SI 6.7.DELO VLADA I PREDSJEDNIK RH

SLOVENIJA DELO 6. VII. 2000. Kormilarski dvojac "'Šestorica vladajućih stranaka ne smiju raditi mimo državnih institucija i na svojim sastancima donositi odluke', rekao je u nedjelju na folklornom susretu u Đakovu hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Zbog oštre kritike nato se iz stranaka Vladine koalicije osula lavina prigovora Mesiću, među inim čak da je izjava teža od ijedne Tuđmanove. U ponedjeljak se u svojoj knjižnici na Pantovčaku susreo s premijerom Ivicom Račanom, dogovorili su se da će zajedno potpisati prijedlog reforme hrvatskoga ustava. Račan je odnose s Mesićem ocijenio dobrima!? To je tek jedna od epizoda novog političkoga folklora u Hrvatskoj. Mesić, nezadovoljan zbog svoga izoliranog položaja (napola u šali kaže da je najneinformiraniji čovjek u državi), u javnosti često kritizira poteze šestorice i Vlade, čime uzrujava Račanovu ekipu. Nakon pomirbenih ručkova ili sastanaka kakav je bio u ponedeljak, odnosi otople. Privremeno, do iduće strjelice koja s Pantovčaka doleti u Banske dvore. Jedno od najvrućih pitanja koja uzbuđuju hrvatsku javnost nakon svršetka autoritarne vladavine Tuđmana i HDZ-a, bila je podjela vlasti između Vlade, Sabora i predsjednika. Račan i Mesić odmah poslije pobjede na izborima zapleli su se u otvoreni spor o ovlastima, zbog čega je javni lik nove vlasti bio ocrnjen što je išlo na ruku osobito HDZ-u. Tuđmanovo naslijeđe u hrvatskom političkom sustavu daleko je od načela demokracije. Pokojni državni poglavar je uz potporu dvorske kamarile, sa zakonskim ovlastima ili bez njih, prisvojio lavlji dio vlasti i odlučivao gotovo o svemu - od izbora vratara nogometne vrste do visoke politike. Mesić je poslije preuzimanja vlasti kormilario između opsežnih ustavnih ovlasti i obećanja u predizbornim obećanjima, da Predsjednički dvori više neće biti nedodirljiva tvrđava vlasti. (Usput, obećanje da će se iseliti iz raskošnog ureda na Pantovčaku nije ispunio). Tako se dijelom ponašao kao da je već na snazi parlamentarni sustav i u odlučivanju surađivao s Vladom ili čak prepustio ovlasti Banskim dvorima. No ako se osjećao previše odgurnutim, u javnosti je odmah naglasio da po ustavu čak ima mogućnost promijeniti premijera. U praksi dolazi do brojnih neugodnih situacija i nesporazuma, recimo zbog usporedne vanjske politike. Mesić doma i po svijetu obećava, primjerice, povratak Sloveniji razvikanog špijunskog kombija, podupire zamisao Jacquesa Chiraca o balkanskoj konferenciji i na svoju se ruku dogovara s crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem, dok su u Vladi u sva tri pitanja bitno oprezniji i diplomatski suzdržani. Među vladajućim strankama ipak postoji suglasnost da je bitni dio 'sustavne detuđmanizacije' smanjenje predsjedničkih ovlasti i preoblikovanje države u parlamentarnu demokraciju, no Mesić i Račan nisu mogli naći zajednički jezik da bi proveli reformu. S jedne strane Mesić, kako je više puta rekao, ne želi biti tek fikus bez vlasti, s druge strane Vlada je željela da sve najvažnije ovlasti prijeđu na Banske dvore, dok bi Predsjednik bio samo više ili manje protokolarna politička osoba s Pantovčaka. Čak su bile oblikovane dvije konkurentne radne skupine pravnih stručnjaka - jedna Mesićeva, druga Vladina - koje su pripremile prijedloge za promjene ustava. Minimalni stupanj suglasnosti postignut je s prijedlogom ustavne reforme po kojoj bi zajedno potpisivali najvažnije odluke. Šef države imao bi među inim u rukama mehanizme za razrješavanje vladinih i parlamentarnih kriza. Tako bi vuk bio sit, a koza cijela - Mesić ne bi bio samo 'zanovijetalo s Pantovčaka', a Vlada bi se riješila neugodnog ustavnog zagrljaja predsjednika države. Posljednji događaji u hrvatskoj Vladinoj koaliciji, koja se suočava s unutarnjom oporbom i najavama o zamjenama u samom vrhu Vlade, jačaju Mesićev položaj u politici. Na kraju krajeva, predsjednik si može, čak i kad ima veoma ograničene ustavne ovlasti, kao moralni autoritet osigurati velik politički utjecaj i na odlučivanje o važnim pitanjima u državi. Pitanje je samo može li si hrvatska demokracija nakon desetljeća tuđmanizma, odlučivanja samo iz jednog središta moći i zloporabe vlasti, priuštiti da predsjednik države ima - čak i minimalno - veći utjecaj od onog kakav mu po ustavu pripada", piše Peter Žerjavič.