FR-LA CROIX 23.X. O NEUSPJEHU EUROPSKE INTEGRACIJE

FRANCUSKA LA CROIX 23. X. 2000. Alain Vernholes Od danskoga 'ne' do beogradskog 'da' Kazavši 'ne' na referendumu, Danci su odbili euro nakon što su se dali moliti da prihvate, godine 1993. inačicu dogovora iz Maastrichta, iz koje je bilo izuzeto mnogo važnih odredaba, a među kojima i odluka o zajedničkoj moneti i obrani. Oslobodivši se Miloševića, Jugoslaveni su pak došli do toga da kažu kako ne žele više biti udaljeni od Europe i kako joj se žele priključiti. Od dva odgovora, nažalost značenje prvoga je jasnije, piše Alain Vernholes. Očito Danci, koji su se u osam godina četiri puta očitovali o Europi ne žele političku integraciju koja bi vodila do slabljenja njihova suvereniteta. Njihovo 'ne' je odbijanje federalne Europe. Odgovor koji je u skladu stajalištima koja se konstantno opetuju tijekom referenduma, na kojem je u velikom broju sudjelovao narod, a koja sve do sada, nije dopustio da na njega utječu pozicije europskih političkih stranaka, poslovnih krugova, sindikata i tiska. Što se tiče danske strana, slučaj je za dugo vremena zaključen. Moglo bi jednako tako biti i u Švedskoj gdje je predviđen referendum. A ne treba računati na Veliku Britaniju u konstruiranju jedne političke Europe, usprkos Blairovim naporima da uvjeri Engleze za prihvaćanje eura. Ma što se o tome govorilo u Parizu ili u Berlinu, dansko 'ne' je dakle ipak jedan novi udarac zajedničkoj moneti. Nasuprot tom Sjevernom bloku koji kaže 'ne', treba se zapitati imali li beogradska pobuna udjela u 'da' u zemljama koje kao Njemačka, Francuska i Italija žele ići dalje u europsku integraciju. Ili je pak ta pobuna prije svega goruća želja jednoga naroda da poboljša životni standard. Osiromašena Jugoslavija je potpuno nova zemlja na europskoj pozornici, nu o tome treba razmišljati sada budući da ona postavlja temeljno pitanje kao i deset zemalja Istoka koje se žele priključiti Uniji: bez dvojbe se priključiti, nu što raditi zajedno? Europa se deset godina stvara na divovskoj zabludi koju, čini se, svi ignoriraju iz straha da se ne izazove teška kriza unutar Petnaesterice, ali jednako tako između Unije i kandidata za priključenje kojima blještavo najavljuje otvorenje 2002. g., prije nego li shvate da se to neće dogoditi prije 2005. ili 2006. g... Čak i prije nego što dokaže da će moći nadzirati svoje granice, Poljska izjavljuje jasno i glasno da je Europi potrebna Ukrajina i da će, provedba Schengengenskoga dogovora, koji je dijeli od susjedne zemlje, biti "most a ne zid". Na traženje budućih članica, Unija bi morala neprestance podsjećati na kriterije iz Kopenhagena (1999.): demokraciju i pravnu državu za politički život; tržišno gospodarstvo i gospodarsku konkurenciju. Time se želi reći: nema priključenja bez duboke integracije i stvarnoga zajedništva. No ništa nije rečeno jasno, što je dovelo do konfuzije i razočaranja. Rezultat svega toga jest što nitko nije spreman na proširenje, više niti Unija kao ni pretendenti. Slabost eura najavljuje krizu koja će nedvojbeno buknuti u prosincu kad summit u Nici prizna neuspjeh. Tada će se vidjeti da postoje dvije vizije Europe i da su one nespojive, usprkos dobroj volji Tonyja Blaira koji se još tijekom posjeta Varšavi zalagao za treći put: Unija kao super-sila no ne super-država, u kojoj se kombinira međuvladina suradnja i nadnacionalna vlast... Treba li misliti da će doći do sukoba koji se čini neizbježnim? Konstatirajući da nismo čak niti sposobni složiti se oko reforme ustanova i većinom glasova donijeti važne odluke, svi ćemo morati priznati ? a možda ćemo to učiniti javno ? da su naše koncepcije i očekivanja previše udaljeni jedni od drugih kako bismo nastavili put zajedno. Proširenje Europe učinit će se mogućim jedino po cijenu podjele u dvije skupine: s jedne strane politika, a s druge trgovina. Duboka kriza, ističe na kraju teksta Alain Vernholes.