FRANCUSKA-LE MONDE OD 7.9.00.EUROPSKA UNIJA

FRANCUSKA LE MONDE 7. IX. 2000. Europa u očekivanju Nice "Postoji li europski život nakon Nice? Odgovor je dakako potvrdan, ali nitko se ne odvažvuje iznijeti predviđanja o tome kakav će on biti. Nešto više od tri mjeseca prije sjednice Europskog vijeća kojim će se završiti francusko predsjedanje, pregovori o reformama ustanova koje se smatraju uvjetom za proširenje Unije, u slijepoj su ulici, što je posvjedočio i susret u Evianu prošlog vikenda. Nijedna država članica nije još načinila ni najmanji korak koji bi ulijevao nadu u sretan završetak međuvladine konferencije. Francuski dužnosnici opetuju da ne žele 'loš sporazum' i ozbiljno počinju razmišljati kako nanovo pokrenuti europsku integraciju ako se sastanak u Nici završi neuspjehom. U čemu bi bio uspjeh? S francuskog je gledišta nužno da se petnaestorica slože oko triju točaka koje su ostavljene po strani na prethodnoj međuvladinoj konferenciji koja se završila ugovorom iz Amsterdama, t.j. oko sastava bruxelleskog povjerenstva (ograničen broj mjesta), proširenja glasovanja na kvalificiranu većinu (da bi se smanjila opasnost od veta s porastom broja članova) i uravnoteženja glasova u Vijeću (kako bi se bolje vodilo računa o veličini pojedine države). Francuska je u dnevni red uvrstila četvrtu institucijsku točku, 'pojačanu suradnju', tj. mogućnost da neke zemlje članice idu dalje u integraciji. Ta je odredba predviđena u Amsterdamskom ugovoru, ali ju prate takvi uvjeti da je zapravo neprimjenjiva. Prema mišljenju Pariza, ti bi uvjeti, naprotiv, morali biti dovoljno prilagodljivi kako države koje ne žele napredovati u integraciji s petnaestoricom, ne bi mogle blokirati čitav proces. Pošto su dugo oklijevali da tu točku stave na dnevni red u Nici, francuski su pregovarači od 'pojačane suradnje' načinili temeljni kamen svoje strategije. Uspije li sadašnja međuvladina konferencija, razdoblje nakon Nice moglo bi izgledati približno ovako: sazvat će se nova međuvladina konferencija na zahtjev Njemačke i njezinih pokrajina kako bi se utvrdila pravila supsidijarnosti i točno odredile ovlasti različitih razina vlasti (europske, državne, regionalne). Kako god bilo, dvojba proširenje-produbljenje neće se riješiti; pače će biti još oštrija u času kada prvi kandidati uđu u EU. Uz opasnost da oslabi zbog sve različitijih interesa, EU će morati preispitati svoje propise o radu kako bi prerasla u političku zajednicu. Tu bi mogla biti korisna 'pojačana suradnja'. Daleko od konstitucijskih predodžba a la Joschka Fischer, one imaju pragmatičnu važnost: europskim zemljama koje žele ići dalje u integraciji u nekim pitanjima ili na nekim područjima, to se mora omogućiti, a da ne ovise o zemljama koje nisu toliko poletne. U tim bi se sektorskim suradnjama izdvojila manja skupina koju nazivaju 'pionirska skupina', 'prethodnica' ili 'čvrsta jezgra', a mogla bi raditi na osnivanju novih specifičnih ustanova. Istodobno bi se mogla voditi raspra o budućem europskom ustavu, ali su izgledi da ona uspije s petnaestoricom, tj. dvadesetoricom ili dvadeset petoricom, slabi. Naprotiv, 'pojačana suradnja' omogućava 'prirodni' odabir sudionika glavne skupine. Ova bi trebala biti otvorena svim državama članicama EU-a koje su kadre i voljne da sudjeluju u integriranim politikama. Ta - desetogodišnja - predodžba omogućava također da se a priori ne postavlja pitanje odnosa između onih koji su unutra i onih koji su vani, već da se iskustvu prepusti da utvrdi te odnose, ukratko, dobra je jer ne požuruje naše partnere. No nedostatak joj je što ne pojednostavnjuje - što je ublažen izraz - europsku izgradnju koja je sve manje jasna i sve manje razumljiva većini Europljana. Ona ima još jedan nedostatak. Ona zamišlja da je problem koje bi trebala zaobići, napola riješen. Jer države članice koje su zadovoljne sadašnjim stupnjem integracije mogle bi proširenje Unije na istok iskoristiti da odustanu od stečevina Unije; one su dobro shvatile da bi 'pojačana suradnja' mogla biti neizravan način da se pođe ususret političkoj, pa i federalnoj Europi. Ako im se ta opasnost doista učini ozbiljnom, one će u Nici spriječiti 'pojačanu suradnju' ili će povećati zapreke - kao u Amsterdamu - kako bi joj oduzele sadržaj. Premda pregovori u stvari nisu počeli, francusko je stajalište jasno: ako se 'pojačana suradnja' ne prihvati, trebat će se okrenuti prema radikalnijim rješenjima, poput onog koje je ponudio njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, izvući zaključke iz neuspjeha međuvladine metode, vratiti sve na pregovarački stol i predvidjeti 'ugovor u ugovoru' za države članice koje se ne mire sa zastojem, dakle sa slabljenjem europske integracije. To upozorenje, službeno upravljeno, djelomice je taktičke naravi; može biti adut u rasprama kako bi se od suzdržanih država izvukao minimalan sporazum o 'pojačanoj suradnji'. No ono govori o većem problemu. Nije prerano, misle u Parizu, da se razmisli o razdoblju nakon Nice, ako dođe do neuspjeha. Ne želeći izazvati 'spasonosnu krizu' kojoj je sklon Jacques Delors, francuski dužnosnici ne žele odbaciti ni tu mogućnost. Oni se pitaju kako će se tada nanovo dijeliti karte. I s kime. Francusko-njemačka suradnja podvrgnut će se gruboj kušnji ako europska zajednica doživi poraz, a proširenje na istok se odgodi do grčkih kalenda, no živost zadnjih mjeseci iznjedrila je neke zamisli koje bi bilo dobro provesti u stvarnost. Sretan završetak ili kriza? Alternativa je odveć pojednostavnjena. Premda čelnici danas to odbijaju, najvjerojatniji rezultat sjednice Europskog vijeća u Nici i francuskog šestomjesečnog predsjedanja, mogao bi biti pola vuk, pola koza, koji će zadovoljiti sve i nikog. I otvorena vrata slabo nadziranom proširenju s neprilagođenim ustanovama", piše Daniel Vernet.