DNEVNI PREGLED BR. 146 - 2. KOLOVOZA 2000.

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 1. VIII. 2000. Bodo Hombach, koordinator Pakta stabilnosti za jugoistočnu Europu: dosadašnja bilanca Pakta je pozitivna. Moderator: Nikola Gurović. RFE: Gospodine Hombach, prije godinu dana preuzeli ste funkciju koja iziskuje sposobnosti nadnacionalnog projekt-menadžera i diplomate. Imajući iskustvo posebnoga koordinatora Pakta stabilnosti, koja je uloga do sada bila teža? HOMBACH: Čovjek mora biti odlučan menadžer, ali imati i kvalitete umješnoga diplomata kako bi bio kadar spriječiti nepotrebne sukobe. U isto vrijeme neophodne su još neke osobine - čovjek mora biti kadar mnogo toga progutati i potisnuti u sebi. Također mora imati sposobnost kontrole nad birokracijom, koju mora stalno i iznova poticati na aktivnosti, na rad. RFE: Nedavno su američki predsjednik Bill Clinton i njemački kancelar Gerhard Schroeder dali optimistične ocjene gospodarske obnove i demokratskoga napretka na Balkanu nakon godina sukoba. Dijelite li taj optimizam? HOMBACH: Da, u tom smislu što sam ja od onih tipova koji kad vide čašu napunjenu do pola neće reći da je čaša poluprazna nego da je do polovice ispunjena - dakle, ja dijelim taj optimizam. Smatram da je u posljednje vrijeme u regiji postignut napredak vrijedan pažnje, postoje političari koji vrijedno rade na promjenama što treba poduprijeti i potpomoći. U isto vrijeme prednost se, još previše, daje lošim vijestima. Primjerice - kad god se dogodi neki incident na Kosovu ili drugdje, tome se pridaje velika pozornost. Taj zbir loših vijesti veoma se negativno odražava na privredni razvoj, na napredak na tom planu. - Da ponovim, ja dijelim optimizam o kome ste govorili, ali se isto tako mora priznati da još postoje veliki problemi i teškoće. Unatoč tomu mislim da je veća doza optimizma u komunikaciji neophodna. RFE: Govoreći za Suddeutche Zeitung prije nekoliko dana, spomenuli ste birokratske zapreke u Bruxellesu; možete li biti određeniji? Neki eksperti sugeriraju da se koordinacija mora premjestiti iz Bruxellesa u regiju? HOMBACH: Mislim da nema nikakve dileme oko toga da sjedište mora biti u Bruxellesu. Smatram da je netočna tvrdnja da bi se poslovi bolje koordinirali ako bi se sjedište premjestilo u neku od zemalja regije. Takvim preseljenjem stvari bi se okrenule naglavce. Čovjek mora pokrenuti birokratske mehanizme tamo gdje već postoje, tu se oni moraju i kontrolirati i usklađivati njihove aktivnosti. Ne bih želio spominjati nikoga pojedinačno jer, istini za volju, stvari idu u željenom pravcu uz dosta pritisaka. Uspijevalo se jer je bilo i političkoga uvjeravanja. RFE: Što je s birokracijom u balkanskim zemljama, neke od njih priznaju da nemaju ni diplomaciju ni bazu podataka za projekte Pakta? HOMBACH: Ima, naravno, birokratskih teškoća u zemljama regije, ali je motivacija da se radi zajedno s ekipama Pakta stabilnosti zaista velika tako da se te birokratske zapreke relativno lako prevladavaju. Sveukupni angažman ljudi u regiji treba se legitimirati u smislu da se ti ljudi tek moraju dokazivati na terenu. Ali ja sam uvjeren da će ti ljudi pozitivnu energiju uspjeti pretočiti u djela, što će pridonijeti razvoju zemalja regije. Dakle, to je nešto drukčija situacija od one koju imamo u velikim etabliranim međunarodnim strukturama, premda birokratske komplikacije i smetnje susrećete u oba slučaja i ovdje u Bruxellesu i tamo u zemljama potpisnicama Pakta. RFE: Bavite se balkanskim problemima svakodnevno, što je vaš glavni problem? HOMBACH: Reći ću vam iskreno: U jugoistočnoj Europi sam susreo mnoge ljude koji su u teškim procesima transformacije, obilježenima konfliktnim situacijama, uradili zadivljujuće mnogo. Komunizam je u ovim zemljama ostavio za sobom gotovo sve strukture razorene. Mi smo na istoku Njemačke imali tvrd komunistički režim, ali u usporedbi s tim što su Ceausesku ili pak vladari poput Envera Hoxe uradili - ako govorimo o štetama koje su oni izazvali - to što imamo u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj je bolje u usporedbi sa stanjem u zemljama koje sam naveo. Mogu razumjeti da su ljudi u regiji nepovjerljivi prema političkim izjavama i obećanjima, prema politici u cjelini, oni jednostavno žele vidjeti ostvarenja. Moj posao vezano za očekivanja u jugoistočnoj Europi zapravo je pored osnovnog cilja - dugoročne orijentacije i integracije s euroatlantskim strukturama, da se projekti mnogo brže pretvaraju u ostvarenja. Mislim da se u tom smislu može reći da je bilanca do sada pozitivna. RFE: Veoma ste angažirani na projektima takozvanog brzoga početka, smatrate li da su rezultati već opipljivi? HOMBACH: Što se tiče projekata brzoga starta, ja sam veliki optimist. Mislim da su oni veoma pouzdan dokaz da se naše riječi zaista pretvaraju u djela. Ovog trenutka najvažnije je da se pridržavamo rokova koje smo utvrdili i nadamo se da će tako biti, mi pritišćemo, stvari držimo pod brižnim nadzorom. Ranije su postojale situacije da su slični projekti oduzimali i po osam godina. Prisjetite se samo iskustava s nekim projektima u Bosni. Mislim da sada idemo mnogo, mnogo brže. RFE: Među tri glavna područja Pakta: ekonomija, obnova i ljudska prava, fokus je trenutno na infrastrukturnim projektima, što je s ostalim područjima koje sam spomenuo? HOMBACH: Potpuno ste u pravu, i meni je žao što se ne spominju projekti u drugim područjima gdje su mnogobrojni, ima ih recimo 200 u sektoru demokracije te humanitarnih pitanja i području sigurnosti. Međutim, ovo često ima veze i s pitanjima koje često dobivam od novinara. To stvara dojam da su spomenuti projekti zanemareni. Novinari najčešće postavljaju pitanja o konkretnim stvarima, izgradnji putova i tako dalje. Ja smatram da su sva tri područja podjednako važna, da im se mora poklanjati jednaka pozornost. Nema govora o boljoj budućnosti ako se bude razgovaralo samo o konkretnim planovima izgradnje ovog ili onog, to je, naravno, važno, ali svaki se pojedinačni projekt mora promatrati u kontekstu sveukupnog ekonomskog i demokratskog napretka. RFE: Predsjednik Milošević ostaje ključni problem u regiji. Smatrate li da je stabilizacija Balkana moguća dok je on na vlasti? HOMBACH: Moram reći da je izuzetno važno, dok on širi nemir u jugoistočnoj Europi, da se mi angažiramo na stabilnosti cijelog područja kako negativne posljedice njegova djelovanja ne bi proizvele rezultat, odnosno kako mu ne bi uspjelo da izazove novi ratni požar. Mislim da države susjedi Srbije u tom smislu moraju tijesno surađivati, ali se u isto vrijeme radujem i jedva čekam dan kada će im se Srbija pridružiti. Na svakoj od naših konferencija imamo praznu stolicu za Srbiju, dakle čim se ta zemlja demokratizira može istoga trenutka zauzeti svoje mjesto. RFE: Što je s Crnom Gorom? Ona ne može biti zauvijek talac beogradskoga režima? HOMBACH: Crnu Goru smo integrirali i obuhvatili Paktom stabilnosti. Mislim da predsjednik Đukanović vodi razumnu politiku mudro balansirajući između interesa svoje zemlje i provokacija koje stižu s Miloševićeve strane. Mislim da je izabrao oprezan smjer i tako mora nastaviti. Nama je veoma važno da Đukanović ima potporu među građanima Crne Gore, a Milošević mora znati da će u slučaju da pribjegne ponovno nasilju i svojim ratnim igrama naići na jasno naznačenu crvenu crtu dokle smije ići. RFE: Putujući mnogo kroz zemlje regije imate šansu da razgovarate s različitim ljudima, shvaćaju li oni da je Pakt velika prigoda da se približe Europskoj uniji, da izgrade budućnost? HOMBACH: Moram vam reći sasvim otvoreno da ljudi ne znaju dovoljno ili znaju veoma malo o Paktu stabilnosti, iako se često s time susreću. Ali to je u dobroj mjeri i naš problem jer ja imam više šefova nego kolega suradnika. 31 šef države je potpisao Pakt stabilnosti. U Bruxellesu je i 28 veoma dobrih diplomata, ali unatoč tomu ne možemo svladati zamašni zadatak na informiranju. Smatram da nema dovoljno informacija o tome što smo dosad uradili i na tome se moramo angažirati. Onima koji imaju podatke o nama, znano je što smo uradili na putu integracije u zajedničku europsku kuću. RFE: Da bi se privukle inozemne investicije države jugoistočne Europe moraju provesti reforme, unaprijediti sigurnost, pobijediti korupciju itd. Kako ocjenjujete dosadašnji interes privatnih investitora? HOMBACH: Najprije moram reći da su investicije iz inozemstva u jugoistočnu Europu iznosile 2 milijarde eura u prošloj godini, a u ovoj će iznositi najmanje 3 i pol milijarde eura. Dakle, to je veliki skok naprijed, ja iz razgovora s predstavnicima mnogih kompanija znam da se zanimaju za jugoistočnu Europu, međutim, s njima nedovoljno komuniciramo i te kompanije su nedovoljno informirane. Ja želim potaknuti da zemlje jugoistočne Europe stvore ofenzivne ekipe koje bi zainteresiranim tvrtkama predstavile mogućnosti koje im se pružaju i da onda zajedno dođemo do investitora. Mislim da interes postoji, a predstoji samo rad. RFE: Europska unija ubrzava proces stabilizacije i asocijacije s nekoliko zemalja Balkana. Koje bi bile prednosti za Pakt stabilnosti ako Hrvatska i Bosna budu bliže Bruxellesu? HOMBACH: Morate znati da instrumenti koje imamo u okviru Pakta za stabilnost, dakle instrumenti stabilizacije i asocijacije što su razvijeni kroz pakt, da su to zapravo veoma važne etape na putu integracije u euroatlantske strukture. Izbori u Hrvatskoj su bili dobar znak, moglo bi se reći da su bili neka vrsta referenduma protiv izolacije, to se mora adekvatno vrednovati. Mislim da Pakt stabilnosti nudi velike šanse Hrvatskoj. Osigurali smo da Europska banka za obnovu i razvoj omogući hrvatskoj vladi kredite. Ovu zemlju smo uključili u naše projekte, mislim da su pred tom državom velike mogućnosti i da će se procesi odvijati brzo." (RFE) BRITANSKI RADIO - BBC 1. VIII. 2000. Pregled tiska "Više listova javlja o jučerašnjem uhićenju četvorice nizozemskih državljana u Srbiji koje su tamošnje vlasti optužile da su kovali urotu za otmicu ili ubojstvo Slobodana Miloševića. Jugoslavenski ministar informiranja, Goran Matić, kako ga prenosi 'The Independent', javlja da su četvorica uhićenih prošli obuku britanskih komandoskih snaga, SAS, a da su uhićeni kad su se preko Crne Gore pokušavali priključiti nizozemskom bataljunu na Kosovu kako bi od tamo ponovno ušli u Srbiju. List podsjeća kako mnogi promatrači u vremenu objavljivanja ove vijesti vide predizborni pokušaj Miloševićeva režima da za loše ekonomsko stanje i međunarodnu izoliranost zemlje optuži stranu urotu. 'The Financial Times' uz vijest o uhićenju Nizozemaca prenosi i kratko priopćenje nizozemskog ministarstva vanjskih poslova da će istražiti optužbe iz Beograda, ali i rezultate javnoga mnijenja obavljene u Srbiji nakon raspisivanja predsjedničkih izbora za 24. rujna, a koji pokazuju da najvjerojatniji zajednički kandidat oporbenih stranaka, Vojislav Koštunica, uživa podršku 42 posto ispitanih, dok se za Slobodana Miloševića izjasnilo 28 posto ispitanih Srba. Isti list objavljuje da je ruski predsjednik Vladimir Putin tijekom razgovora koji je jučer u Moskvi vodio s libijskim ministrom vanjskih poslova Abdul Rahmanom Šalgamom, prihvatio poziv da posjeti Libiju, što moskovski dopisnik lista ocjenjuje još jednim u nizu ruskih približavanja zemljama koje američka diplomacija već godinama nastoji diplomatski i gospodarski izolirati, koristeći se terminom otpadničke zemlje. Prošloga tjedna predsjednik Putin također je primio i iračkoga ministra vanjskih poslova Tarika Aziza, a u lipnju je postao prvi ruski ili sovjetski vođa koji je posjetio Sjevernu Koreju. Približavanje starim saveznicima mnoge analitičare podsjeća na igre koje su Sovjetski Savez i SAD vodile tijekom 'hladnoga rata', piše list dodajući kako je stara strategija ravnoteže utjecaja ponovno oživljena u nedavno objavljenoj doktrini ruske vanjske politike. U njoj se sustavno kritizira sve veća tendencija prema stvaranju jednopolarnog svjetskog poretka pod financijskom i političkom dominacijom SAD-a, te se poziva na stvaranje multipolarnog sustava međunarodnih odnosa". (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 1. VIII. 2000. Pregled tiska "Tisak u Njemačkoj danas na naslovnicama ističe izbor Katzava za novog predsjednika Izraela, ali u prvom redu razmatra koje će to učinke imati na mirovni proces. 'Tageszeitung' iz Berlina, smatrajući Baraka glavnim gubitnikom, piše: 'Predsjednik vlade je kriv za posljednju izgubljenu bitku dobitnika Nobelove nagrade za mir jer nije uspio iza sebe okupiti većinu. Usprkos spremnosti i na velike unutarnjopolitičke ustupke kako bi zadržao koalicijske partnere, iz Barakove vlade ministri su odlazili jedan za drugim i smjesta mijenjali zastave s lijeve na desnu. Razlog je mirovni proces. I bez obzira koliko je to paradoksalno - Peres je žrtva izraelske mirovne politike. Da se Barak više koncentrirao na unutarnju politiku ili bio manje spreman na kompromise s Palestincima, njegova koalicija bi još bila netaknuta, a Peres novi predsjednik', smatra 'Tageszeitung' iz Berlina. Slično analizira i 'Frankfurter Rundschau': 'Činjenica da je Peres izgubio, može se smatrati i nedostatkom većine za mirovni proces. To ne sluti na dobro za Baraka s obzirom na prijetnje ostavkama i stalnim inicijativama za uskraćivanje povjerenja. Izbor Katzava pokazuje da Barak nema većinu za mirovni proces postavljen u Camp Davidu. S obzirom na poraz Radničke stranke, oporbeni Likud nema razloga težiti velikoj koaliciji. Izbori se čine neizbježni', uvjeren je 'Frankfurter Rundschau'. O njemačkoj ekstremnoj desnici i danas pišu mnoge novine, a 'Bild' iz Hamburga komentira: 'Nema dana bez napada na strance. I nema dana bez upozorenja i zahtjeva za 'najoštrijim' posljedicama. To je svojevrsna vječita igra kojoj se desni batinaši još mogu samo smijati. Ono što nedostaje jest sasvim konretna pomoć za one koji stoje huliganima na putu. Rad s omladinom treba prostor i pomoćnike. Policija i specijalne jedinice trebaju specijaliste, a učitelji moraju s učenicima u inozemstvo, što dalje od suhoparnog školskog programa. Dakle, dosta je bilo s nedjeljnim propovjedima i otvorite pipe s novcem protiv nacističke prljavštine! Inače će Njemačka platiti najvišom mogućom cijenom - ugledom čitave nacije', upozorava 'Bild' iz Hamburga. 'Magdeburger Volksstimme' također komentira: 'Nakon više nasilničkih činova, 'desno nasilje' opet stoji sasvim na vrhu javne pažnje. Tamo je bilo već mnogo puta. Ali nakon nekog vremena, pažnja popušta i u Njemačkoj se zatvaraju oči. Tako je i kronologija nasilja desnice zastrašujuće dugačka. Moguće je doduše da se država barem sada probudi. Ipak, desni ekstremizam prijeti pretvoriti se u desni terorizam. A to pak neki 'dobri građani' ipak nisu htjeli. Tolerirali su kada su dečki i cure sjedili na drugarskim večerima i koketirali s nacističkim simbolima. A strance psuju, na kraju krajeva i neki političari. I tako se dogodilo što se nikada nije smjelo dogoditi: desnica je na mnogim mjestima postala dio svakodnevne kulture', smatra 'Magdeburger Volksstimme'". *** Prošlo je 25 godina od potpisivanja helsinškoga sporazuma KESS-a Komentar Patricka Schmelzera "Prvoga kolovoza 1975. tri su košarice posebno obradovale Leonida Brežnjeva, tadašnjeg sovjetskog šefa države i partije. Sa spomenute tri košarice koje su predstavljale završni dokument konferencije u Helsinkiju, Brežnjev je vjerovao da je od Zapada izborio konačnu potvrdu poslijeratnog poretka. Tri košarice reflektirale su različite interese političkih i vojnih blokova. U prvoj košarici radilo se o ukidanju nasilja, nepovredivosti granica i pravila nemiješanja u unutarnja pitanja jedne države. Druga košarica imala je sporednu važnost: suradnja na području gospodarstva i znanosti. Treća košarica reflektirala je interese članica NATO-saveza. Tamo se radilo o ljudskoj dimenziji: o spajanju obitelji, olakšanju kod putovanja u inozemstvo, o uvjetima rada za novinare i slobodi vjeroispovjesti. Dugoročno djelovanje treće košarice Brežnjev je podcijenio. On je vjerovao da je potpisivanjem helsinškoga sporazuma zacementirao sovjetsku zonu utjecaja. Svojim potpisom tog dokumenta, međutim Brežnjev je nehotice prerezao prvi djelić bodljikave žice, koja je u vrijeme hladnoga rata dijelila Europu u dva tabora. Jer, prihvaćanjem ljudskih prava, disidenti u Istočnoj Europu imali su u rukama dokument na koji su se mogli pozivati. Charta 77 u Čehoslovačkoj, Solidarnosc u Poljskoj, ruski borci za ljudska prava i demokratski pokret u DDR-u svoje djelovanje gradili su upravo na povelji iz Helsinkija i time znatno utjecali na proces promjena u Istočnoj Europi. S pravom je nedavno izjavio Friedrich Schorlemmer, istočnonjemački borac za ljudska prava, da 1989. godine i događaja u Istočnoj Njemačkoj ne bi bilo bez 1975. godine i helsinške povelje. Ipak, danas - deset godina nakon pada Berlinskoga zida - mnoge temeljne misli iz procesa Konferencije za europsku sigurnost i suradnju ostale su samo lijepa vizija. Demokracija i ljudska prava, jamstva za siguran suživot i stabilan politički poredak u brojnim državama sada već 55 članica nisu postali stvarnost. Još uvijek i prečesto se na Balkanu ili u Kavkazu govori jezik nasilja. Sigurnost od Vancouvera do Vladivostoka, tako je to nekoć bilo zamišljeno u procesu KESS-a, a još je ostalo samo neispunjeni san. Optimizam za budućnost koji je vladao na KESS-ovu sastanku na vrhu 1990. godine iščeznuo je. Tada je započeo veliki proces koji je Konferenciju pretvorio u Organizaciju. Na sastanku na vrhu u Budimpešti 1994. KESS je i službeno preimenovan u OESS - Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju. Zadaće koje je OESS u međuvremenu preuzeo su mnogostruke. Tako se OESS bori protiv trgovine ljudima u Europi, provodi nadgledanje naoružanja ne samo u Rusiji, nadgleda izbore u Bosni i Hercegovini, posreduje u sukobima manjina u baltičkim zemljama, podupire neovisne medije, obučava policajce u Hrvatskoj i trudi se oko demokracije u Bjelorusiji. U jednom zadatku OESS je međutim jamačno zakazao: u pokušaju da na Kosovu nenaoružanim promatračima donese i osigura mir. Promatrači u takozvanoj verifikacijskoj misiji na Kosovo skraćeno KVM ismijani su i nazivani 'brojači leševa'. Kada su u ožujku sukobi eskalirali misija je prekinuta, a promatrači s Kosova evakuirani. Tada je na scenu stupio NATO-savez. U međuvremenu je OESS dobio golemu zadaću - ukloniti ruševine sukoba na Kosovu. Prema volji većine članica OESS-a ubuduće bi trebao voditi računa o prevenciji i prevladavanju kriza. Stoga Europska povelja o sigurnosti, g. 1999. potpisana u Istambulu, predviđa stvaranje stalnog operacijskog centra. Međutim, takve institucije i ubuduće će biti bespomoćne, ukoliko umjesto dijaloga prevladava nasilje. U Čečeniji, primjerice, OESS bespomoćno promatra kako Rusija, članica Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, pod plaštom borbe protiv terorista vodi brutalan rat. Pristašama organizacije ostaje samo nada da će osnovna načela OESS- a na duži rok ipak zaživiti. A do tada će OESS kao instrument prevencije sukoba učiniti dobar posao. Ali ipak, NATO-savez još dugo neće moći nitko zamijeniti". (RDW) INOZEMNI TISAK SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 1. VIII. 2000. Razbijte Jugoslaviju "Godinu dana nakon NATO-ove pobjede nad Srbijom pojavila se gomila literature o kosovskom ratu, a 'Prljava pobjeda' koju su napisali Ivo Daalder i Michael O'Hanlon vjerojatno je najimpresivnije djelo do danas. Riječ je o podrobnom prikazu diplomatske i vojne borbe protiv Slobodana Miloševića, Rusa te unutar samoga NATO saveza i Clintonove vlade. Autori knjige uspjeli su pravedno i uravnoteženo obraditi uspjehe i nedostatke NATO-ova prvog vrućeg rata", piše Janusz Bugajski, direktor Istočnoeuropskih studija pri Centru za strateške i međunarodne studije u Washingtonu. "Autori kompetentno ispituju pozadinu krize, počevši od daytonskoga procesa koji nije uspio riješiti kosovsko pitanje pa je tako zapravo taj teritorij predan Beogradu. Doista, tijekom devedesetih Zapad je zanemarivao Kosovo uglavnom zato što tamo nije buknuo sukob većih razmjera, a albansko je vodstvo prihvatilo gandijevsku strategiju. Najbitnija je pouka kosovskoga sukoba, koju su autori nedovoljno razradili to da nasilje izaziva međunarodnu pozornost i povećava izglede za intervenciju. Albancima je trebalo gotovo deset godina da to nauče, a do istog bi zaključka uskoro mogli doći i Crnogorci. Na kraju nije bilo vjerodostojne alternative NATO-ovoj vojnoj intervenciji, a odgađanje neizbježnog jednostavno je ohrabrilo Miloševića da povjeruje kako može iseliti to područje i pobiti njihove najuglednije čelnike. Knjiga opovrgava naivne kritičare koji su tvrdili da se moralo više pregovarati kako bi se izbjegao rat. Zapravo, nedostatak početne odlučnosti i neprestani kompromisi ohrabrivali su Miloševićeve ambicije. Državna tajnica Madeleine Albright bila je među malobrojnim političarima koji su shvatili nastran Miloševićev um i koje nije prevarila (kao neke američke posrednike) njegova pregovaračka strategija niti ih je zarobila diplomatska verzija 'stockholmskoga sindroma' po kojemu taoci suosjećaju s teroristima koji su ih zarobili. NATO-ovo vođenje samoga rata bilo je pouka iz neprikladnosti i pogrešne procjene. Za Srbiju je prvih nekoliko tjedana operacija bilo poput piknika s vatrometom. Odbacivanje kopnene intervencije već na samom početku uvjerilo je Miloševića da može mirno čekati dok NATO-ov konsenzus ne ispari. Beograd je kapitulirao tek kad je Washington pojačao bombardiranje i pokazao da će kopnene snage biti pripremljene. Autori s pravom ističu da je najveći uspjeh u ratu, uz spašavanje tisuća života, bilo očuvanje NATO-ove povezanosti i kredibiliteta. Ali NATO-ova pobjeda postignuta je unatoč tome što mnogi njegovi čelnici nisu razumjeli da su osnovni sastojak svakoga uspješnog rata: vojno iznenađenje, nadmoćna sila i nepopustljiva odlučnost. No vojne su pogreške zasjenili poslijeratni politički neuspjesi na Kosovu. Na neodređeno vrijeme to će područje ostati međunarodni štićenik, bez vizije budućeg statusa. Mandat UN-a na Kosovu kreiran je za povratak Kosova pod beogradsku jurisdikciju. Nazočnost međunarodne zajednice velikih razmjera, s NATO-ovim vojnicima kao jezgrom, trajat će sve dok se ne ispune uvjeti za mirnu reintegraciju teritorija. Takav je scenarij nametnuo ozbiljna pitanja o samoodređenju kosovske populacije i nestabilnostima koje bi se mogle pojaviti nakon svake planirane reintegracije u Srbiju ili Jugoslaviju. Kako bi se izbjegla buduća destabilizacija ili stalna ovisnost o stranim agencijama, samoodređenje i neovisnost Kosova morali bi biti glavni cilj međunarodnih vođa. Takav bi korak pomogao da se obnovi povjerenje Kosovara u 'međunarodnu zajednicu' i spriječi moguća radikalizacija albanske politike jer dugotrajna dvosmislenost o pitanju statusa šteti demokratima i koristi demagozima s tog područja. Situacija 'bez statusa' ili predložen povratak Kosova pod beogradsku kontrolu mogla bi pogoršati probleme s kojima se već suočavaju međunarodni čimbenici koji pokušavaju zajamčiti sigurnost i izgraditi vjerodostojne lokalne institucije. Većina političara još se drži uvriježenog vjerovanja da će neovisno Kosovo destabilizirati Balkan. Posrijedi je, zapravo, nasilno očuvanje Jugoslavije koja i dalje izaziva nestabilnost. Sljedeća američka vlada mogla bi biti prva koja će preduhitriti i nadmudriti Miloševića zahtijevajući neovisnost za Kosovo i Crnu Goru i tako konačno eliminirati zločinačku jugoslavensku državu. Prihvaćanje neovisnosti umanjit će prijetnju novoga srpskog osvajanja, oduzimajući legimitet stalnim beogradskim izazivanjima dvaju teritorija. Izgradnja državotvornih struktura dat će i međunarodnim i lokalnim snagama konkretan cilj prema kojemu se mogu usmjeriti politička, institucionalna i gospodarska obnova. To će Americi pružiti često hvaljenu 'izlaznu strategiju', ako ne i strogo zadan rok odlaska", piše Janusz Bugajski. Miloševićev izborni potez "Bude li Zapad čekao da Milošević nestane, u grdnoj je zabludi. Prošloga tjedna, njegovi su mu saveznici u parlamentu utrli put da bude izabran za još dva četverogodišnja mandata, a promijenili su srbijanski ustav i tako da utjecaj Crne Gore u federalnom parlamentu bude još manji. Predsjednički izbori, za koje je srbijanski čelnik naredio da se održe 24. rujna, proračunan je Miloševićev potez u namjeri sprječavanja ujedinjavanja oporbenih snaga prije izbora, koji su trebali biti održani za godinu dana. Jugoslavenska oporba vjeruje da si može osigurati podršku ako se prije izbora ujedini. Milošević je u prošlosti uspijevao razdijeliti oporbu, a to bi mogao i opet učiniti. Vlada Crne Gore i Vuk Drašković, čelnik Srpskoga pokreta obnove, govorili su o bojkotiranju izbora, no time bi samo sebi nanijeli štetu. Nove ustavne promjene Predsjedniku omogućuju da bude izabran većinom glasova - bez obzira na to koliko ljudi glasovalo. Bojkotirajući izbore, oporba bi tako dala podršku Miloševiću. Ako ponovno dobije izbore, srbijanski čelnik bio bi u položaju da započne još jedan val etničkoga čišćenja. Pitanje koje se postavlja jest kakvu ulogu SAD i Europa mogu odigrati u podržavanju oporbenih snaga u Jugoslaviji. Paul R. Williams, pravni savjetnik izaslanstva kosovskih Albanaca na mirovnim pregovorima u Rambouilletu, kazao je (...): 'Čak i ako uspješno ponovno uspostavi normalnu opskrbu električnom strujom, ponovno osnuje policiju, izvrši reformu školstva i pripremi poštene suce, SAD još neće razriješiti korijenski uzrok sukoba... Da bi se osigurao trajni mir potrebno je uzeti u obzir činjenicu da su osnovni razlog sukoba i nestabilnosti koja se nastavlja u ovom području etnička agresija i politički pritisci koje provodi Miloševićev srpski nacionalistički režim, a da bi obnovio vlastitu političku moć.' Na prošlomjesečnom sastanku s članovima State Departmenta i Agencije SAD-a za međunarodni razvoj, izaslanstvo jugoslavenske oporbe pokazalo je mnogo dobre volje, no dalo je tek nejasna obećanja o potpori. Predsjednički kandidati, George W. Bush i Al Gore, moraju osmisliti solidnu vanjsku politiku koja se tiče Miloševića, tako da se za šest mjeseci SAD ne nađe suočena sa još jednim balkanskim sukobom. Sve dok SAD nema strategiju, a srbijanski i crnogorski oporbeni političari ostanu podijeljeni, Milošević će nastaviti iskorištavati situaciju na veliku štetu naroda Jugoslavije", stoji u uvodniku lista. THE NEW YORK TIMES 1. VIII. 2000. 'Šutnja' kriva za napade na imigrante u Njemačkoj "Ponovni val antiimigrantskoga nasilja u Njemačkoj izazvao je izjavu ministra vanjskih poslova Joschke Fischera da zločine možda potiče tiha većina jer ne govori glasno protiv njih. Njegova izjava, s blago prikrivenom aluzijom na prijašnju njemačku pasivnost u pogledu porasta desničarskog nasilja, odraz je sve veće zabrinutosti u vladi zbog iznenadnog porasta broja takvih napada u zemlji koja ima više od sedam milijuna stranaca, ali i dalje ne prihvaća ideju da je 'zemlja imigracije'", piše Roger Cohen. "(...) Njemačka se, kako se čini, našla u nezgodnu položaju zbog svog identiteta. Vlada je danas, uz velike pompe, predala prve od 20.000 planiranih radnih dozvola kojima sposobnim strancima omogućuje dolazak u Njemačku i rad u informatici. Njemačka je sada prvi put otkako su šezdesetih primljeni turski 'gastarbeiteri', na ovaj način pozvala imigrante, prešutno priznajući da treba talentirane strance kako bi opstala u globalnom gospodarstvu. Iako su vrata legalnoj imigraciji odškrinuta, neprijateljstvo prema strancima je, čini se, u porastu. (...) Mnoge Nijemce koji ne simpatiziraju desničarsko nasilje uznemiruje velik broj stranaca, posebno Turaka, u zemlji, kao i sugestije da Njemačka mora prihvatiti multikulturalnost. Zbog toga političari uglavnom oklijevaju načeti pitanja koja je ovog vikenda postavio g. Fischer. Otkako je prije deset godina srušen Berlinski zid, desničarsko je nasilje postalo činjenicom života u Njemačkoj. Ukorijenjeno je posebno na istoku gdje je nakon propasti komunizma i dalje visoka stopa nezaposlenosti među mladima, otuđenost raširena, a susreti sa strancima novost. (...) Poslije nedavnih napadaja jasno je da čak ni desetljeće njemačkoga jedinstva nije umanjilo desničarske osjećaje i ksenofobičnost. U ksenofobičnim napadajima tijekom proteklih deset godina u Njemačkoj je ubijeno više od 100 osoba. G. Fromm, predsjednik Ureda za zaštitu ustava, kaže kako su pojava rasističkih stranica na internetu i pasivnost većine Nijemaca omogućili antiimigrantskim skupinama širenje poruke. 'Počinitelji očito misle da se neće suočiti s velikim otporom zajednice', rekao je. 'Čak im se čini da djeluju u ime većine.' Dužnosnici bliski g. Fischeru kažu kako je ministar uznemiren zbog postnacističkoga njemačkog tabua koji okružuje nacionalistički ekstremizam i antisemitizam. 'Nužna je otvorenija rasprava', rekao je jedan dužnosnik. 'Pojavila se nezdrava tišina.' Nedavna smrt djeteta kojega je napao pit bull izazvala je ogorčeniju nacionalnu raspravu o psima od bilo koje koju je izazvalo ubojstvo afričkoga imigranta koje je 11. lipnja počinila skupina neonacista u Dessau", piše Cohen. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 1. VIII. 2000. Evo referenduma koji će pokopati francusku Petu republiku "Političari su osigurali glavnu frivolnost ovog ljeta u Francuskoj, a na kraju sezone godišnjih odmora provest će narodni referendum koji će vjerojatno ukinuti Petu republiku. Ovaj referendum predlaže skraćivanje predsjedničkoga mandata sa sedam na pet godina kako bi se poklopio s petogodišnjim mandatom parlamenta. Nebitna promjena, kažu predlagatelji, koja će 'modernizirati' francusku vladu i prekinuti, bar se tako nadaju, uznemirujuću pojavu 'kohabitacije' predsjednika iz jednoga političkog tabora i parlamenta i premijera iz oporbe. Zašto bi ta reforma ukinula Petu republiku? I zašto bi se to ticalo bilo koga izvan Francuske?" - piše William Pfaff. "Odgovor na drugo pitanje je spreman. Jedinstvena podjela vlasti u francuskom ustavu osigurala je u Francuskoj gotovo 40 godina stabilnosti bez presedana. Sve što bi moglo ponovno donijeti nestabilnost i neodgovornost zabrinjava francuske susjede, a posebno francuske europske saveznike. Francuska ima jedinstvenu kombinaciju parlamentarnoga i predsjedničkog sustava. Britanija daje svu vlast parlamentu - kad je parlament izabran, vlast je u njegovim rukama bez ustavnih i pravnih ograničenja. Američki predsjednik je 'vrhovni sudac' čija je funkcija provoditi zakone koje izglasa Kongres, dok god treći repozitorij konstitucionalne vlasti - sudstvo - ocjenjuje da su ti zakoni u skladu s ustavom. Francuski ustav povjerava odgovornost za nacionalnu sigurnost i njezine institucije predsjedniku izabranom na općim izborima, koji tijekom sedmogodišnjega mandata ima neotuđivu legitimnost. Nacionalna skupština, koju na kraći rok biraju izborne jedinice u kojima se razmatraju i nacionalna i lokalna pitanja, izražava volju pučanstva o trenutačnim pitanjima. Predsjedniku bi njegov mandat morao dati ovlasti koje su neovisne o prolaznom javnome mišljenju. Taj sustav nije potpuno jasan čak ni Francuzima. Nikad, primjerice, nisam vidio da u raspravi o kohabitaciji netko citira stajališta Charlesa de Gaullea, iako je njegov bivši ministar Alain Peyrefitte nedavno objavio mnoga od njih. (...) Ankete su 1966. pokazivale da bi De Gaulle mogao izgubiti većinu u Nacionalnoj skupštini. On je rekao: 'Ustav je napravljen tako da omogućuje vladanje bez većine'. Imenovati premijerom vođu oporbe 'značilo bi da se vladina legitimnost ne temelji na predsjednikovoj nego na skupštinskoj. To bi značilo povratak u Četvrtu republiku! Ne, ne! Okrenuo bih se nepolitičnome premijeru', rekao je, 'i stručnjacima i izvršnim tijelima nekompromitiranima političkom karijerom... Parlamentarni režim ne znači automatski režim u kojemu su ministri članovi parlamenta. To bi značilo da Narodna skupština može srušiti samu vladu.' (...) Alain Peyrefitte zaključuje da je De Gaulle mislio kako odvojeni predsjednički i parlamentarni izbori daju dvije različite legitimnosti. Premijer ne može, po De Gaulleovu mišljenju, biti protivnik jer njegove ovlasti određuje predsjednik koji ga imenuje. Ni zadnji predsjednik Francois Mitterrand ni današnji predsjednik Jacques Chirac nisu imali hrabrosti prihvatiti ovu strogu koncepciju konstitucionalne dužnosti. Obojica su ovlasti dala oporbenim čelnicima - što je po De Gaulleovu mišljenju nezamislivo i neustavno. On je mislio da predsjednik vlada ili odstupa i tako nameće nove predsjedničke izbore. Planirani referendum vjerojatno će potvrditi napuštanje ne samo namjere izražene u ustavu nego i njezino podrijetlo. On će, iz praktičnih razloga, ukinuti Petu republiku", piše Pfaff. AUSTRIJA DIE PRESSE 1. VIII. 2000. Borba za datum širenja ugrožava proeuropsko raspoloženje na istoku "Opasnost od gubitka zasad još pretežno proeuropskog držanja u zemljama proširenja zbog odgode širenja na Istok, sve je veća. Vremenska perspektiva za zemlje kandidate time je sve hitnije potrebna. Prosječno je odobravanje EU-u u zemljama koje žele pristupiti ipak još oko 60 posto. Bez vremenskog ograničenja za pristup postoje 'prvi znaci zamora', kako se izrazio predsjedavajući vanjskopolitičkog odbora u mađarskom parlamentu, Istvan Szent-Ivany. I poljski državni tajnik za europske integracije Jaroslaw Pietras u odgađanju vidi opasnost 'za obje strane'. 'Članovi EU-a daju izglede za skori pristup. Time su zemlje kandidate ostavili na dugom čekanju', kaže Pietras. U europskim se zemljama kandidatima žale među ostalim na raskorak između nepostojanja datuma i zbog toga nejasne perspektive za te zemlje i forsirane, skupe provedbe 'acquis communitaire' - paketa pravila EU-a. Pregovarači za pristup stalno ukazuju na moguće duge prijelazne rokove u tako zvanim problematičnim područjima. Pietras kao primjer navodi prilagodbu poljske cestovne mreže normama EU-a (veće opterećenje cesta većim teretom kamiona EU-a), što se zbog nedostatka novca 'ne može tako brzo postići'. Na udaru kritike je i način pregovaranja EU-a: najvažnija poglavlja (poljoprivreda, okoliš, infrastruktura) otvorena su tek pod portugalskim predsjedanjem, dakle u prvom polugodištu 2000., iako su pregovori s prvom skupinom - Poljskom, Mađarskom, Estonijom, Češkom, Slovenijom i Ciprom - počeli već 31. ožujka. 'Već smo se zagrijali i želimo se prihvatiti velikih zalogaja', precizira poljski državni tajnik. Da je to važno zbog toga što bi se time do 2003. mogla provesti pretežna većina prava EU-a. Kritika je usmjerena i na sam način postupka: zemlje koje su do sada bile u po rangu prvoj skupini, ocjenjuju da je 'kontraproduktivno' staviti ih u istu grupu sa zemljama koje se tek pripremaju za pregovore. Stoga kandidati za pristup očekuju da će pod švedskim predsjedanjem od siječnja 2001. za bivšu prvu grupu biti predočen podroban politički sporazum o najvažnijim točkama pregovora na temelju kojih bi trebalo poduzeti zadnje korake za prijam tih zemalja. Na vrhu EU-a u Nici, u prosincu, trebale bi biti donijete za to potrebne odluke" - izvješćuje Ulrike Sporer. NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 1. VIII. 2000. Multikulti nacionalizam "Zadnje slike s europskoga nogometnog prvenstva ostavile su dojam i u Njemačkoj: pobjednici Francuzi na Champs-Elysee koji su slavili svoju nacionalnu vrstu. Momčad koja se pretežno sastoji od stranaca. I tu momčad nisu slavili unatoč tomu - nego zbog toga. Francuzi su iznenada bili ponosni što su zemlja useljenika. Model integracije i za Njemačku? Jučer je prva zelena karta uručena jednom indonezijskom informatičaru - a usporedbe se čine uvjerljivima. Kako su useljenici ustrajno unaprjeđivali 'športski položaj' Francuske, tako bi posjednici zelene karte trebali međunarodno unaprijediti 'gospodarski položaj' Njemačke. Začudno se multikulti i nacionalizam mogu povezati. To bi moralo sinuti i desnim radikalima! Od početka se stoga sa zelenom kartom povezivala nada da bi se useljavanje napokon moglo pozitivno konotirati. Tomu kao logično naličje pripada: dijelovi na istoku, kojima dominiraju desni radikali, više se ne mogu nadati gospodarskom razvitku. Nema više stranih turista, nema stranih ulagača, nema stranih stručnjaka. Desni radikalizam kao novo nazadovanje položaja. Golo ošišanih desnih radikala to se ne bi trebalo dojmiti - ali posve sigurno njihove simpatične okolice bez koje ne bi mogli djelovati. Useljenik kao konkurentna prednost: ta cinična računica koristoljublja čini se da je jedino što pomaže u borbi protiv desnice - i stoga se razvila u čvrst retorički oblik koji ne nedostaje ni u jednom javnom ukoru politike i gospodarstva. Pa ipak je politička cijena toga visoka, previsoka. Jer iza toga stoji suptilna i opasna razlika - između poželjnih stranih stručnjaka i 'beskorisnih' useljenika, izbjeglica. Time se tiho ugrožava jedno ljudsko pravo - pravo stranca da bude shvaćen kao čovjek (a ne samo kao čimbenik položaja). Dotle su već stigli i desni radikali i njihova okolica. Multikulti nacionalizam funkcionira kao argument samo zato što podsvjesno preuzima vrijednosti desnih. U borbi protiv desnice nema alternative. Demokracija sposobna za obranu mora provesti načelo: 'Dostojanstvo čovjeka je nedodirljivo'" - zaključuje Ulrike Herrmann u uvodniku lista. FRANKFURTER RUNDSCHAU 1. VIII. 2000. Gnušanje nije dovoljno "Problem je otkriven. Izronio je posve iznenada. Ima novu kakvoću. Šteti našem ugledu u inozemstvu. Više nije prihvatljiv. Civilno se društvo mora probuditi. Je li se nešto dogodilo u Njemačkoj? Zapravo ništa nova. 'Samo' odvratno staro. Ali se promijenilo njegovo shvaćanje. Politika počinje shvaćati da demokratska Njemačka ima problem s ljudskim pravima. Desno ekstremno nasilje i strah za život postali su prijetnja za ljude druge boje kože, podrijetla i političke boje. Crveno-zelena savezna vlada to bilježi s gnušanjem. Kakva je to zemlja kojom mora vladati! Da je to samo slutila! Da, i što onda? Skoro dvije godine trebale su crveno-zelenima da problem puste u vlastitu svijest. Uzdignuta iznad svake sumnje, nesklona desno radikalnom načinu mišljenja, vlada si je utvarala da je već političkim izjašnjavanjem na čestitoj strani. Uspravno snošljivo stajalište šezdesetosmaša u prtljazi, postalo je voznom kartom za nemjerodavnost. I najradije bi i sada političku odgovornost za to za što zapravo i nisu odgovorni, istovarili negdje drugdje: u škole, roditeljske domove, na one koji gledaju u stranu, civilno-društvene zavisnosti, rečeno njemački: na sve koji su zakazali. I tako promatramo sramotan ping-pong između dobre politike i njezinih zlih građana. Nije u pitanju: nitko ne smije osloboditi odgovornosti obitelji, obrazovne ustanove, općinske ustroje, susjedstva, mjesne pravosudne vlasti. A isto tako ni jedna vlada ne smije izbjeći svoju obvezu da obavlja posao za koji je izabrana. Kod paleža doma azilanata u Ludwigshafenu, najmlađi osumnjičeni počinitelj imao je 14 godina. Dva dana kasnije, u napadu na strance u Potsdamu, jedan je od sudionika imao 13 godina. To nameće mnoštvo pitanja. Prvo glasi: imaju li sva ta djeca zapravo roditelje koji vide u kojem im smjeru kreće potomstvo? No treba dopustiti i drugo pitanje: kad se nasluti da u mnogim obiteljima sasma očito nešto ide krivo, što, molim lijepo, radi mjerodavna ministrica za mladež i obitelj? Zove se Christine Bergmann i činjenica da skoro nitko ne zna njezino ime, svojstvena je vrijednosti koju crveno-zelena vlada pridaje politici mladeži i obitelji. Kad je nedugo poslije obrata na istoku eskaliralo desno nasilje, jedna je ministrica za mladež, Angela Merkel, predala program akcija, težak milijune. Njegova provedba pokazala se upitnom. No barem je bila nazočna svijest o problemu. Nasljednica Merkelove Christine Bergmann do nedavno nije razumjela ni pitanje koncepata protiv desnoga mladenačkog nasilja. I ako su zakazale škole, gdje je savezno ministarstvo obrazovanja bilo proteklih mjeseci? Politika obrazovanja je stvar pokrajina, dakako, ali tko je Edelgarda Bulmana spječavao da sazove krizni sastanak sa svim stručnjacima i pedagozima koji često zbunjeno i bez koncepta stoje pred razredom ošišanom do gole kože? Jedan je ministar crveno-zelene vlade na svoj način bio jako nazočan. Bez ikakva osjećaja za raspoloženje u zemlji, ministar unutarnjih poslova Otto Schily opet je pokrenuo kobnu raspravu o azilu. I nitko ga nije spriječio da postane konobar zagušljivog stola konsenzusa. Sada Schily zahtjev za održavanje posebne konferencije ministara unutarnjih poslova odbija kao 'akcionizam'. Možda bi takav sastanak imao ponajprije simbolički značaj. Ali: onaj tko odbija 'akcionizam', poslije dvogodišnjeg mandata mora pokazati i akciju. Dvije prespavane godine. Politika će sada utoliko brže biti prisiljena djelovati. Stroži postupak prema desnim grupacijama, oštrije kazne počiniteljima, nepopustljiv progon - to bi bilo najmanje što pripada katalogu djelovanja. Ali samorazumljivosti političkoga reda još nisu nikakva strategija. Za razliku od pit bula, desni se način mišljenja ne može iskorijeniti iz glava zabranom uzgoja. No ipak je rasprava o psima za borbu pokazala kako se u zajedničkom djelovanju javnog mišljenja i politike može postići društvena promjena stajališta. Poslije najnovijih desnih nasilja, pretpostavke za promjenu klime povoljne su kao rijetko kada proteklih godina. Crveno-zeleni imaju priliku izolirati desni ekstremizam od većine društva. No to bi također značilo da od problema s ofenzivnim protukonceptima čine glavnu stvar" - piše Vera Gaserow. FRANCUSKA LE MONDE 1. VIII. 2000. ETA-in zločin "Atentat u kojemu je u subotu u Baskiji ubijen bivši guverner Guipuzcoe, jedne od tri baskijske pokrajine, ne izaziva samo zgražanje, nego i zaprepaštenje svih koji nastoje vjerovati u povratak dijaloga i razuma među nacionalistima. Unatoč znatnim pomacima na području demokratizacije, unatoč tome što većina stanovništva odbija nasilje, unatoč tome što je rašireno mišljenje da 'oružana borba' može dovesti samo do slijepe ulice, čini se da sada sve opet počinje iz početka, kao i osamdesetih godina kad se mrtve brojalo na desetine. Od završetka primirja, prije osam mjeseci, Juan Maria Jauregui sedma je ETA-ina žrtva. Prije njega ubijen je jedan potpukovnik, jedan zastupnik PSOE-a (Partido Socialista Obrero de Espana - Španjolska socijalistička radnička stranka) i njegov tjelesni čuvar, jedan dopisnik lista 'El Mundo', a i dva zastupnika Narodne stranke (Partido Popular) Jose Maria Aznara pala su pod udarcima te terorističke organizacije. Neki drugi srećom su izbjegli smrt, budući da su eksplozivne naprave na vrijeme onesposobljene. A što se tiče onih koji su se privikli na primirje i koji su već pomislili da će ETA, bilo zbog slabosti, bilo zato što je tako odlučila, konačno odustati od svojih zločinačkih metoda, kod njih sada prevladava razočaranje. Sasvim je sigurno da se broj atentata smanjio u odnosu na najcrnje godine. Slabljenje te terorističke organizacije nije sporno, a demonstracije izazvane njezinim djelovanjem dokazuju da ona ne može više računati na potporu naroda. Iako joj je primirje omogućilo da ojača dio svojih snaga, kako to naglašavaju neki španjolski vođe, izgubila je mnogo kad je riječ o njezinim načinim djelovanja. No, unatoč tome, u ludom srljanju prema naprijed, ETA i dalje sprječava pronalaženje bilo kakvoga rješenja za baskijski problem. Posve je očito da je njezina taktika sada pokušaj produbljivanja jaza između nacionalista i ostalih, uklanjanjem svih onih koji nastoje uspostaviti dijalog. S toga gledišta, Juan Maria Jauregui pruža primjer: taj nekadašnji borac protiv Francove diktature svojim je djelovanjem pridonio otkrivanju djelovanja GAL-a, parapolicijskih komandosa koji su se protiv ETA-e borili nezakonitim sredstvima. Bio je i jedan od onih koji su se pokušavali približiti umjerenim nacionalistima iz Baskijske nacionalističke stranke (PNV - Partido Nacionalista Vasco). A takvo je približavanje moglo samo zabrinuti krajnje nacionaliste, koji i dalje slijede svoju logiku traženja najgorega rješenja. Teška se odgovornost svalila na leđa PNV-a, koji je pomislio da će ETA-u dovesti na put prema poštovanju zakona i koji sada prizanje pogrešku. Vođa baskijske vlade, Juan Jose Ibarretxe, jasno se ogradio od te terorističke organizacije optužujući ju za 'prostituiranje težnja baskijskoga naroda'. 'Najveća usluga koju ETA može učiniti baskijskome narodu bila bi njezin nestanak', rekao je Ibarretxe. To bi trebali zaželjeti i svi demokrati. Ali treba jasno osuditi ETA-ine zločine", piše list.