FRANCUSKA-LIBERATION OD 19.9.00.O EUROPI, EURU I DR.

FRANCUSKA LIBERATION 19. IX. 2000. Nesložni europski glasovi "Može li Europa imati rast poput američkog, tj. trajan, snažan, bez inflacije? Sjedinjene Države već devet godina svjedoče o neobičnom gospodarskom zdravlju (oko pet posto u 2000.) koji potiče maštu na ovoj strani Atlantika. No, dok Europljani počinju pomalo dizati glavu pošto su ove godine ponovno imali rast veći od tri posto, oblaci se već gomilaju: skok cijene sirove nafte, pad eura, socijalni nemiri, buđenje inflacije, nesklad između vlada na području eura i Europske središnje banke (ESB), zastoj europskog projekta. Hoće li Europa opet propustiti prigodu? U izvješću Europskog povjerenstva koje su dobila petnaestorica ministara financija što su se od 8. do 10. rujna okupili u Versaillesu, kaže se da će se rast ove godine smanjiti za 0,25 posto i 0,5 posto u 2001. ako cijena barila ostane oko 35 dolara. Međunarodni monetarni fond u najnovijim predviđanjima jamči da će rast u sljedećoj godini iznositi 3,4 posto, ali uz cijenu barila od 23 dolara... U četvrtak je Wim Duisenberg, predsjednik ESB-a također priznao da će se 'rast smanjiti ako cijena nafte ostane na sadašnjoj razini', a to bi smanjenje, misle neki analitičari, moglo ići do 1 posto... Očito je da sve zemlje na području eura neće biti pogođene na isti način: Povjerenstvo smatra da će Belgija, Španjolska i Portugal, koje najviše ovise o cijeni sirove nafte, platiti najveću cijenu. Naftni učinak kojemu se pridružuje slabost eura koja je poskupila cijenu uvoza, a time i nafte, plaća se inflacijom. Ona je u srpnju dostigla 2,4 posto, dok je godinu prije bila 1,1 posto. Ako izuzmemo energiju, ona bi bila tek 1,4 posto. To još nije loše (u SAD-u inflacija je 3,5 posto), ali ESB čija je glavna zadaća ne da osigura rast, već stabilnost cijena, izvukla je teško topništvo povećavši kamatne stope za dva posto za deset mjeseci, što je ritam dostojan gospodarstva s prekomjernom zaposlenosti. Ta su mahnita povećanja očito već utjecala na gospodarstvo na području eura, o čemu svjedoči francuski zastoj. ESB neće odustati sve dok se inflacija ne vrati u zacrtane granice, tj. na 2 posto. Jedna od velikih prijetnja koja se za sada ne ostvaruje je nagli rast plaća, što bi moglo utjecati na cijene... No jedina mogućnost da se spriječe takvi zahtjevi je gušenje najmanje inflacijske iskre, pa i po cijenu rasta. Problem je što vlade ne čine ništa kako bi olakšale zadaću ESB-a: pošto su se u Versaillesu obvezale da 'neće mijenjati politiku oporezivanja nafte', europske vlade jedna za drugom popuštaju zahtjevima pojedinih sektora, bilo preko proračunskih pripomoći, bilo smanjenjem poreza na naftu... To daje strašnu sliku o glasovitom 'usklađivanju gospodarskih politika' koje Pariz toliko hvali i traži. Što će u stvari misliti financijska tržišta koja su već nepovjerljiva prema euru i prema sposobnosti jedanaesterih država eurozone da djeluju zajedno? Napose u času kada europski projekt postaje sve nerazumljiviji, dakle nesiguran. Wim Duisenberg je već upozorio da ESB neće oklijevati da povisi kamatne stope ako takve mjere budu opća pojava, jer bi one 'dovele u pogibelj rast bez inflacije'. Christian Noyer, dopredsjednik ESB- a, neumorno je opetovao u razgovoru za jučerašnji 'Les Echos': 'Ono što (država) preuzima na se, opet će se javiti u obliku novih poreza i povećanog deficita (...)'. Drugim riječima, posljedica neusklađenih i paničnih reakcija vlada na području eura mogao bi biti pad rasta. Dakle, čini se da se sve urotilo kako bi se europsko gospodarstvo neobično ponašalo. Glavni naslovi novina o padu eura, kao i priopćenja ESB-a koja pozivaju na uzbunu, ne rješavaju ništa: nije dobro ništa što potkopava moral kućanstava i poduzeća. Zmija grize vlastiti rep", piše Jean Quatremer.