SI DELO 8.7.SUD U HAAGU I ŠIRENJE EU

SLOVENIJA DELO 8. VII. 2000. Često nemjerodavan, nerijetko u ulozi savjetnika, ali s izvanrednom moralnom snagom Gorazd Bohte u Subotnjem prilogu lista potanko predstavlja Međudržavni sud u Haagu, a povod članka list posebno ističe: "Bez obzira na neke obećavajuće najave koje su bile posebno izrazite pri promjeni vlasti u Hrvatskoj, zasad baš ništa ne govori da će se Hrvatska i Slovenija same uspjeti dogovoriti o morskoj granici među državama. Ni imenovani međunarodni posrednik William Perry, bivši američki ministar obrane, neće moći donijeti čudesno rješenje. Morska granica najvjerojatnija će prije ili poslije doći pred međunarodni forum, možda pred međudržavni sud u Haagu, premda će sud stranke samo određenim smjernicama uputiti na dodatne pregovore. Sudeći po dosadašnjoj praksi, sud se, naime, u sličnim primjerima podosta nerado izričito postavljao na stranu jedne od stranaka u sporu. Kad stranke ovako ili onako pristanu na njegovu mjerodavnost, njegove su odluke obvezne i treba ih izvršiti." Europa a la carte? "Nitko se u ovom času ne usudi kladiti što će biti Europa za nekoliko godina. Hoće li biti federacija s ustavom, dvodomnim parlamentom, vladom, neposredno izabranim predsjednikom, s vlastitim novcem, vlastitom vojskom, sa samostalnim na daleko prepoznatljivim identitetom na svjetskoj pozornici? Hoće li biti - i to je moguće - samo još labava veza nacionalnih država, zapletenih u međusobna nadigravanja, u prijepore i blokade, nesposobnih da se sporazumiju o bilo čemu, frustriranih zbog osjećaja manje vrijednosti u odnosu prema SAD-u, zbog vlastite nemoći u suočavanju s problemima globalizacije? Ili će biti možda nešto treće, neodigrano, u teoriji još nepoznato, i iz današnjega kuta gledanja, jer je život bogatiji od mašte, jednostavno još nepojmljivo?" U nastavku autor Slava Partlič opisuje prijedloge Joschka Fishera i Jacquesa Chiraca, a u završnom dijelu teksta ih ovako komentira: "Ali vrag te moguće 'Europe a la carte' kao uvijek, skriva se u sitnicama. Recimo u pitanju tko, koje države bi trebale činiti čvrstu jezgru, tu avangardu. Je li popis unaprijed određen, ograničen recimo samo na šest država, ustanoviteljica zajednice, ili je otvoren? I ako je otvoren, što će se dogoditi budu li svi htjeli biti 'poleg'? Kako, po kojim kriterijima će se onda izvoditi selekcija među kanditatima za avangardu? Ništa manje sitničava ne čine se pitanja kakve ovlasti, ne samo u odnosima prema Uniji, nego ponajprije u odnosima prema nacionalnim državama - bi trebala dobiti avangarda, federacija? Kako i s kojim bi ih institucijama provodila? Kako, s kakvim mehanizmima bi sama donosila odluke, pri tome im osiguravala veću legitimnost, transparentnost, više političkoga i državničkoga nadzora nego je to dosad uspijevalo Uniji? Čini se ukratko da će budućnost Europe, kakva god ona bila, biti još dugo razapeta između ambicioznih, vizionarskih očekivanja na jednoj i mnogo manje ambiciozne političke kuhinje na drugoj strani. Ukratko između želje za snažnom, čvrstom Europom, sposobnom da uzme sudbinu u ruke i njezina banalnoga svakodnevnog uređivanja problema i odnosa u zajednici. Takvoj kakva jest, ne kakva bi valjda željela biti. Rasprava o tome u što bi se preobrazila Europa sutrašnjega dana još će dugo trajati, ta čak je na osovini Berlin-Pariz neočišćena, nedorečena. Slovenija, kojoj status najmanje problematične kandidatkinje za širenje Unije godi, tok te rasprave doista ne može usmjeravati. A to još ne znači da zato mora postati njegov slijepi meandar."