FR-DE-IT-integracije-Organizacije/savezi-Diplomacija-Financijsko-poslovne usluge FRANCUSKA-LE MONDE OD 12.9.00.O EU-U FRANCUSKALE MONDE12. IX. 2000.Europa, prema završnom činu"Prije nekog vremena, predsjednik Chirac je iznio prijedlog
o europskom ustavu. To je napredak, pače i bitan zaokret. Promotrimo ga u svjetlu sadašnje raspre o budućnosti Europske unije i njezinih ustanova.Joschka Fischer zaslužan je što je napokon izvukao tu europsku raspru iz mrtvila. Dakako, ugledne osobe poput njemačkog i talijanskog predsjednika Johannesa Raua i Carla Azeglia Ciampija, veteranskog tandema Giscard d'Estaing-Schmidt, ili pak Jacquesa Delorsa koji je još uvijek aktivan, svi ili gotovo svi govore o federalizmu. No njemački je ministar vanjskih poslova stigao na 'naslovnicu' najvažnijih događanja oslobodivši se krutosti koja je vlastita njegovoj dužnosti. Dobrodošao izazov: kao što kaže Goethe, 'svaki naraštaj mora zaslužiti ono što je baštinio'.Ipak je neobično što se pola stoljeća nakon izjave Roberta Schumana od 9. V. 1950. i težnja Jeana Monneta prema zajedničkom cilju europskog udruživanja, dok je posao gotovo dovršen, činjenica da se govori o federaciji, čini na granici prevrata. Kakav uspjeh za
FRANCUSKA
LE MONDE
12. IX. 2000.
Europa, prema završnom činu
"Prije nekog vremena, predsjednik Chirac je iznio prijedlog o
europskom ustavu. To je napredak, pače i bitan zaokret. Promotrimo
ga u svjetlu sadašnje raspre o budućnosti Europske unije i njezinih
ustanova.
Joschka Fischer zaslužan je što je napokon izvukao tu europsku
raspru iz mrtvila. Dakako, ugledne osobe poput njemačkog i
talijanskog predsjednika Johannesa Raua i Carla Azeglia Ciampija,
veteranskog tandema Giscard d'Estaing-Schmidt, ili pak Jacquesa
Delorsa koji je još uvijek aktivan, svi ili gotovo svi govore o
federalizmu. No njemački je ministar vanjskih poslova stigao na
'naslovnicu' najvažnijih događanja oslobodivši se krutosti koja je
vlastita njegovoj dužnosti. Dobrodošao izazov: kao što kaže
Goethe, 'svaki naraštaj mora zaslužiti ono što je baštinio'.
Ipak je neobično što se pola stoljeća nakon izjave Roberta Schumana
od 9. V. 1950. i težnja Jeana Monneta prema zajedničkom cilju
europskog udruživanja, dok je posao gotovo dovršen, činjenica da se
govori o federaciji, čini na granici prevrata. Kakav uspjeh za
anglosaksonski tisak koji se hrani sustavnom protimbom britanskih
konzervativaca, koji su od tog izraza uspjeli načiniti tabu!
Jer, zapravo postoje dvije raspre. Jedna je politička, a druga se
tiče postupka. 'Quo vadis, Europa?', znači veličati zajedničke
vrijednosti Europske unije, Unije s Poveljom o temeljnim pravima,
koja je na kušnji austrijskih događaja i skorog proširenja. Članak
A ugovora govori o 'sve jačem povezivanju naroda'. Tu se opet javlja
dvojba europske izgradnje, vječni bog Janus. To će se 'povezivanje'
jamačno završiti zadnjim činom, licem u lice s raspadom na područje
slobodne razmjene kojeg se toliko plaše. Dva stupa za sada podupiru
tu Uniju: države kao ugovorne strane i građani te temeljni trokut
ustanova Povjerenstvo-Parlament-Vijeće pod budnim okom Suda
pravde.
Naša raspra nije se dakle pojavila ex novo; jednostavno, budućnost
se mora temeljiti na sadašnjosti. Treba također podsjetiti na
važnost povijesti, europske povijesti, 'pakla i raja' kako ju
opisuje Braudel. Našu prošlost čine samo nacionalne države. Mi
dijelimo grčko shvaćanje čovjeka, rimsko pravo, židovsko-
kršćansku, ali i islamsku baštinu, renesansu i braću Lumieres.
Kraljevima, carevima i diktatorima bila je zajednička predodžba o
Europskoj uniji kao o obiteljskom poslu. Danas francusko-njemački
odnosi, 'jedna povijest, dva sjećanja', zauzimaju središnje, ali
ne jedino mjesto. Nas je petnaest država s 380 milijuna građana koji
su udružili svoje sudbine, a sutra će nas biti dvadeset sedam,
dvadeset osam zemalja s 480 ili 580 milijuna stanovnika.
Je li sada trenutak za veliki skok? Treba utvrditi što shvaćamo pod
federalizmom; pozivajući se na američku političku književnost
'Federalist papers', riječ je 'uglavnom' o nepostojanju
centralizacije, o stalnom pregovaranju, o ustavnim značajkama, o
teritorijalnosti s 'dvojnim državljanstvom', o ravnoteži između
vlasti i samouprave sve dok ona ne proturječi načelima Unije.
S obzirom na konsenzus i djelatnu suradnju između vlasti koje žele
sačuvati svoj integritet, federalna je perspektiva nerazdvojna od
važnih pitanja Međuvladnine konferencije koja je u tijeku. Glavna
se pitanja tiču podjele federalne vlasti:
- sastav Povjerenstva: sadašnje postavke dvoje između međuvladinog
izbora (jedan europski povjerenika za svaku zemlju) i više
europskog izbora (dvadeset povjerenika koji će se smjenjivati);
- pravilo većine u Vijeću kao način odlučivanja, s novim
uravnoteženjem glasova koji će povesti računa o stanovništvu.
(...)
Joschka Fischer je također neodređen u svezi s parlamentarnim
sustavom i odnosima između 'njegova' izabranog predsjednika i
Povjerenstva. Ne bi li dvostruki mandat, kao da zastupnici u
Bundestagu budu članovi Landtaga, bio korak natrag? Kako riješiti
krizu Vijeća koje je doslovno eksplodiralo a da nijedna demokratska
instanca nije zahtijevala ni najmanje jedinstvo u njegovu radu? Ne
igrajmo se ruskih lutaka s našim ustanovama; svi naši napori da
stvorimo tu prethodnicu ili čvrstu jezgru ili pionirsku skupinu
moraju se temeljiti na jednakim pravima između članova i na
jedinstvu institucijskog sustava.
Dodat ću da postoji bitna dimenzija našeg demokratskog sustava, a
to je euro. Nemojmo ga zaboraviti. Mi moramo potaknuti naše građane
da ga prihvate i da ga brane zahvaljujući većoj gospodarskoj snazi.
To je pitanje solidarnosti, druga strana naše raspre:
federalizam... porezni!
Gospodarska unija već odavno šuruje s federalizmom: Europska
središnja banka, Sud pravde... obećavamo da će zajednička valuta i
vanjska i sigurnosna politika uspjeti te da ćemo demokratski
riješiti pitanje vlastitog financiranja. Europljani ne mogu vječno
ostati na stupnju platonskih zaruka ili kratkih razigranih
susreta. Sustav koji je najdemokratskiji i najviše uravnotežen
jest federalni sustav: sada treba stići na cilj. Pođimo prema
završnom činu, on će biti najbolji!", piše Enrique Barone,
predsjednik socijalističke skupine u Europskom parlamentu.