IT-23. VIII.-AVVENIRE-HAIDER U VENECIJI

ITALIJA AVVENIRE 23. VIII. 2000. Ako čarobna Europa gubi privlačnost "Prije nego ju se demonizira vještu Haiderovu turneju po talijanskom sjeveroistočnom Jadranu treba, možda, tumačiti upravo poput simptoma kojega liječnik tumači kako bi razradio dijagnozu. Simptom čega? Jedno veliko ispitivanje javnog mišljenja koje je proveo list 'Sole 24 Ore', pokazalo je okomito opadanje povjerenja u Europsku uniju među Talijanima. Neugodan slučaj, jer smo upravo mi bili najoduševljeveniji europeisti, pokretani nadom da će nas Bruxelles spasiti od nedjelotvornosti i nacionalnih proturječja. Ta nada blijedi zbog utemeljenih razloga: slabosti eura koju se ne nadzire, ocrtavanja europske 'gradnje' kao manipulacije rezervirane za 'grand commise' i nadbirokrate daleke od građana ali vrlo bliske lobijima, nikada ispravljenog manjka demokracije, te stoga i potpuno legitimnog, jednog autoritarističkog i sitničavog upravljanja iz središta, određene praznine perspektiva za budućnost, sve je to ohladilo mnoge iluzije u Italiji, a možemo tek zamisliti koliko u inozemtvu, gdje su skeptici i oni u dvojbi često bili većina. I među posljednjima koji žele pridruživanje razočarenje je gorko. 'Ova bruxelleska nije integracija nego dominacija', kaže danas češki filozof Belohradsky 'Avvenireu', a eurokrate je nazvao 'gauleiterima' i 'sitnim funkcionarima' bez vizije. Nije da se gradnja EU-a ne nastavlja. Naprotiv. EU svakoga dana pravi nova pravila, i stalno proučava dodatna. (...) Znakovito je što se nacrtu Fischer-Chirac protive Aznar i Blair. Kao što smo naznačili prije nekoliko tjedana, desni španjolski premijer i ljevičarski londonski čelnik imaju nešto zajedničko: imperije, španjolsku i britansku, kojima su London i Madrid upravljali pola tisućljeća, sve do jučer, te kojima štoviše nastavljaju upravljati putem jezičnih, financijskih i trgovinskih veza između Južne Amerike i Pacifika, između Kanade i Indijskog oceana. 'Imperijalna' baština je, na svoj način, jedna politička kultura, stvorila je institucije, osobnosti, međunarodne vizije, 'vrijednosti' upravljanja koje se nužno pokazuju provjerenije i konkretnije od onih koje eurobirokrati sintetiziraju in vitro. To vrijedi, to je bit, i za Austriju, pošto je i ona bila središte habsburškog carstva, još jednog polutisućljetnog carstva koje je do jučer (1918.) zajedno držalo Venete i Mađare, Čehe i Balkance. Činiti iz Joerga Haidera nasljednika austrijskog carstva ne znači precjenjivati ga. Odmah priznajemo: to je lokalni političar, previše prepreden, s upitnim idejama, kojemu je cenzura EU-a poklonila međunarodnu zloglasnost. No, kako kaže Churchill, 'mi oblikujemo naše institucije, a naše nas institucije oblikuju'. Jedna je stvar biti lokalni političar u Koruškoj, a druga u okolici Rima ili Furlaniji. (...) Niti jedan slovenski ili furlanski političar ne bi mogao izreći Haiderova traženja i nacrte da se ne napravi smiješnim, i nitko ga ne bi slušao. Samo se neki Austrijanac može usuditi dići glas između naroda Alpe-Adrije (područja bivšeg bečkog carstva), i dobiti pozornost. Kada ideja Europske Unije izgubi na atraktivnosti, neizbježno se pojavljuju starije političke kulture. Makar bile otjelovljene u najprostijim likovima riskiraju postati stvarnijima: ne postoje za stolom, nego u običajima, u institucijama, čak i u tekućim poslovima. Eto čega je simptom uznemirujući profil koji je Haider poprimio, koji uznemiruje odzivom kojega može ostvariti u našim regijama koje su već u iskušenju da okrenu leđa Rimu: odnosno, simptom toga da se Europa ne nastoji isticati, a da i ne spominjemo Rim. Ako je dijagnoza ispravna, lako je naći lijek", piše Maurizio Blondet.