FR-DK-novac-Izbori-Financijsko-poslovne usluge-Diplomacija FRANCUSKA-LE MONDE OD 20.9.00.O DANSKOJ I O EURU FRANCUSKALE MONDE20. IX. 2000.Zašto bi Danska mogla odbaciti euro?"Zadnja istraživanja provedena među Dancima o referendumu
koji će se održati 28. IX., svjedoče o nesigurnosti koja pritišće kraljevinu. Treba li prijeći na euro ili ne? U stvari, želimo li biti točniji, pitanje bi trebalo postaviti ovako: treba li pristati na napuštanje danske krune ili ne?Ova pojmovna preinaka zaslužuje tumačenje. Većina Europljana ne poznaje malu ustavnu monarhiju na sjeveru. Danska, jedna od utemeljiteljica Europskog vijeća (1949.), kasno se pridružila Europskoj zajednici (1972.) i od tada uživa glas tihog euroskeptika. Tihog, jer se čini da su njezini državljani zbog svoje legendarne 'umiljatosti' bili pošteđeni od napada pristaša integracije koji su puno brži kada treba napasti Britance.Danska je sumnjičavost prema Europi izbila na svjetlo dana kada na referendumu u lipnju 1992. nije prošao ugovor iz Maastrichta. Danskoj je, zahvaljujući nagodbi iz Edinburgha prihvaćenoj u svibnju 1993., omogućeno da bude dio promijenjenog ugovora kojemu je na koncu pristupila. Ta ju nagodba oslobađa četiriju obveza:
FRANCUSKA
LE MONDE
20. IX. 2000.
Zašto bi Danska mogla odbaciti euro?
"Zadnja istraživanja provedena među Dancima o referendumu koji će
se održati 28. IX., svjedoče o nesigurnosti koja pritišće
kraljevinu. Treba li prijeći na euro ili ne? U stvari, želimo li
biti točniji, pitanje bi trebalo postaviti ovako: treba li pristati
na napuštanje danske krune ili ne?
Ova pojmovna preinaka zaslužuje tumačenje. Većina Europljana ne
poznaje malu ustavnu monarhiju na sjeveru. Danska, jedna od
utemeljiteljica Europskog vijeća (1949.), kasno se pridružila
Europskoj zajednici (1972.) i od tada uživa glas tihog
euroskeptika. Tihog, jer se čini da su njezini državljani zbog
svoje legendarne 'umiljatosti' bili pošteđeni od napada pristaša
integracije koji su puno brži kada treba napasti Britance.
Danska je sumnjičavost prema Europi izbila na svjetlo dana kada na
referendumu u lipnju 1992. nije prošao ugovor iz Maastrichta.
Danskoj je, zahvaljujući nagodbi iz Edinburgha prihvaćenoj u
svibnju 1993., omogućeno da bude dio promijenjenog ugovora kojemu
je na koncu pristupila. Ta ju nagodba oslobađa četiriju obveza:
politike obrane, državljanstva Unije, suradnje u pravosuđu i
unutarnjim poslovima i treće faze u gospodarskoj i monetarnoj uniji
(tj. prijelaza na euro 'stricto sensu'). Ona zapravo proizlazi iz
predstavke koju su sročile danske vlasti pod nazivom 'Danska u
Europi'. Ova je trebala protumačiti razloge zbog kojih kraljevina
nije prihvatila početni ugovor pozivajući se na zabrinutost Danaca
koja je i sama bila predmet nagodbe.
Zahtjev za ove četiri 'milosti' znakovit je za filozofiju danskog
naroda. Istraživanje njegova sociološko-povijesnog razvoja
svjedoči o njegovoj privrženosti svojim vrijednostima i
suverenitetu u najužem smislu.
Pogođeni onim što bi se moglo nazvati 'sindrom male države', Danci
su davno postali svjesni da pripadaju državi koja prostorno nije
velika i jako ovisi o svom vanjskom okružju. Jedan od
najistaknutijih ministara vanjskih poslova (od 1929. do 1940.)
Peter Munch čak je rekao: 'Jedan jedini zahtjev danskoj diplomaciji
je da ostane mirna i čini sve što može kako bismo bili što manje
zapaženi'.
Da bi se zaštitili od vanjskih pogibelji (nastalih zbog hladnog
rata i sovjetske prijetnje), Danci su odlučili utvrditi se iznutra
na temelju konsenzusa o zajedničkim vrijednostima: poštovanje
ljudskih prava, demokratizacija... Današnji životni standard i
stabilnost gospodarstva opravdavaju njihov obrazac razvitka. Oni
su zato mogli izvući korist iz vjere u univerzalnost njihovih
vrijednosti kako bi bili primjer svijetu - zahvaljujući plemenitoj
i uspješnoj politici pomoći Trećem svijetu - jačajući svoje temelje
identiteta.
Osim vrijednosti, pravi je kult stvoren oko simbola danske države.
Onome tko se šeta po Kopenhagenu ne treba primjerice smetati što
posvuda vijore danske zastave, pravi simboli i dokazi narodnog
ponosa. Slično je s privrženošću Danaca njihovu novcu, kruni.
Po čemu se Danska na koncu toliko razlikuje od Francuske koja ide
prema euru? Danska nije htjela, zbog očitih strateških razloga,
ostati izvan zajedničkog tržišta (koje po definiciji tada nije bilo
jedinstveno). Na svakom stupnju koji je vodio ka produbljenju
zajedničke gospodarske politike, ona je organizirala narodno
glasovanje, sve do raskida 1992. Od tada su područja koja su
djelomično bila oslobođena obveza obilježila put prema euru.
No tko god uspoređuje europsku povijest dviju zemalja mora priznati
da njihove razlike ne proizlaze toliko iz dubokog uvjerenja
njihovih naroda, koliko iz izbora postupka odlučivanja. Francuzi
isto koliko i Danci drže do svog novca i drugih atributa identiteta.
No, kad bi Kopenhagen organizirao referendum, Pariz bi
primjenjivao staru strategiju 'forcinga' kako bi njegovi podanici
odmah priznali utemeljenost uvođenja zajedničke valute. Francuski
su politički dužnosnici drhtali zbog sumnjičavosti naroda i zbog
straha od masovnog 'ne' koji bi okrnjio ugled države-pokretača
Unije, zaobišli su to točno određeno pitanje.
Naprotiv, kada su posrijedi kraljevska pitanja, Danska ne može
mimoići referendum. Treba li iz toga zaključiti da je postupak
dobio na sadržaju, poput francuskog primjera? Priključenje
kraljevine dvjema prvim fazama EMU-a koje se tiču gospodarskih
politika i monetarne prilagodbe, odražava njezinu želju da ne
izgubi u potpunosti iz vida razvoj koji utječe na Uniju. Uostalom,
mnogi danski analitičari i industrijalci sve češće ističu da bi
neprihvaćanje eura u narodu moglo imati kobne gospodarske i
financijske posljedice. Što se tiče istraživanja, ona bi trebala
biti uvjerljivija, napose ako privrženost Danaca državnim
simbolima bude i ubuduće više utjecala na njihov izbor nego
povjerenje koje mogu imati u zdravlje svog gospodarstva. No nije
sigurno da će krunu prinijeti na oltar produbljenja u koje malo
vjeruju", piše Cecile Derien, politolog.