RUSIJA-NEZAVISIMAJA GAZETA OD 2.11.00.O EUROPSKOJ SIGURNOSTI

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 2. XI. 2000. Koliko je sigurna današnja Europa? "Možda u čitavom dvadesetom stoljeću Europa nije bila tako napredna i sigurna od vanjskih prijetnji kao danas. Ne hrle tamo toliki ljudi uzalud. Slika se mijenja kako se udaljavamo od najsigurnije jezgre - Europske unije. S udaljavanjem od njezinih granica, sigurnost se smanjuje u koncentričnim krugovima. Recimo, ne može se uspoređivati stanje sigurnosti u zemljama EU-a i u zemljama Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, čije je velik dio iza Uralskog gorja. Ne govorim o krvavim ranama Kosova ili Čečenije. Ni o novim žarištima napetosti u Srednjoj Aziji koja su posljedica djelovanja islamskih ekstremista. Prostim je okom vidljivo: nema prostora jednake sigurnosti za sve u općeeuropskim ili, ako hoćete, u europsko-atlantskim razmjerima. Područje od Bresta do Vancouvera, kako se govorilo prije, ili od Aljaske do Čukotke, kako ponekad kažu danas, ispresijecano je crtama razdvajanja: starim i, na žalost, novim. Države na tim širokim prostorima još uvijek su podijeljene na različite kategorije. Vododijelnica više ne odgovara ideološkom obilježju. Sada vrijede mjerila poput gospodarskog blagostanja i političke sigurnosti. Nove granice nisu puno prirodnije od starih. Mogu se ne slagati sa mnom, što je normalno. Tako je bilo i bit će. I same su države odgovorne za to koje im je mjesto osigurano u europskoj ili u svjetskoj hijerarhiji. To je teško pobiti. Istodobno, kao neposredni sudionik povijesnih promjena s konca 80- ih, kada se rušio Berlinski zid i završavao hladni rat, predobro pamtim raspoloženje koje je tada vladalo glede budućnosti Europe i svijeta, istinske pomirbe između Zapada i Rusije i njezine brze reintegracije u glavnu struju europske uljudbe. Na žalost, na Zapadu su pretegnuli stereotipi sukoba. Zamisao o zajedničkoj europskoj kući nije se ostvarila. U stvarnosti ju je zamijenilo proširenje NATO-a. Željezni je zastor zamijenio 'Bruxelleski zastor', kako kažu sami Europljani, imajući u vidu Bruxelles kao prijestolnicu Europske unije. Ne govorim o tomu da bi prolijevao suze, kako kažu Talijani, zbog prolivenog mlijeka. Povijest se ne može vratiti unatrag ni za godinu dana ni na dvanaest godina. Što je propušteno, propušteno je zauvijek. Pitanje je u nečem drugom: je li moguće nakon ovakvog neuspjeha opetovati pokušaj u drugačijim uvjetima, započeti pokret za jedinstveni euroazijski prostor? Jedinstven s političkog, gospodarskog, pravnog i humanitarnog gledišta. Pokret za sigurnost za sve, a ne samo za odabrane. Dobitak koji stoji na kraju puta toliko je važan da vrijedi barem pokušati. Malo tko misli da je tu ključna točka Rusija. Točnije, odnos Zapada prema njoj. Također i odnos Rusije prema Zapadu, kao i, uzgred budi rečeno, prema istoku. Prema mom mišljenju, prilike idu na ruku međusobnom približavanju. Rusija ima novog vođu, mladog, snažnog, koji uživa potporu kakvu zadnjih godina nitko nije uživao. Mislim da ruska politička elita drži kako se postojeći problemi u Rusiji teško, ako ne nikako ne mogu riješiti bez uske suradnje sa Zapadom. Sada je red da Zapad prikladno reagira. Ali to ne smiju biti polumjere i lijepe nakane, njih smo siti preko glave, već doista temeljiti potezi. Odvažit ću se da spomenem neke. Prvo - moramo se u potpunosti osloboditi nasljeđa hladnog rata. Moramo biti svjesni da živimo u drugačijem svijetu, s drugačijim geopolitičkim obrisima. A mi još uvijek igramo, bolje rečeno nikako da završimo igru iz razdoblja četrdesetogodišnjeg sukoba. Drugo - moramo započeti s temeljitim nuklearnim razoružanjem. Na obje strane o tome je rečeno puno dobrih stvari. Treba samo tu odvažnost pretočiti u život. Treće - treba više uključiti Rusiju u procese koji su zadnjih godina potaknuti sa Zapada, uključujući novu ulogu NATO-a i Europske unije. To zapravo zahtijeva dijalog s Rusijom i prihvaćanje njezina gledišta. Ako primjerice NATO ipak bude određivao kandidate za ulazak - što se svakako ne treba dogoditi prije 2002. - neka se pri tome čuje i glas Rusije i neka se ne prijeđe ona crvena crta koja je za Rusiju ulazak bivših sovjetskih republika u Sjevernoatlantski savez. Ako pak EU priprema konkretne planove za proširenje, to mora ići rame uz rame s pregovorima o liberalizaciji trgovinsko- gospodarskih veza s Rusijom. Jasno zašto - s nekim zemljama kandidatima imamo posebne sporazume na gospodarsko-financijskom polju i ne bismo htjeli da njihov novi status stvori Rusiji troškove. (...) Četvrto - naporima obiju strana mora se otvoriti mogućnost ulaska Rusije u gospodarske i političke organizacije Zapada. U svezi s time također je rečeno dosta lijepih riječi. Vrijeme je da se prijeđe na konkretne dogovore. (...) Peto - treba pozornije promotriti prilike na Dalekom istoku i pokušati pronaći način za uravnoteženje europske i azijske sigurnosti. I napokon, šesto. Za današnju je Rusiju iznimno važna gospodarska strana odnosa sa zapadnim zemljama. Na žalost, tu ima puno diskriminacijskih mjera prema Rusiji, zapreka za izlazak na tržište, osobito suvremenih tehnologija, napose svemirskih usluga. Tu moraju djelovati zakoni konkurencije, a ne negospodarski postupci - različite zabrane, bojkoti, antidumping istrage i druge divote sve do 'crnih' lista nepoželjnih korporacija i neutemeljenih kampanja u tisku. Ovih šest točaka nisu moj izum. Postavke obuhvaćene u njima istražuju se u politološkim rasprama i spominju se u pregovorima između vlada. Nije li došlo vrijeme da se načini proboj na pravcu Rusija-Zapad? A tko će preuzeti inicijativu, ako ne Europska unija? Ta ne počinjemo ispočetka - već tri godine postoji sporazum o partnerstvu i o suradnji između Rusije i Europske unije. EU je doista glavni ruski partner na trgovinsko-gospodarskom i na financijskom području. Zaliha čvrstoće koju je Zapad nagomilao i u gospodarstvu i na vojnom području, oduzima smisao razmišljanju o opasnostima koje tobože u sebi kriju odvažni koraci prema Rusiji. Dobitak od mogućeg uspjeha tog, bez pretjerivanja povijesnog pothvata, golem je i obostran", piše Anatolij Adamišin.