FR-15.8I.-LE MONDE-IMIGRACIJA U EU

FRANCUSKA LE MONDE 15. VIII. 2000. Imigracija: pokušaj otvaranja po Philippeu Bernardu "'Otvoriti granice'... Taj je slogan shvaćan gotovo kao provokacija kad je prvi put lansiran u Francuskoj, sredinom devedesetih godina. Branitelji ljudskih prava koji su ga pokrenuli nastojali su promijeniti tešku klimu u kojoj je cijelo jedno desetljeće otrovnih svađa u vezi s imigracijom državu dovelo pod pritisak krajnje desnice. Umjesto da se stalno usavršavaju represivne metode po cijenu potkopavanja temelja ljudskih prava i demokracije, umjesto da se cijela rasprava o migracijama zatvori u okvire problematike nadzora nacionalnih granica, ti su prethodnici predlagali prihvaćanje novih zakona na posve novim temeljima. A njihovo se razmišljanje vodilo pozivanjem na temeljne slobode kretanja te na sve veću neravnopravnost na našoj planeti, što i uzrokuje migracije. 'Otvoriti granice'... Ta utopija u 2000-toj godini nije postala slogan ljudi na vlasti u bogatim državama. Strašna smrt 58-ero Kineza u Douvresu samo je pojačala borbu protiv ilegalnog krijumčarenja ljudi. Ali mogućnost određenog otvaranja nije više tabu i sada je sve češća u javnim raspravama. Nije riječ o ukidanju kontrola koje bi trebale useljenike odvratiti od dolaženja i trajnog naseljavanja. Posljedice posvemašnje liberalizacije na tome području bile bi katastrofalne, kako na području plaća i zdravstvene zaštite, tako i što se tiče ksenofobije. Ali demagoški diskurs iz vremena Charlesa Pasquae, kad se obećavala 'imigracija jednaka ništici' ustupio je mjesto začecima rasprave o načinu da se granice ipak malo otškrinu. Praksa naknadnog izdavanja isprava, koju je u Francuskoj na opće čuđenje pozdravio nekadašnji ministar unutarnjih poslova i koja se provodi u većini susjednih država, već je davno označila propast toga besmislenog cilja. Pokušaj liberalizacije, već primjetan tijekom sastanka na vrhu europskih čelnika u Tampereu, u listopadu 1999. godine, postao je dijelom svih rasprava i na nedavnom sastanku europskih ministara, održanom 28. i 29. srpnja. Dužnosnici okupljeni u Marseilleu nisu prihvatili poziv za opće prihvaćanje imigracije stranih radnika u Europu, što je predložio povjerenik Europskog povjerenstva Antonio Vitorino. Što se tiče Francuske, Jean-Pierre Chevenement je ustrajao na nužnosti da se prednost dade obrazovanju francuskih nezaposlenih. 'Sve dok postoji mnogo nezaposlenih, ne može se bitno mijenjati imigracijska politika'. No, kad je riječ o kvalificiranoj radnoj snazi, ministar unutarnjih poslova je govorio o mogućnosti 'velikodušnijeg otvaranja granica', što bi se kompenziralo 'većom strogošću pri izdavanju dozvole za trajni boravak'. Iskušenje ponovnog dopuštanja ulaska imigranata muči i ostale europske države, a podupire ga gospodarski rast i nedostatak radne snage na područjima od građevinarstva do informatike, a postoji i pritisak poslodavaca. A u cijelome tom uznemirenju, glavni je pokretač bila UN-ova studija objavljena u siječnju. U njoj su stručnjaci predvidjeli da bi Europa do 2050. godine trebala prihvatiti milijune imigranata kako bi ublažila starenje svojega pučanstva i spasila mirovinske fondove. Ali su u istoj studiji dokazivali da imigracija ne može biti jedini realan odgovor na taj problem jer bi to bilo apsurdno. (...) 'Europa će vjerojatno prihvatiti pedesetak milijuna useljenika u sljedećih nekoliko godina. Po tome, Europa mora prihvatiti miješanje', priznao je g. Chevenement. 'Ali Europa mora i nadzirati te migracijske valove poštujući svoje zakone'. Iako je rasprava, nezamisliva prije samo dvije godine, sada posve otvorena, često se odvija u terminima koji je posve zamagljuju. Posebno u Francuskoj, gdje se nejasno pozivanje na uvođenje 'kvota', željenih ili ne, javlja čim se u pitanje dovede otvaranje granica. A nejasno je zato što pojam ograničavanja useljavanja nipošto ne podrazumijeva i šire otvaranje useljavanju. Kvote su prije sinonim za zadržavanje. Austrija je jedna od rijetkih europskih država koja provodi takvu politiku od 1993. godine, prihvaćajući samo ograničeni broj useljenika. U Italiji, drugoj državi koje se to najviše tiče, pozivanje na kvote pridonosi zaoštravanju rasprave o imigraciji. Tako je talijanska vlada nekoliko puta morala ponovo razmatrati ograničenja za prihvat stranih radnika, što je posijalo razdor u javnosti i pojačalo rasizam. Francuska je, za razliku od vrlo raširenoga mišljenja, u prošlosti na svoj način uvodila kvote. Na vrhuncu gospodarske krize, zakon iz 1932. godine 'koji štiti francusku radnu snagu', omogućio je utvrđivanje broja stranaca koji mogu biti zaposleni u svakome zanimanju. Primjena toga teksta, što je zahtijevala Narodna fronta (Front populaire), izazvalo je tada otpuštanje dijela stranih radnika. (...) Iako su 'etničke kvote' poput onih u Sjedinjenim državama i dalje dio mitova, način na koji se to čini u SAD-u vjerojatno ne može biti model za buduću Europu. Čini se da to najbolje potvrđuje propast njemačke inicijative, kad je ponuđeno 20 tisuća radnih dozvola indijskim informatičarima. Prijavilo se samo nekoliko stotina kandidata. Ništa više nego u Francuskoj, u kojoj je 1998. diskretnim pismom upućenim svim upravnim središtima Ministarstvo rada zatražilo ukidanje bilo kakvih zapreka izdavanju isprava stranim informatičarima. Taj primjer pokazuje da se u Francuskoj uopće ne mora razmišljati o kvotama koje su, uostalom, politički teško zamislive, kako bi se otvorio prolaz za strane useljenike. Od 'ukidanja' imigracije strane radne snage, godine 1974., na snazi je pravilo 'uspoređivanja sa stanjem na tržištu radne snage'. Da bude jasnije, Ministarstvo rada dopušta ili, u većini slučajeva, odbija izdavanje radne dozvole strancu pozivajući se na veliki broj nezaposlenih koji traže sličan posao. A to državi omogućuje fino upravljanje ulaskom stranih radnika. Za još mekše prihvaćanje nije potrebna nikakva pravna reforma ni nikakva nesigurna rasprava o uvođenju nekakvih kvota. Samo malo pedagogije i političke hrabrosti. Ali pretpostavlja jasno razlikovanje kvalificiranih radnika, nekvalificiranih radnika i sezonskih radnika te uvođenje mogućnosti za privremeno useljavanje, čime bi se izbjeglo da treći svijet ostane bez svojih najboljih studenata. A to opet navodi na razmišljanje o uvjetima koje će ovi dobiti, o stanovima i integraciji eventualnih pridošlica, kako bi se izbjeglo ponavljanje pogrešaka iz šezdesetih godina, kad su 'gastarbajteri' bili smatrani isključivo rukama, a nikada i roditeljima današnjih Francuza", piše Philippe Bernard.