ŠVICARSKA-LE TEMPS OD 3.10.00. RAZGOVOR SA STEVANOVIĆEM

ŠVICARSKA LE TEMPS 3. X. 2000. 'Srbijanska oporba predbacuje Miloševiću što je izgubio ratove, a ne što ih je započeo' Pierre Hazan razgovarao je u Sarajevu, u prigodi Europskih književnih susreta (26. IX. do 2. X.), sa srpskim romanopiscem i esejistom Vidosavom Stevanovićem koji živi u progonstvu u Parizu, a autor je nedavno objavljene knjige 'Epitaf za Miloševića' (Fayard): " - Sam naslov vaše knjige 'Epitaf za Miloševića' govori o agoniji Miloševićeva režima. Kakve će posljedice taj režim ostaviti na srpsko društvo? = Taj je režim uništio sve moralne i etičke vrijednosti srpskog društva. On je izokrenuo smisao riječi sloboda. Uništio je temeljna uljudbena pravila. Bilo je bolje biti preprodavač nego sveučilišni profesor, bolje zločinac nego pošten čovjek. Milošević je izumio novi način vladanja. On nije vladao zahvaljujući zatvorima, logorima i svenazočnoj policiji, već iskrivljivanjem samog smisla slobode. Njegov je lažni parlamentarizam bio djelotvorniji od jednostranačja. Ako si imao novca i bio pod zaštitom režima mogao si gaziti zakon, osloboditi svoje iracionalne i rušilačke nagone, napadati koga si god htio, pa i predsjednički par. Naslijedili smo izopačenu i besmislenu slobodu, bez vrijednosti, bez cilja i budućnosti. A što je on, Slobodan Milošević, radio svih tih godina? Nije poštovao ni vlastiti Ustav, ulazio je u besmislene saveze, poricao zločine za koje su ga optuživali. Bliski suradnici vide u njemu spretnoga političara. Druge, a ne njega, smatraju odgovornim za tragedije koje je prouzročio. Pliva u moru krvi držeći se čvrsto svoje retorike mirotvorca. Kada taj čovjek ode s vlasti, bit će puno lakše obnoviti gospodarstvo nego ponovno izgraditi društvo utemeljeno na minimalnim moralnim vrijednostima. Još uvijek sam uvjeren da će srpsko društvo jednom imati novo lice i da će tada napokon biti dostojan član Europske unije. No to će trajati jako dugo. Ne vjerujem da ću to doživjeti. - Kako tumačite činjenicu da je velik dio srpskog društva više ili manje pristao uz Miloševićev program? = Zato što je Milošević poput neispisane stranice na kojoj je svatko mogao projicirati vlastite snove: komunisti, nacionalisti, Pravoslavna crkva... Osim nekih slobodarskih duhova, svi su vidjeli ono što su htjeli. Milošević im je pružio zrcalo i oni su se prepoznali a da nisu shvatili da su njegovo oruđe. Milošević, to nevažno, ali opasno biće, postao je spasitelj, čovjek kojeg je poslala Providnost. Srpski je puk htio da ga 'Slobo' (ime od milja za Slobodan, što znači 'slobodan čovjek') spasi, kao što danas uzvikuje na ulici: 'Koštunica, spasi nas'. Nakon spasitelja koji je uništio zemlju materijalno i moralno, još im nije dosta spasitelja. - Ne gledate s optimizmom na svoje društvo... = Za mene često kažu da sam prevelik pesimist, ali mislim da moja predodžba još nije dovoljno crna da bi opisala raspad srpskog društva. Zločinački par koji je toliko godina vladao mojom zemljom zahvaljujući prijevarama i mafijaškim postupcima, nametnuo je propagandom povijesnu svijest u kojoj su se činjenice pretvorile u legende, a legende su postale življe od činjenica od kojih su potekle. Milošević je od Srbije htio načiniti otok odsječen od svijeta. Da bi ostvario svoj cilj, režim se oslanjao na provokacije, na iracionalno, na demagogiju. Izolirao je srpski narod na međunarodnoj pozornici, uvjerio ga da su mu svi neprijatelji i nametnuo mu shvaćanja koja su služila njegovoj vlasti. Rabio je tezu o svjetskoj uroti protiv srpskog naroda i uvjerio ga da ga svijet želi uništiti jer je tobože jedini koji se odvažio usprotiviti 'novom svjetskom poretku' i globalizaciji. Ta kolektivna obmana u kojoj je sudjelovao velik dio beogradske inteligencije, doveo nas je do zločina i besmislenog rušenja u bivšoj Jugoslaviji. Nas nekolicina desperadosa u Srbiji upozoravali smo na pogibelj. Pisali smo, gdjekad pronalazili lijepe fraze, ali to je bilo sve. Bili smo prisiljeni na unutarnje progonstvo, a onda često i na zemljopisno. Svi su se vraćali kući, a mi se nismo vratili nikamo. Nitko nas nije htio slušati. Za to su vrijeme zločinci uzeli oružje. Tada smo se zapitali kakva je korist od pisanja. - Što mislite o Vojislavu Koštunici, jedinom većem političkom protivniku Slobodana Miloševića u ovom času? = Ono što se danas čini kao politička oporba, stvoreno je u Miloševićevo vrijeme i uz Miloševićevu potporu. Ta oporba stoji na istom protuzapadnom stajalištu. Ona misli da je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) protiv Srba. Ona još nije shvatila da je nacionalistička ideologija njezin pravi neprijatelj. Ne treba samo promijeniti Miloševića, treba do temelja promijeniti politiku. Oporba predbacuje Miloševiću što je izgubio ratove, a ne što ih je započeo. Velikosrpski program još nije mrtav. To je etapa koju oporba sada mora svladati. Treba priznati poraz politike Miloševićeva režima. Priznati da je ona poražena i da je našu zemlju dovela do političke, gospodarske i moralne propasti. Treba priznati zločine koji su počinjeni na njegov poticaj. Miloševiću treba suditi na sudu u Den Haagu. Žrtvama se treba ispričati. Je li ova oporba kadra da to učini? Ne vjerujem. No ona je barem prvi korak u procesu promjena. Osobno poznajem Koštunicu. To je uskogrudan i nedvojbeno ograničen nacionalist, ali nije zločinac. Njegov će dolazak na vlast - ako u tome uspije - otvoriti novi prostor i napokon nas osloboditi zlikovca. No ne budimo naivni: ljudi na ulici ne prosvjeduju danas protiv Miloševića zato što ispituju svoju savjest u svezi sa zločinima počinjenim u Bosni i drugdje, već što su umorni od sve veće bijede, svakodnevnog očaja, šupljih fraza propagande kojima nitko više ne vjeruje. - Kada će započeti ispit savjesti srbijanskog društva? = U Sarajevu smo, gradu mučeniku balkanskog ludila i zapadne ravnodušnosti, simbolu crte razdvajanja između žrtava i krvnika. No tko se u Srbiji zapitao o tom ratu koji je opustošio Bosnu? Rata nije ni bilo, jer nitko nije htio i još uvijek ne želi vidjeti što se dogodilo. Nema pokušaja osude - barem i moralne - zločina počinjenih uime srpskog nacionalnog programa. Nije bilo logora u Bosni. Zapadna je propaganda izmislila 'etničko čišćenje'. Srpsko topništvo nije granatiralo Sarajevo. To kaže režim. Kada je riječ o oporbi, ona šuti o toj temi. Ne vodeći računa o posljedicama te šutnje. Sve dok Milošević i njegovi izvršitelji ne budu osuđeni, srpski će narod biti kriv u očima čitavog svijeta, kao i budućih naraštaja. Postoji krivnja Miloševićeva režima i svih onih koji su ga podupirali u toj zločinačkoj politici. Mislim da je ispit savjesti počeo, možda i sami glavni junaci nisu toga uvijek svjesni. Taj je proces još nevidljiv, ali će jednom biti poput rijeke."