ŠPANJ. EL PAIS - 17. VIII. - SUD U HAAGU

ŠPANJOLSKA EL PAIS 17. VIII. 2000. Sumnje u vezi s jednim sudom "Godine 1993. na svijet je došao sud sa sjedištem u Haagu, koji je trebao suditi počiniteljima eventualnih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, a u ovom slučaju i genocida, počinjenih za vrijeme oružanih sukoba koji su pratili raspad Jugoslavije. S vremenom, poslije svih ovih godina, taj je sud podigao optužnice protiv nekoliko desetaka srpskih, hrvatskih i bosanskih građana za koje se sumnja da su počinili zločine, osobito za vrijeme rata u Bosni. Unatoč žalbama nekih ljudi u tim krajevima, čini se da se rad te ustanove ne može kritizirati zbog nedostatka nepristranosti ili zbog želje da stigmatizira neku etničku skupinu. Kako je vrijeme prolazilo, pokazalo se ipak da neke činjenice uvelike dovode u pitanje neovisnost rada suda u Haagu. Prva je već i samo ispuštanje, zahvaljujući kojemu su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, predsjednici Srbije i Hrvatske u posljednjih deset godina, ostali izvan dosega njegova rada, što je kasnije dovelo do vrlo nategnutoga tumačenja: interesne sheme zacrtane u Daytonu, 1995. godine, zahtijevale su da se dva glavna jamca mirovnoga sporazuma o Bosni ostave daleko od bilo kakvih sudskih procesa. Tako se npr. govorilo da je SAD odbio pružiti snimke telefonskih razgovora između Miloševića i generala Mladića, a vjerojatno bi imale dokaznu vrijednost za optužnicu protiv Slobodana Miloševića. Rečeno je i da su zapadne sile čvrstom zaštitničkom rukom pokrivale Tuđmana, jednoga od svojih saveznika u tome području. Objašnjenja zašto su izvan dosega pravosuđa ostali baš oni koji su u očima mnogih ljudi bili glavni krivci za nasilni raspad Jugoslavije bila su vrlo površna. Kao razlog navodila se činjenica da je vrlo teško tu dvojicu povezati s nekim konkretnim zločinima, osobito zato što su počinjeni u Bosni, državi koja je izvan dosega srpskih i hrvatskih zakona. A govorilo se i o ograničenim sredstvima toga suda, koji se morao koncentrirati na suđenje šačici već uhićenih osoba i istodobno povećati opseg svojega djelovanja. Nezadovoljstvo se drugi put pojavilo u proljeće 1999., kad je taj sud konačno odlučio otvoriti sudski proces protiv Miloševića, tada jugoslavenskoga predsjednika. Žalbe su sada išle u drugome smjeru: ista ta ustanova koja je godinama odbijala suditi Miloševiću preko noći je promijenila stav, i to baš u trenutku kad je taj sudski proces postao moćno medijsko oružje za opravdavanje NATO-ovih bombardiranja Srbije i Crne Gore. Nakon što su iznenađujućom brzinom svladani svi problemi iz prijašnjih godina, podizanje optužnice protiv Miloševića za zločine koji su vjerojatno počinjeni na Kosovu, nakon početka NATO-ove ofenzive, krenulo je svojim putem iako nije bilo nikakve istrage na terenu niti uvjerljivih dokaza. I sve to unatoč činjenici da su, a to je bilo itekako važno, okolnosti na Kosovu bile drukčije nego u Bosni: na Kosovu su strogo primjenjivani zakoni države kojoj se Milošević nalazio na čelu. No, ono što je prelilo čašu strpljenja mnogih ljudi jest odluka da se ne otvori istraga o NATO-ovim prošlogodišnjim bombardiranjima, a jedna od sporednih stvari te odluke jest i odbijanje suđenja pripadnicima 'modrih kaciga' koji su djelovali u Bosni tijekom rata. Iza te odluke lako se može nazrijeti želju za skidanjem bilo kakve odgovornosti s NATO-a, a samim time i podvrgavanje nebrojenim pritiscima sa strane. Sud u Haagu vrlo se brzo, kao izlikom, poslužio nejasnoćom međunarodnih normi, teškim dokazivanjem da je netko stvarno počinio zločin i uvjerenjem o dobrim namjerama Atlantskoga saveza. Nije smatrao, što bi bilo razumno, da je NATO- ovo šturo pokazivanje volje za suradnjom sud u Haagu trebalo navesti na sumnju u NATO-ova objašnjenja, nego je naprotiv tumačenje događaja koje mu je NATO ponudio prihvatio kao samu istinu. Jednako tako, sud je mirno prihvatio tvrdnju da je Atlantski savez gađao samo vojne ciljeve i nije se čak ograničio ni na podsjećanje na to da je gađanje s velikih visina moglo otežati identificiranje ciljeva, unatoč zaključku da korištenje suvremene tehnike pogreške svodi na najmanju moguću mjeru. Time je sud, u slučaju bombardiranja srpske radiotelevizije, prihvatio zapravo tvrdnju da se radilo o vojnome cilju, a čak je i ustvrdio da broj civilnih žrtava nije bio prevelik. U izvješću organizacije Amnesty International, koje se pojavilo gotovo istodobno kad i izvješće Međunarodnoga suda za ratne zločine iz Haaga, došli su, na sreću, do drukčijih zaključaka. U njemu se, nakon što podsjećaju da NATO nikada nije objasnio koje to zakonite humanitarne norme primjenjuje, naglašava se da je Atlantski savez upao u teško kršenje zakonitih obveza svojim unaprijed smišljenim napadima na civilne ciljeve - a ponekad su bili i ponavljani, kad se već znalo da je njima oštećen vlak pun putnika - s velikim brojem mrtvih, između 400 i 600 osoba. U tome se izvješću skreće pozornost i na uporabu sredstava (rasprskavajuće bombe, projektili s osiromašenim uranom) koje olakšavaju napad ali ne vode računa o smanjivanju žrtava, a imaju i teške ekološke posljedice, te osobito na loše planirane vojne operacije zbog odluke da zrakoplovi moraju letjeti na velikim visinama. Iza svega toga vidi se i malo obzira prema žrtvama, što je u suprotnosti s velikom brigom za vojnike Atlantskoga saveza, pa je prema tome riječ o vrlo čudnoj viziji humanitarnih zadaća. S takvim pretpostavkama, čini se da se vrlo teško oteti se dojmu da je, u svjetlu raspre u kojoj se nalazimo, sud u Haagu pokazao veliku blagost u trenutku kad je morao osuditi NATO. I sve to unatoč tome što je Amnesty International odlučio izbjeći (vjerojatno zbog pravnih razloga) najvažniju raspravu: pitanje je li korištenje sile opravdano nakon svega što se dogodilo na Kosovu i treba li nam i dalje praznovjerje prema kojemu je Atlantski savez jamac za poštovanje ugroženih ljudskih prava. Iza popustljivosti prema NATO-u može se nazrijeti pravi razlog: želja da i dalje budu otvoreni džepovi iz kojih se financira rad suda na terenu, a time i namjera da si ne namakne neprijateljstvo skupine država među kojima se, naravno, ističe SAD. Američkome se stavu u cijeloj toj zbrci ne može zamjeriti nedosljednost: do savršenstva je dovedena uloga koju je SAD dao jednom drugom međunarodnom kaznenom sudu, onome osnovanom u Rimu 1998. godine, kojemu američke vlasti priznaju autoritet, čini se, samo kada sudi nekome drugome. Slično se dogodilo i u Rambouilletu početkom 1999. Prema onome što pričaju, dužnosnici suda zaduženog za područje bivše Jugoslavije nekoliko su puta pokazali zabrinutost zbog mogućnosti da prijedlozi o kojima se raspravljalo za sobom potegnu i kompromis - ostavljanje daleko od ruke pravde jednoga ili nekoliko političkih i vojnih vođa s toga područja. A SAD, kojemu se nisu gadile takve mogućnosti, odjednom je pokazao interes za taj sud kad su NATO-ove bombe počele padati... Nije teško pogoditi tko to, kako je rekao La Rochefoucauld, 'odbacuje nepravdu ne zbog odbojnosti koju mu ona izaziva, nego zbog štete koju izaziva'", piše Carlos Taibo, profesor političkih znanosti na Universidad Autonoma u Madridu.