DNEVNI PREGLED BR. 132 - 13. SRPNJA 2000.

GLAS AMERIKE - VOA 12. VII. 2000. Hrvati - ako se ljute, trebali bi se ljutiti na bivšu vlast - sa senatorom Georgeom Voinovichem razgovarao Žorž Crmarić. Senator George Voinovich nedavno je, u sastavu jednog izaslanstva američkog Kongresa, posjetio Hrvatsku, gdje je razgovarao s predsjednikom Stipom Mesićem i drugim hrvatskim dužnosnicima. Američki je senator posjetio Hrvatsku i u veljači, i to je bio povod za razgovor s njim o eventualnim promjenama koje je uočio u Zagrebu između dva ovogodišnja posjeta. = Sve dok se bude kretala u smjeru kojim je pošla prije pet mjeseci, hrvatska Vlada može računati na financijsku i drugu pomoć Sjedinjenih Država, ističe senator George Voinovich i dodaje da će on osobno inzistirati na stalnom pomaganju hrvatskih projekata, bilo da se oni tiču povratka izbjeglica ili rješavanja gospodarskih problema. Istovremeno - rekao je - građani Hrvatske moraju razumjeti da je nova vlast preuzela golem teret od prethodne Vlade koja je za sobom ostavila vrlo tešku gospodarsku situaciju. Neophodno je strpljenje i shvaćanje činjenice da nova ekipa na vlasti ne može riješiti ekonomske probleme preko noći. = Unatoč činjenici da su mnogi od njih poduprli čelništvo gospodina Tuđmana, ljudi moraju shvatiti da ih je bivši Predsjednik poveo lošim putem i oni sada ispaštaju ne samo zbog njegove politike sukobljavanja s drugim narodima i nacionalizma, nego i zbog toga što je gospodin Tuđman, vodeći računa samo o svom uskom krugu prijatelja, učinio narodu vrlo lošu uslugu. Golema količina novca, koji je trebao biti u državnoj blagajni, za potrebe hrvatskog naroda, sada više nije tamo. A sada, taj ekonomski teret je naslijedila nova vlast, što narod mora imati na umu. Ljudi sada trebaju biti strpljivi i razumjeti da je nova Vlada započela svoj mandat s puno ekonomskih problema koji nisu rezultat njezina rada. Hrvati bi to trebali razumjeti, i ako se ljute, onda bi se trebali ljutiti na bivšu vlast. Senator George Voinovich ističe, međutim, da Zapad smatra Hrvatsku zemljom koja bi za godinu dana mogla postati uzor koji trebaju slijediti sve ostale zemlje jugoistočne Europe. Takvo je uvjerenje istaknuto i na ovomjesečnom zasjedanju parlamentarne skupštine Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, na kojoj je pozitivni primjer Hrvatske istaknut i u posebnom priopćenju. Sudionici skupa u Bukureštu su - kako kaže senator Voinovich - pohvalili napredak koji je nova hrvatska vlast postigla glede poštivanja ljudskih prava i povratka izbjeglica. Ocjenjujući ono što je u proteklih pet mjeseci postignuto glede povratka izbjeglica, američki senator iz Ohija je izrazio optimizam. = Bio sam impresioniran, a taj su osjećaj dijelile i moje kolege. Čini se da su na pravom putu. Susreo sam se i s trojicom članova srpske zajednice, kako bi i od njih dobio ocjenu o stanju - u kojem smjeru se kreću. Oni su rekli kako ocjećaju da stvari napreduje, s promjenom zakona o povratku izbjeglica, iako im je jasno da nije lak pothvat vratiti te ljude natrag njihovim kućama, posebno kada u tim kućama već netko drugi živi. No, čini se da postoji vrlo, vrlo pozitivan pristup, i to od strane svih, što je u skladu s pravcem kojim se Hrvatska treba kretati. Vrlo sam zadovoljan s onime što se tamo događa i kad god me netko pita što se događa u tom dijelu svijeta, uvijek im odgovaram da od tamo dolaze dobre i loše vijesti, s tim što dobre vijesti dolaze iz Hrvatske. A loše vijesti su - sudeći prema riječima senatora Voinovicha - vezane uz rastuću napetost između Srbije i Crne Gore. Svima je jasno da jugoslavenskog predsjednika Miloševića treba ukloniti s vlasti, jer je postao pretežak teret za sve - smatra američki senator i dodaje da je budućnost cijelog jugoistoka Europe ugrožena zbog njegove vladavine. Dokle god je on na vlasti, trpit će i gospodarstva Hrvatske, Bugarske, Rumunjske, Makedonije i svih drugih zemalja tog područja. Što se političkog manevra u saveznoj Skupštini tiče, gdje je usvojen ustavni amandman na temelju kojega bi Milošević mogao ostati na vlasti još osam godina, senator Voinovich ocjenjuje da je to još jedan potez za ušutkavanje Crne Gore. = Pružam punu potporu Đukanoviću. Zabrinut sam i mislim da bi svi trebali biti zabrinuti. Ako Milošević nastavi istiskivati Đukanovića, crnogorskom će predsjedniku možda preostati samo jedno sredstvo, a to je osamostaljenje, stvaranje vlastite države, ukoliko ne žele da i njih povuče za sobom. To bi bio peti put do sada da pokušava povući za sobom neki od dijelova bivše Jugoslavije. Moramo se, svom snagom, moliti da se cijeli taj problem riješi nekim diplomatskim putem, da ne bi došlo do vojnog sučeljavanja. Prema riječima senatora Voinovicha, eventualni sukob između Srbije i Crne Gore ne bi imao odraza na samo te dvije zemlje, nego i na sve okolne. Ljudi u inozemstvu promatraju područje u cjelini, a ne zemlje pojedinačno i nitko neće ulagati u, recimo, Hrvatsku ako se ratuje u njezinu susjedstvu, kaže ovaj senator iz Ohija, upozoravajući na opasnost da bi se predsjednik Milošević mogao još jednom odlučiti na ratnu kartu i sučeljavanje, u nadi da bi to moglo pomoći njegovu političkom preživljavanju. (VOA) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 12. VII. 2000. Zapad neće poduprijeti referendum o neovisnosti Crne Gore jer je crnogorsko društvo duboko podijeljeno - Iv Daalder, stručnjak za Balkan i američku vanjsku i sigurnosnu politiku, razgovarao je s novinarkom Sofijom Kordić. RFE: Gospodine Daalder, neki u Crnoj Gori drže da je međunarodna zajednica reagirala vrlo mlako na ustavne promjene u SRJ. Slažete li se s tim mišljenjem i što bi zapravo međunarodna zajednica mogla učiniti u ovakvoj situaciji? Daalder: Nije baš jasno što bi međunarodna zajednica mogla u ovom slučaju učiniti. Iako je cilj promjena svima jasan, promjene su donesene u okviru Ustava i zbog toga je međunarodna zajednica nemoćna bilo što učiniti. Zapad nema nikakva izbora, osim da kaže da mu se ne sviđa u kojem pravcu sve ovo vodi. RFE: Je li nakon ustavnih promjena SRJ mrtva? Daalder: Živa je onoliko koliko je bila i prije, a znamo kako ta živost izgleda. SRJ nije formalno priznata od Sjedinjenih Država niti ima stolicu u mnogim međunarodnim tijelima. Nema potpuno priznanje od strane mnogih zemalja. To se nije promijenilo. Pravo je pitanje da li će Crna Gora i Srbija odlučiti da i dalje žive u ovakvoj federalnoj strukturi kakva je sada na papiru ili će im biti nužna neka druga struktura. RFE: Smatrate li da bi Milošević mogao iskoristiti Vojsku Jugoslavije da bi organizirao savezne izbore, s obzirom na to da je Đukanovićeva Vlada odbila da ih prizna i da u njima sudjeluje. Da li bi to mogao biti povod za sukobe? Daalder: Ne, ne vjerujem da bi izbori mogli biti uzrok sukoba. Čak i ako nijedan Crnogorac ne iziđe na izbore, ili da iziđu svi i glasuju protiv Miloševića, rezultat ovih izbora ne bi ništa promijenio s obzirom na broj crnogorske populacije. Jedna ideja mi se, međutim, čini interesantna i mislim da bi bila i od interesa za oporbu u Srbiji ? kandidiranje Đukanovića protiv Miloševića. Znam da je teško vjerovati da će Srbijanci izabrati Crnogorca za predsjednika, ali ako tog Crnogorca podupire srbijanska oporba koja nije kadra ponuditi pravog kandidata, onda je to u svakom slučaju zanimljiva ideja koju bi trebalo razmotriti. RFE: Zapadni lideri stalno ponavljaju da neće dopustiti da Milošević upotrijebi silu protiv Crne Gore. S druge strane, Zapad ne podupire odcjepljenje te republike. Vjeruje se da će se ozbiljni sukobi izbjeći sve dok Đukanović ne proglasi održavanje referenduma o neovisnosti. Koliko dugo Crna Gora može ovako balansirati? Daalder: To je vrlo nezgodan balans. S jedne strane bi referendum o neovisnosti, koji bi doveo do nasilja, otežao Zapadu da pomogne Đukanoviću. Osobito ako bi sukob bio između samih Crnogoraca. S druge strane, neprihvatljivo je da Crna Gora ostane u izoliranoj Jugoslaviji čiji će lider, vrlo je vjerojatno, i dalje biti Milošević. Crna Gora je s ovom dvojbom sučeljena već godinu i pol dana. Crna Gora se u međuvremenu ponaša kao neovisna država i na ekonomskom, i na sigurnosnom, i na vanjskopolitičkom planu. Zapad je pružao Crnoj Gori pomoć, iako je SRJ pod sankcijama. Ta se Đukanovićeva politika može održati sve dok se ne stvore veće problemi za crnogorsku Vladu i crnogorsko stanovništvo, posebno ekonomske prirode. Takva politika i položaj Crne Gore može potrajati i mjesecima, pa možda i godinama. RFE: Neki Crnogorci ipak smatraju da bi se referendum o neovisnosti mogao održati ukoliko bi se dobila jamstva sa Zapada. Je li to realno? Daalder: Imajući u vidu predsjedničke izbore ove godine, ne vidim da se može pojaviti konsenzus unutar Sjedinjenih Država i između Sjedinjenih Država i njezinih NATO saveznika da će poduprijeti rezultate referenduma o neovisnosti, pogotovo ako ti rezultati pokažu duboke podjele u crnogorskom društvu. A upravo je vjerojatno da će to referendum i pokazati. Vrlo je teško da Sjedinjene Države kažu, 'mi ćemo podržati jednu stranu protiv druge'. Ne vidim ni da bi u doglednoj budućnosti Sjedinjene Države i NATO službeno objavili kako će podržati referendum o neovisnosti Crne Gore. (RFE) NJEMAČKI RADIO - RDW 9. VII. 2000. 'Intelektualci i vlast', o toj trajnoj temi kulturno-političkih rasprava održano je nedavno u Berlinu zasjedanje koje je podsjetilo na 'kongres za kulturnu slobodu', održan u istom gradu 1950. Tada se radilo o stajalištu umjetnika prema sukobu između Istoka i Zapada koji je upravo bio u nastanku. Pedeset godina kasnije referenti, kao ministar kulture Michael Naumann, europski zastupnik Daniel Cohn-Bendit, švicarski esejist Francois Bondy i opunomoćenik za dokumente STASI-ja Joachim Gauck bavili su se pitanjem je li miješanje intelektualaca u današnjoj Europi uopće još traženo i imaju li oni za to dovoljno snage. Primjetan je znatan gubitak utjecaja intelektualaca u Europi, iako su upravo intelektualci i umjetnici bili motor politike popuštanja napetosti u Istočnoj Europi. Za Gaucka je onaj veliki idealizam država, koje su se oslobodile, u međuvremenu istrošen. Nema više čežnje za slobodom. Prema današnjim apelima za miješanjem intelektualaca Gauck je skeptičan jer oni ne motiviraju na isti način kao pozivi za jurišem na utvrdu da bi se osvojile svijetle visine novog društva. Jacques Rupnik iz Pariza smatra da je u podijeljenoj Europi bilo mnogo više rasprava i razmjene mišljenja između intelektualaca nego danas jer ih je tržište progutalo. Ministar Naumann je iznio gledište da se upravo utjecaju intelektualaca, umjetnika i medija ima zahvaliti što se danas genocidi više ne događaju u tajnosti. Naumann je istodobno morao saslušati kritiku na račun politike savezne Vlade prema ratu u Čečeniji. 'Političari znaju za strahote i istodobno piju čaj s Putinom'. Time se dospjelo do prastare teme koja znači traumu za intelektualce prisiljene na kompromis. Na kongresu prije 50 godina Arthur Koestler je to označio 'tragedijom mnogih intelektualaca našeg vremena', ali prema toj koleri ne može se biti neutralan, kako prije 50 godina, tako ni danas. Postoje vremena, rekao je Koestler tada, u kojima se govori u uvjetnim rečenicama, i postoje vremena u kojima treba jasno reći da ili ne. To važi za političare isto tako kao i za intelektualce. Treba samo prepoznati koje je vrijeme upravo nastupilo. (RDW) INOZEMNI TISAK NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 12. VII. 2000. Načelo Srebrenice "Na sreću postoje spomen-dani. Tada se može zastati, izraziti žalost, pokazati čestite nazore. Političari mogu tada preuzeti odgovornost za sve od čega su svojedobno bježali. Sve se već dogodilo, odavno prošlo, na žalost se promijeniti ne može - ali, dakako, treba bolje napraviti idući put. Jednima patnja, drugima pouka. Bez spomen-dana Balkan bi bio beznadno izgubljen i rado zaboravljen. Potonuo bi u crnu rupu i nitko oko nje ne bi uistinu želio znati što se u njoj događa. Ali to ne ide: pet godina od Srebrenice 11. srpnja, a Kofi Annan mora se ispričavati za propust Ujedinjenih naroda koji nisu zaštitili zonu predanu im na čuvanje i nisu spriječili smrt tisuća. Ili godina dana od kosovskoga rata, početkom ožujka i krajem lipnja, a svaki nositelj odgovornosti osjeća se pozvanim objašnjavati zašto je projekt Kosovo od početka bio prodor, iako Miloševićev kraj još nije na vidiku. No u političkoj se praksi opet ubrzo pokaže razlika između onoga čega se sjeća i onoga što se doista misli. Uz to i nerazmjer između mišljenoga i učinjenoga. Ispod crte poslije svih oduzimanja od vrijednosti nedjeljnih i spomen-govora ostaje zaključak, da u balkanskoj politici Zapada i danas opet vrijedi teško osuđivano načelo Srebrenice: pričekati, zaroniti, poricati. Bilo bi dakako nepravedno to žigosati kao temeljno političko držanje. Jer uistinu je poslije Srebrenice bilo pobuna protiv vlastite bepomoćnosti i vlastite nedjelotvornosti. Šok zbog pokolja s oko osam tisuća mrtvih i sram zbog vlastitog propusta proizveli su pritisak. Tako je bosanski rat poslije troipolgodišnjeg oklijevanja u jesen 1995. završen s nekoliko ciljanih zračnih napadaja Amerikanaca. A bez Srebrenice ne može se razumjeti ni akcija na Kosovu. Tadašnja krivnja prisilila je na djelovanje zbog novih progona i novih ubijanja. NATO-ova intervencija u korist Albanaca bila je, ma kako cinično to zvučalo s obzirom na 78-dnevno bombardiranje, i akcija djelatnog žaljenja Zapada. No u balkanskoj politici put ne vodi uvijek prema naprijed, nego se okreće prema natrag. Ako je dakle s kosovskom akcijom izvučena pouka iz Srebrenice, pouka izvučena s Kosova mogla bi glasiti: natrag u Srebrenicu. Kao dokaz za taj antidijalektički proces može poslužiti držanje Zapada u pitanju Crne Gore. Srpska sestrinska republika mogla bi postati poprištem idućega balkanskog rata a prošlog je tjedna taj scenarij dobio jasne obrise. Milošević je inicirao puč, jer beogradski se državni poglavar u svojoj svemoći osjeća ovlaštenim i za to. Predsjednikov puč bio je usmjeren protiv ustava. Dubokosežnim zahvatima u prvom je redu osigurao opciju ostanka na vlasti u daljnjih deset godina. U drugom redu, samovoljnom je promjenom odnosa glasova u budućem jugoslavenskom saveznom parlamentu vladu Crne Gore koja teži odvajanju, osudio na beznačajnost. Što radi Zapad? Šuti. Nekoliko dana kasnije Njemačka se ipak pribrala za 'apel' Crnoj Gori. Da treba reagirati ravnodušno i ne pokretati referendum o neovisnosti. Toliko ravnodušnosti možda bi ponekad dobro došlo u unutranjopolitičkim prividnim raspravama u Njemačkoj. U zažarenoj balkanskoj politici ipak je odgovarajuće traženje samo izraz nedostatka koncepta, prikrivenog licemjerjem. Balkanskom politikom Zapada upravlja strah. Strah da će opet biti uvučen u rat, čiji cilj nikomu nije jasan. Kao što na Kosovu ni do danas nitko ne zna što bi trebalo nastati iz tog UN-ova protektorata, ni za problem Crne Gore ne postoji rješenje. Oslobađanje iz Miloševićevih pandža proglašavanjem neovisnosti, značilo bi građanski rat. Crnogorski predsjednik Đukanović, čiji je glas reformista daleko bolji od glasa njegova života bogata obratima, u tom slučaju računa na pomoć NATO-a. No velika je opasnost od instrumentaliziranja. Takvim instrumentaliziranjem Zapad je na Kosovu doživio bolna iskustva. Pobjedu Saveza nad Beogradom Albanci su zlouporabili kao dopuštenje za osvetu Srbima. Dakle snose suodgovornost što je Zapad na Balkanu opet izgubio hrabrost. Posljedična nevolja kosovske misije u Savezu je ostavila tako duboke tragove da postoji malo sklonosti za odlazak u nove pustolovine. Budući da su se osim toga i političke sankcije do danas pokazale posve nekorisnima, Zapadu su na Balkanu ruke vezane. Sloboda djelovanja opet je u Beogradu, kod Slobodana Miloševića" - piše Peter Muench. DIE TAGESZEITUNG 12. VII. 2000. Sram umjesto cinizma "Srebrenica je postala simbolom zakazivanja civiliziranoga svijeta. Tadašnji događaji, propuštena pomoć svjetskih sila, nesposobnost Ujedinjenih naroda da zaštite svoju vlastitu zaštićenu zonu, na posljetku su doveli do vojne intervencije NATO- a, do Daytonskoga sporazuma, do obnove Bosne. Sve je to zajamčila Srebrenica. A osim toga i nesposobnost srpskog društva da se obračuna s vlastitom krivnjom. Iako Srebrenica pripada među najbolje dokumentirane zločine tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji, iako su poslije otvaranja masovnih grobnica za to pronađeni dokazi - ostaci više od četiri tisuće žrtava samo u Tuzli i Visokom - i iako je u Haagu podignuta optužnica, većina Srba do današnjega dana poriče taj zločin. Kakvi su to zapravo ljudi koji se ne srame tvrditi da su se Muslimani 'sami pobili'? Kako te zločine 'etničkih čišćenja', koncentracijske logore Omarsku, Keraterm i Manjaču, užasna masovna ubojstva 1992. godine čije su žrtve više od sto tisuća ljudi, objašnjavati samo kao izmišljotine neprijateljskih novinara i mračnih sila? Cinizam umjesto srama, potiskivanje umjesto razjašnjavanja, mržnja umjesto želje za pomirbom, to su značajke raspoloženja u republici srpskoj i srpskog stanovništva koje sada živi u Srebrenici. Da ubojice žele zataškati svoja nedjela razumljivo je, ne čudi što glavni optuženi Ratko Mladić, Radovan Karadžić i Slobodan Milošević odbijaju od sebe krivnju. No činjenica da u srpskom društvu nema povike, vraća se njemu samom kao negativan udarac. Poricanje vlastitih zločina priječi srpskoj naciji povratak u europsku kuću. I sprječava Srbe u Bosni da se pomire s drugim narodnosnim skupinama. Osim toga služi srpskim desnim radikalima kao sredstvo za održavanje napetosti u Bosni, dakle za ometanje mirovnoga procesa. Kad predsjednik židovske općine u Sarajevu Jakob Finci zahtijeva da se po uzoru na Južnu Afriku ustroje povjerenstva istine, želi potkopati tu strategiju. Nitko ne želi srpsku naciju ostaviti u kutu (kojega je sama odabrala). No sada se u Srbiji moraju pokazati snage koje će prihvatiti priliku koja se krije u Fincijevoj ponudi. Mi u Njemačkj znamo kako je to teško" - zaključuje komentator lista Erich Rathfelder. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 12. VII. 2000. Hegemonija i raketna ispitivanja "Prošloga tjedna, mogao se čuti kolektivni uzdah olakšanja kada su rezultati američkoga testa raketne obrane bili, hm, malo ispod očekivanog. Bio je to po redu treći takav test, a drugi neuspješan. (...) Unatoč svemu, politički čelnici od Europe do Pekinga, koji su se već neko vrijeme masovno preznojavali, bili su zadovoljni neuspjehom. Vlade diljem Europe izjavljivale su kako im je 'laknulo'. Tjedni prije raketnog ispitivanja bili su ispunjeni sve histeričnijom retorikom iz inozemstva. Rusija i Kina, naravno, odlučno se protive. Ruski predsjednik Vladimir Putin kazao je da bi američka odluka da se plan provede u djelo značila ni manje ni više nego 'potkopavanje' globalne vojne ravnoteže. Nije nas iznenadilo kad su njegovo mišljenje podijelili i predsjednici Kazahstana, Kirgistana i Tadžikistana. General Vladimir Jakovljev, čelnik ruske strateške raketne sile, prijetio je da će povećati broj bojevih glava na ruskoj raketi dugog dometa, Topol- M, ili čak obnoviti ruski program za rakete srednjeg dometa. Putin je išao čak tako daleko da je predložio europsko-rusku suradnju u raketnoj obrani, u očitom pokušaju zavade i podjele savezništva NATO-a. Kinezi u međuvremenu paničare zbog mogućnosti da bi Tajvan mogao biti zaštićen od njihovih raketa(...). Tijekom posjeta Rimu prošloga tjedna, kineski premijer Zhu Rongji upozorio je da bi raketna obrana SAD-a mogla zaštititi Tajvan i na taj se način 'napadno miješati u kineska unutarnja pitanja'. Ova bizarna opaska implicira da bi svijet trebao smatrati eventualnu kinesku kišu raketa na Tajvan unutarnjim pitanjem!? Europska reakcija bila je neznatno blaža. Raketna obrana danas dominira skoro svakom raspravom europskih i američkih političara. (...) Ono o čemu ovdje govorimo mogućnosti su obrambenog oružja, pa što onda objašnjava zaraznost reakcije? Naravno, ovo podsjeća na masovno opovrgavanje i ismijavanje Reaganove Strateške obrambene inicijative. Tada, u danima hladnoga rata, taj bi plan sasvim sigurno utjecao na ravnotežu moći između SAD-a i Sovjetskog Saveza, što je reakciju činilo shvatljivijom. Rasprava se može svesti na to da je ravnoteža moći i dalje ključno pitanje. Zaista, čini se da ostatak svijeta želi sačuvati režime kontrole oružja kako bi obuzdali SAD. Ta teorija iznesena je na veoma uvjerljiv način u novoj monografiji Petera Rodmana(...): 'Tjeskobni div: izazovi američkoj dominaciji' ('Uneasy Giant: The Challenges to American Predominance') (...) Sada u Washingtonu postoji široka potpora provođenju NMD-a (državna raketna obrana) u djelo. Čak je i uvodničar Washington Posta ublažio svoj stav prema NMD-u, što je zanimljiv preokret. Dakle, postoji li išta što bismo mogli učiniti kako bismo naš neporecivi status 'hipersile', kao što je to kazao francuski ministar vanjskih poslova, Hubert Vedrine, učinili prihvatljivijim ostatku svijeta? Da li bismo trebali pokušati? Kao što to Rodman piše, američka vanjska politika zasnovana na wilsonianskom idealizmu pomaže da se stvore krive predodžbe u inozemstvu. 'Kako drukčije objasniti paradoks da je međunarodna odbojnost prema američkoj sili tako velika u vrijeme vlade koja tako silno želi biti čestita i koja se već mnogo puta ispričavala za američku poslijeratnu moć u vanjskoj politici.'(...) Neki od nas vjeruju kako bi možda internacionalistička politika koja je zasnovana otvorenije i iskrenije na nacionalnim interesima SAD-a druge zemlje učinila manje sumnjičavima prema konačnim motivima SAD-a. To bi bilo bliže modelu kojega predlaže teksaški guverner George W. Bush. O tome svakako vrijedi razmisliti jer je jasno da će se raketna obrana ipak dogoditi", piše Helle Bering. THE WASHINGTON POST 12. VII. 2000. Učniti Bosnu čitavom "Pet godina nakon pregovora u Daytonu, Bosna je prejaka da umre, no preslaba da bi funkcionirala kao normalna, suverena država, i to zbog toga što, iako su vojni zadaci određeni Daytonskim mirovnim sporazumom ispunjeni, vitalne odredbe koje se tiču civila nisu primijenjene. Najviše zabrinjava neuspjeh plana za povratak 1,5 milijuna izbjeglica. Gotovo svaki problem u Bosni ima danas svoj korijen u ovom ključnom pitanju. Tek 4 posto izbjeglica iz 'etnički očišćenih' područja vratilo se svojim domovima, a većina ih je u ruralnim područjima. Međunarodna zajednica ne provodi dovoljno velik pritisak na dužnosnike, naročito u republici srpskoj, kako bi omogućili povratak izbjeglica u gradove. U čitavoj povijesti, urbana područja bila su pravi generatori multietničke kohabitacije i suradnje. Ako se spori ritam povratka nastavi, proći će još 30 godina prije nego što se u svoje domove vrate sve izbjeglice - ili umru od starosti. Povratak 25.000 izbjeglica u Sarajevo, prijestolnicu, pokazuje da su masovni povratci mogući. Ipak, u Banju Luku, Mostar i druge veće gradove vratilo se tek po nekoliko obitelji. Drugi veliki problem je u tome što Zapad ustraje na održavanju izbora u Bosni, no ne inzistira na uvjetima koji su ključni za to da oni budu slobodni i pošteni. To (...) je imalo razoran učinak na politički razvoj Bosne. Zaista, utjecaj nacionalista na dvije trećine Bosne danas je jači nego 1996. godine kada su bošnjačke stranke imale većinu u 11 lokalnih vijeća u srbijanskom entitetu. Danas, te stranke nemaju većinu niti u jednom vijeću. Opći izbori koji bi trebali biti održani u studenome gotovo će neizbježno potvrditi status quo. Moramo progovoriti o ključnim problemima Bosne, ne samo o simptomima. Prvo, trebamo održati broj međunarodnih vojnika na sadašnjem broju ili blizu njega, a SAD bi i dalje trebao imati vodeću ulogu. Jaki SFOR potreban je kako bi osigurao sigurnost povratnika. Moramo se pobrinuti i za dugoročnu sigurnost Bosne osnivanjem jedinstvenih oružanih snaga Bosne i primanjem Bosne u NATO-ovo Partnerstvo za mir. Drugo, izbjeglice moramo početi vraćati u gradove u velikim brojevima. Bosanske dužnosnike koji ometaju taj proces treba ukloniti. Treće, moramo stvoriti uvjete za slobodne i poštene izbore diljem Bosne. Ondje gdje ti uvjeti ne postoje, moramo odgoditi izbore. Održati izbore u republici srpskoj, u odsutnosti 750.000 njezinih stanovnika nije prihvatljivo. Četvrto, moramo obnoviti Daytonski sporazum tako da odražava sadašnje uvjete. Držati se odredaba sporazuma kao da su uklesane u kamen neće donijeti rezultate. Sporazum mora biti usklađen s Paktom za stabilnost u jugoistočnoj Europi i s međunarodnim konvencijama za ljudska prava, kako bi se izbjegla očita diskriminacija. Etničke kvote i veta iz sporazuma, koji kontinuirano blokiraju normalno funkcioniranje države, moraju biti ukinuti. U suprotnom, parlament, predsjedništvo i Vijeće ministara i dalje neće funkcionirati. U isto vrijeme, moramo uvesti moderni legalni sustav. To će poraziti korupciju i privući strana ulaganja. Posljednje, moramo iskoristiti ovaj rijetko povoljni trenutak za akciju. Hrvatska je napustila svoj iredentizam, a plan njezinih ultranacionalističkih zastupnika u Bosni uskoro će zamrijeti. Sada je pravo vrijeme da se Mostarcima vrate njihovi domovi, da se imenuju problemi republike srpske. Režim u Beogradu tamo i dalje nastavlja provoditi neprimjereni utjecaj. Moramo se pobrinuti da svaki bosanski dužnosnik, bez obzira na etničku pripadnost, podupire bosansku reintegraciju i razvoj kao funkcionalne, demokratske države. Bosanci od svoje zemlje žele ono što i svaki Europljanin i Amerikanac: demokratske institucije, zakonodavnu državu, poštivanje ljudskih prava, tržišno gospodarstvo i multietničko društvo. Ti ciljevi mogu se postići ako se svaka odredba Daytonskog sporazuma koja se zalaže na reintegraciju u potpunosti implementira, a da svaki dio sporazuma koji se za nju ne zalaže bude prepravljen", piše Haris Silajdžić. FRANCUSKA LE MONDE 12. VII. 2000. Francuska ubrzava ritam pregovora o reformi europskih ustanova "Reforma ustanova i izgradnja europske obrane, odnosi s Rusijom i s Balkanom, sukob zbog banana sa Sjedinjenim Državama: na prvoj sjednici Vijeća za opće poslove pod francuskim predsjedanjem, koja je 10. i 11. srpnja u Bruxellesu okupila ministre za vanjske poslove i za europska pitanja petnaestorice, u glavnim je crtama načinjen jako bogat raspored za drugo polugodište 2000. Treba naime dvostruko zapeti da bi se do susreta na vrhu u Nici, u prosincu, pokušala završiti reforma ustanova i procesa odlučivanja u Uniji, što je glavni izazov ovog predsjedanja. Francuski su čelnici u ponedjeljak svojim partnerima predložili ambiciozan program rada za Međuvladinu konferenciju (CIG) o reformi europskih ustanova. Da bi izbjegli 'šepavu nagodbu' i budući da je riječ o 'zadnjoj prilici da se spasi sustav Unije', kao što je istaknuo Pierre Moscovici, ministar za europska pitanja, organizirat će se brojni skupovi. Uz ministarske sjednice koje se svaki mjesec bave tim pregovorima, Pierre Vimont, stalni francuski predstavnik pri EU-u, dvaput na mjesec okupit će radnu skupinu. Povrh toga, četiri će ministarske konklave do konca godine raspravljati o napretku radova. Obrana. Što se tiče europske obrane, utvrđen je vremenski raspored kako bi za šest mjeseci mogla započeti operativna faza. Osim skupina koje će raspravljati o četirima temama što su utvrđene prošlog mjeseca (pitanja u svezi sa sigurnosti; zajedničke snage; pristup Unije NATO-ovim sredstvima i snagama; utvrđivanje stalnih sporazuma za dogovaranje između EU-a i NATO-a), u srpnju je predviđeno nekoliko susreta na kojima će se točno odrediti 'opći cilj', tj. osnutak snaga od pedeset do šezdeset tisuća ljudi. Početkom rujna države članice predočit će prijedloge u svezi s njihovim udjelom ljudstva i opreme. 20. i 21. XI. u Bruxellesu će se organizirati 'konferencija o sudjelovanju snaga'. Rusija. Kao što su najavili u Feiri, petnaestorica su odlučila da će 'početi pripremati program Tacis za Rusiju koji će pokrivati razdoblje od 2000. do 2003.' To u praksi znači da će se obnoviti zajmovi namijenjeni za taj program koji su zamrznuti u ožujku prošle godine kako bi se kaznilo ponašanje Rusije u Čečeniji. U času kada se govori o nakani čečenskih snaga da pokrenu veliku ofenzivu, EU želi podsjetiti da je sklona teritorijalnoj cjelovitosti Rusije i da 'osuđuje terorizam i primjenu sile prema civilima', ali ponajprije želi 'uspostaviti dugoročnu suradnju' s Moskvom u sklopu 'otvorena i zahtjevnog dijaloga'. Balkan. Francuski su čelnici na prvoj sjednici htjeli istaknuti važnost stabilizacije Balkana te političkog, financijskog i vojnog sudjelovanja EU-a na tom području. Zabrinuti za razvoj prilika u Srbiji, ministri su se očitovali za jačanje napora u korist srpskog civilnog društva, neovisnih glasila i demokatskih općina. Oni su također izrazili potporu Crnoj Gori i njezinu Predsjedniku. Većina ih je izrazila priličnu sumnju u politiku sankcija koju vodi Unija, istaknuvši da ona, kako se čini, više šteti puku nego čelnicima. Hubert Vedrine, francuski ministar vanjskih poslova koji je predsjedao skupom, rekao je da petnaestorica moraju preispitati strategiju u svezi s time. Zemlje partneri odobrile su francuski prijedlog da se 24. i 25. XI. u Hrvatskoj organizira susret na vrhu između EU-a i zemalja zapadnog Balkana. Njihovo se približavanje mora temeljiti na 'zamisli o realnim izgledima za ulazak', rekao je g. Vedrine. EU im odmah nudi 'sporazume o stabilizaciji i o pridruživanju'. Pregovori s Makedonijom su u tijeku, i mnogi su poželjeli da se oni završe do konca godine. Upravljen je poziv za brz početak pregovora s Hrvatskom čiji demokratski razvitak svi jednodušno pozdravljaju", pišu Philippe Lemaitre i Laurent Zecchini. ŠVICARSKA LE TEMPS 12. VII. 2000. Neodgovorno odbijanje Švicarske da se uključi u europsku politiku "Dne 21. svibnja ove godine švicarski je narod u velikoj većini odobrio niz bilateralnih sporazuma s Europskom unijom. To je dobro, jer prvi put nakon 1992., kada je odbio da uđe u Europski gospodarski prostor (EEE), gospodarska razmjena između Švicarske i njezinih europskih susjeda ponovno podliježe više-manje nediskriminacijskom režimu. (...) Nepuna dva mjeseca nakon glasovanja od 21. svibnja, moramo reći da je Savezno vijeće stalo na istu stranu, tj. stranu pristaša politike čekanja. Istina je da je vlada prije toga javno iznosila niz različitih mišljenja, čija je različitost iznenadila čak i najsnošljivije branitelje sadašnjeg Saveznog vijeća. Pokazalo se da svaki ministar ima vlastitu zamisao o budućoj europskoj politici ili nepolitici Švicarske i da se, k tome, osjeća potpuno slobodan da se javno izrazi. To samo po sebi ne bi bilo zlo da ta vladina nesloga nije pokazala kako se Savezno vijeće nije pripravilo ni dogovorilo o razdoblju 'nakon 21. svibnja' Vlada je upala u stupicu vlastite taktike koja se nakon bolnog poraza iz 1992. sastojala u tome da pokuša onemogućiti svaku javnu raspru o Švicarskoj i o Europi, iz straha da opet ne izazove zbrku između ograničenosti sporazuma o kojima se pregovara i šireg konteksta buduće uloge Švicarske u EU-u. Sedam dugih godina, nakon kojih se Europa još jednom iz temelja promijenila, naši su ministri, čini se, zaboravljali, raspravljajući međusobno, da pripreme srednjoročnu i dugoročnu budućnost Švicarske u Europi. Tako Švicarska danas ima sektorske sporazume s Unijom, ali ne i europsku politiku. (...) Stalna ili privremena pripadnost Uniji ne oslobađa od europske politike. Naprotiv. Ako nismo članovi nekog kluba, moramo znati zašto nismo, ili nismo još, i postupati u skladu s tim. Je li razumno, primjerice, često napadati sklonost Unije tzv. planskom gospodarstvu, a sami nismo kadri pratiti ritam liberalizacije te iste Unije, primjerice na polju električne energije i telekomunikacija? Ne bi li bilo pametnije na mnogim područjima voditi liberalnu politiku koja će ići ispred politike Unije? Je li suverena država kao što je Švicarska, razborita i odgovorna ako prati velike raspre o budućim političkim krajnjim ciljevima i o djelovanju Unije, dok je gleda izvana duboko sumnjajući, a da nije izravno zainteresirana, pa čak ne pomišlja da se uključi. I to kada ta država ima puno toga da kaže o djelovanju demokracije, jamačno najvažnijoj temi u izgradnji Europe, o federalizmu, o supsidijarnosti, o decentralizaciji, itd. Umjesto što se iscrpljuje u zastarjeloj raspri oko 'da' i 'ne'. (...) Bitno pitanje s kojim se sučeljava prosječna europska država nije pitanje utjecaja velikih država Unije na malene - on je uvijek postojao, i prije osnutka zajedničkog tržišta - već utjecaja malenih i srednjih država na velike, već prema tomu jesu li članice Unije ili nisu. Postavlja se, primjerice, pitanje je li Austrija mogla izbjeći nesretne sankcije država članica EU-a i je li mogla dovesti do njihova ukidanja da nije članica europskog kluba. (...) Švicarskoj je žurno potrebna jasna politička predodžba o tome kakva zemlja želi postati u desetljećima koja su pred nama i u kakvoj se Europi želi razvijati. Samo će na temelju takve predodžbe odvažno i konstruktivno moći prosuditi koliko će joj ulazak omogućiti da ostvari svoje ciljeve. Autor ovih redaka uvjeren je da će Švicarska ulaskom u Uniju opet pronaći svoju dušu, kao i čudotvoran recept svojih utemeljivača: 'Ujediniti se da bi mogao biti različit'. Bez obzira na ishod inicijative 'Da Europi' koju je pokrenula mladež, Savezno vijeće mora se dogovoriti o europskoj politici koja će biti dostojna tog imena. Svaka politika čekanja bila bi pogibeljna, jer bi prije ili kasnije drugi odlučili uime Švicarske. A isprika prema kojoj se pitanje o primanju ne može postaviti u ovom času, jer je vlada obećala narodu da 'da' bilateralnim sporazumima nema veze s pitanjem o primitku, nije utemeljena. Ako ova dva pitanja nisu povezana, zašto se ne bi rješavalo jedno, pa onda drugo? Nepriznavanje europske politike u Švicarskoj neodgovorno je. Dužnost je saveznih vlasti da ga privedu kraju i da napokon, kao što je red u svakom demokratskom društvu, pokrenu raspru", piše predsjednik upravnog vijeća lista David de Pury. SRBIJA POLITIKA-EKSPRES 12. VII. 2000. Skup prepun licemjerja "(...) Mesić, Havel i Kučan, koji su izravno ili posredno radili na razbijanju prijašnje Jugoslavije, sada su donijeli zajedničku izjavu o stanju u SRJ i položaju Crne Gore, prepunu licemjernih poruka i fraza. U zajedničkoj izjavi ovi osvjedočeni srbomrsci i neprijatelji naše zemlje izravno se miješaju u unutarnje stvari SRJ, izražavajući tobože zabrinutost zbog ustavnih promjena koje je donijela jugoslovenska skupština, jer one, prema njihovu mišljenju, navodno, ugrožavaju demokraciju i dovode subjekte federacije u 'neravnopravan položaj'." VEČERNJE NOVOSTI 12. VII. 2000. Sad purgeri kolo vode "Ne odstupajući ni korak od ideje ustaških poklonika i navodnih Crnogoraca Sekule Drljevića i Savića Markovića-Štedimlije, koji su 1941. godine zauzeli čelna mjesta u zločinačkom stroju poglavnika NDH Ante Pavelića ne bi li istrijebili tamošnji srpski narod i razorili prvu jugoslavensku državu, njihovi današnji sljedbenici i sunarodnjaci nastanjeni u Zagrebu, ali, na žalost, i u Podgorici, opet srljaju među ponavljače povijesti. Samo što se hrvatski predsjednik Stjepan Mesić gotovo 'pobratimio' s podgoričkim kolegom Milom Đukanovićem i primio njegovu ispriku za 'bol i patnju' koje su Crnogorci braneći državu navodno nanijeli Hrvatima oko Dubrovnika 1992. godine, nekakva 'Nacionalna zajednica Crnogoraca u Hrvatskoj', ohrabrena tim savezništvom, iznova udara na zajedništvo srpskog i crnogorskog naroda. Uspaničeni baš kao i njihovi istomišljenici iz podgoričkog režima promjenom saveznog Ustava koji građanima obje republike prepušta izbor šefa jugoslavenske države i saveznih zastupnika, grupa zagrebačkih 'Crnogoraca', priključuje se zboru svojih inozemnih mentora i domaćih lakeja. Tako, na znak, ponajprije, zagrebačkih staratelja, koji se, pokazalo se i u 'Bljesku' i 'Oluji' - nisu odrekli zlikovačke politike ustaške Hrvatske - sad traže od svog novog idola Mila Đukanovića 'potpuno osamostaljenje crnogorske države'. A novopečeni Drljevići i Štedimlije, potpomognuti Brkovićem i sličnom bratijom u Podgorici, uz 'blagoslov' raspopa Dedeića prizivaju prošlost ne bi li je, ali uz drukčiji ishod ponovili. U svoje nečasno kolo objeručke prihvaćaju i dođoša iz Pariza, 'princa' Nikolu Petrovića koji, nesretnik, niti zna gdje je i zašto došao, niti umije shvatiti što bi trebalo da odigra. Ali, uz sadašnji podgorički režim, pritješnjen političkim i drugim iz uvoza šarenim lažama i svojim 'reformskim' separatizmom, dobro dođu svi oni koji bi da izdajom svoga naroda - ako, uistinu, njemu i pripadaju - pokupe neku mrvicu sa 'zapadne trpeze'. Za takve, očito, povijest, čiji su oni uporni ponavljači, nije i nikad neće postati učiteljicom života." BELGIJA LE SOIR 11. VII. 2000. Pouke prošlosti, dug sadašnjosti "Na Balkanu, ista žalosna činjenica već više od deset godina: jedan sukob smjenjuje drugi, ratni se metež stišava na jednom mjestu, pa se još jače opetuje na drugom. Tek što su oklopna vozila savezne vojske napustila Hrvatsku, otvorila su vatru na Bosnu i Hercegovinu. A onda su se okupila na Kosovu. Danas, dok NATO misli da je podrezao pandže velikom organizatoru ovog nereda, Slobodanu Miloševiću, ratna prijetnja pritišće Crnu Goru. Pokojna Jugoslavija nikako da umre... U tom nizanju tragičnih klišeja, pad Srebrenice ima posebno mjesto. Zbog pretrpljenog stradanja i težine pouka koje je dao svijetu. Bio je to ponajprije krajnji rezultat, na terenu, užasne strategije etničkog čišćenja. Fizičko očitovanje ideologije mržnje i isključivosti. Okrutna veza između njezinih autora i izvršitelja. U gradu ruševine, oko njega zajedničke grobnice: opustošena je enklava, bez ikakvog izgleda za spas, bila gošća na krvavu piru povijesti. Bilo je to za međunarodnu zajednicu bolno raskrižje posvemašnjeg kukavičluka i osvješćivanja, spasonosnog, ali zakašnjelog. Uz smiješnu zaštitu UN-a i šačicu plavih kaciga, tisuće civila bez mogućnosti da se brane, na koncu je predano krvnicima bez ikakva pokušaja vojnog otpora. No ta je žrtva omogućila ono što do tada nisu mogli postići ni okruženje Sarajeva, ni granatiranje Tuzle, ni bombardiranje Mostara: nepopustljivost zapadnih vlada, izravno upletanje Sjedinjenih Država i početak pregovora koji će se završiti daytonskim sporazumima. Danas je Srebrenica simbol nedovršenog mira, neostvarene pomirbe i obnove koja je zaglibila između birokracije jednih i umora drugih. Grad više nije u središtu zanimanja glasila, ali njegova nemoć da zaliječi rane, da započne normalan život, dobro oslikava krhkost stabilizacije u čitavoj Bosni. Sa sjenama nestalih i groznim uspomenama koje salijeću njegove izbjeglice, on će zacijelo još dugo žaliti za čitavim narodom. Ima, i sigurno će biti još puno političkih raspra. Međunarodnih konferencija. Visokih skupova na kojima se sastaju stručnjaci, diplomati, financijaši i vojni dužnosnici. NATO-ove međunarodne snage, SFOR, nastavljaju svoju zadaću, ured visokog civilnog predstavnika pokazuje svoju vlast, a Međunarodni kazneni sud tvrdoglavo, s pohvalnom odlučnošću, nastavlja potragu za ratnim zločincima i jezovito prebrojavanje žrtava. No iza tog golemog pothvata na koji gdjekada vreba umor, muškarci su i žene koji i dalje pate, zatočenici vlastitih mora, izbjeglice u svojoj zemlji. Dužnost sjećanja koja je nerazdvojiva od obveze da se pomogne, sačuvala je tu svoju važnost. Kako grad-mučenik, prepušten 11. srpnja 1995. zloj sudbini, ne bi bio iznevjeren drugi put...", piše Edouard van Velthem.