pada u oči, da se radikalci u Bosni isključivo mogu naći kod bosanskih Hrvata i Srba. Dakle upravo kod onih, od kojih se očekuje da svoje prvobitne ratne ciljeve pokopaju. Odvojeni od svojih matičnih država oni sada u posttuđmanovskom i postmiloševićevskom dobu šepaju iza Zagreba i Beograda. Tamo pušu drugi vjetrovi, ali se od toga još ništa ne osjeća u Mostaru i Banja Luci. Jedinstvena Bosna je kroz robusne mandate Westerndorpa i Petritscha došla u krizu. Visoki predstavnik u Sarajevu može odlučiti o zajedničkim auto- pločicama, zastavi i novcu, ali ne može propisati zajedničko mišljenje. Jer faktička podjela Bosne, a s tim i etnička podjela svakodnevnice između Drine i Save djeluje u govorima zapadnih političara u najmanju ruku dvolično, kada o Bosni još uvijek govore kao o jedinstvenoj državi triju naroda. Upravo tu dvoličnost osjećaju ljudi u Bosni i biraju upravo zbog toga - nacionalne stranke. Vjerni geslu: radije među svojima i izolirani nego ujedinjeni i bez identiteta. Zapadna politika prema Bosni ne može biti primjer za Kosovo. (RDW)