DNEVNI PREGLED BR. 102 - 31. SVIBNJA 2000.

NJEMAČKI RADIO - RDW 30. V. 2000. Pregled tiska Njemački tisak danas prati cijenu benzina u zemlji. Erfurtski 'Thueringer Allgemeine' piše da će šampanjac teći u potocima među direktorima naftnih kompanija. Još nikad nisu tako lagano prodrli u džepove svojih mušterija. Stranka Zelenih je svojom vizijom o budućoj cijeni benzina na sebe navukla krivnju za bilo kakvo poskupljenje. Kancelar, koji se brine za ekološki porez jer njime opravdava stabilizaciju mirovinskih davanja, može samo začudeno gledati kako ga vozaju. A kako je unatoč jakom dolaru - jer nafta se obračunava u dolarima - cijena benzina u Njemačkoj čak pala, to je promaklo njegovoj pažnji. Sve dok nisu neovisne benzinske crpke podigle glas zbog gubitaka od povećanih troškova. Odmah je savezni Ured za zaštitu tržišne utakmice upozorio naftne kompanije kako trebaju povisiti cijene. A oni su izračunali kako te zahtjeve ne mogu ispuniti sa 2 marke, nego sa čak 2,15, objašnjava 'Thueringer Allgemeine'. Tisak od vanjskopolitičkih tema bilježi susret na vrhu Europske unije i Rusije. Tako 'Nuenberger Zeitung' naglašava kako su Europljani doduše spomenuli rat u Čečeniji, ali njihova prenježna kritika poslužila je samo kao smokvin list. Očito se zbog konflikta na Kavkazu nipošto ne želi pokvariti raspoloženje, a osobito ne poslove - i to neposredno pred posjet američkoga predsjednika Moskvi, čiji djelotvoran lobi na Putinovu dvoru Europljani već odavno gledaju sa sumnjom, piše list. Pred dolazak predsjednika Clintona u Njemačku, 'Berliner Zeitung' komentira da Europa konačno izgleda spremna prihvatiti utrku sa Amerikancima: euro je usprkos svojoj slabosti prvi ozbiljni pokušaj osporiti dolaru njegov položaj globalne valute. Europske stope rasta polagano se približavaju američkima, u nekim područjima razvoja - kao na primjer u biotehnologiji - Europljani su već sada jači od Amerikanaca. A od Nijemaca se u ovoj utrci očekuje vodeća uloga. Ali kada je riječ o promjenama u gospodarskim i socijalnim sustavima, Njemačka je daleko iza zemalja kakve su Velika Britanija, Nizozemska ili Danska. Euro je tako slab, prije svega zato što Njemačka privreda ne raste brze. A kada njemački kancelar ovog vikenda govori o 'modernom vladanju', nastupa doduše kao domaćin, ali još nipošto ne s nekakvim 'njemačkim modelom', smatra berlinski list. 'Neue Osnabruecker Zeitung' piše o krizi Vlade u Poljskoj. Poljski je predsjednik vlade Buzek učinio jedinu pravilnu stvar kada je povukao kočnicu u slučaju opasnosti i naknadno odbio ostavku pet liberalnih ministara. Krizu Vlade Poljska si ne može priuštiti s obzirom na pripreme za prijam u Europsku uniju. Već je sada upitan rok od 1. siječnja 2003., jer proces reforma teče sporije nego što je planirano. Buzek je htio do ljeta kroz parlament provesti najmanje 40 novih zakona, a uspio je samo šest - a time se Poljska ne može preporučiti uniji. Tim bi kobniji bio sukob u vladajućoj koaliciji. Ipak, odlaskom, na primjer, ministra vanjskih poslova i ministra financija, otišla bi dva političara koji na međunarodnoj pozornici predstavljaju Poljsku kao otvorenu, gospodarski modernu i politički stabilnu zemlju, piše 'Neue Osnabruecker Zeitung'. *** Rusija i Europska unija približavaju se unatoč ratu u Čečeniji. Komentar Hermanna Krausa. 'Ruskom je vodstvu dobro došlo da su tjedan dana prije teškog istočno-zapadnog summita s Billom Clintonom doputovali prijateljski raspoloženi Europljani. Na kraju, Putin se želi profilirati i u vanjskoj politici. Njegova ideologija je pri tome jednostavna: Europa treba Rusiju, i to jaku Rusiju. Treba li Rusija Europu - u tome moskovsko vodstvo još nije načistu, u najboljem joj slučaju treba da pokrene gospodarstvo, treba njezinu suradnju zbog investicija. Današnja Rusija daleko se udaljila od načela Europe - poštivanja ljudskih prava i prava na samoodređenje. I zato striktno odbija svaku kritiku zbog brutalnih postupaka u Čečeniji. Ruskom vodstvu su nerazumljive stalne optužbe Europljana i drži izvješća o ubijenim civilima, mučenjima ili maltretiranjima čistim lažima. U Putinovim očima i očima njegovih generala čečenski su ustanici 'banditi' s kojima se ne smije voditi pregovore. U ruskoj unutarnjoj politici sukob na sjevernom Kavkazu sada je samo dosadna pojava. Zbog toga ruski Predsjednik zabranjuje njegov učinak na vanjsku politiku Moskve. Pri tome ta 'krvava rana' - kako je jedan ruski književnik nedavno nazvao taj rat - sprječava tako željeno približavanje Istoka i Zapada. Jer Europljanima je sumnjiva Rusija koja vodi rat. No, europske institucije do sada nisu uspjele nametnuti osjetljive protumjere. Za pobornike ljudskih prava postupak Zapada stoga je više nego razočaravajući. A pokleknula je jučer i delegacija EU-a jer je predsjednik Povjerenstva Romano Prodi najavio da bi redukcija novca u sklopu tehničke pomoći Rusiji, zaključena u Helsinkiju u prosincu prošle godine, možda mogla biti poništena. Zanimljivo je kako političare koji su doputovali u Moskvu njihovi ruski sugovornici lako uspijevaju uvjeriti. Tako je Putin jamačno obećao da će sebi za cilj postaviti političko rješenje u Čečeniji. Prilično čudna najava, s obzirom na činjenicu da su čečenski gradovi bombardirani a sela razorena. Kavkasku republiku koja teži neovisnosti nadziru ruski vojnici, ali stalno dolazi do prepada. Kako je moguće političko rješenje? Iza lijepih riječi summita, krije se gorka istina: Zapad je bespomoćan, Europska unija ne zna kako bi se ponašala prema Rusiji koja vodi rat. Moskva želi prijeći na dnevni red i izostaviti Čečeniju. Europljani su Rusiji na žalost još jednom izišli ususret." 29. V. 2000. Kriza vlade u Poljskoj Željelo se reformirati državu, odbaciti teret centralizma, uspostaviti više vlastite odgovornosti građana i općina, i forsirati pristup Europskoj uniji. No početni konsenzus s vremenom se pokazao veoma krhkim. Nekoliko malih partnera novoga vladinog saveza samo je nevoljko poduprlo novi tečaj reforma. Ubrzo je postalo jasno da su katoličko-konzervativne snage brži pristup Europskoj uniji podupirale tek mlako. Među ostalim, u pitanjima privatizacije državnoga gospodarstva porezne reforme i Zakona o pornografiji, u koaliciji su se pojavile razlike koje su opravdale sumnju u budući rad koalicije. Pod golemim političkim pritiskom uspjelo je koaliciji početkom godine donijeti paket reforma izvan parlamentarnih zapreka. Reforma uprave, uvođenje zdravstvenog osiguranja i reforma školstva bile su zamišljene kao čin oslobađanja i trebale su dokazati sposobnost vladanja koalicije desnog centra. No do željenog učinka nije došlo. Planovi za reforme bili su loše pripremljeni, nastali kaos bio je posvuda, a time je i nezadovoljstvo stanovništva postalo vrlo veliko. Koalicija je bila prisiljena na defenzivnost, popularnost je Vlade pala. Suprotno od toga, socijalisti su se nakon dvije i pol godine u oporbi ponovno popeli do najjače političke snage u Poljskoj. Veći koalicijski partner, izborni savez Solidarnost, skupina od četiri konzervativno-katoličke grupacije koje su samo rijetko zajednički djelovale, mnogim promatračima izgleda kako kočnica. Manji partner, Slobodarska unija, čiji su ministri sada napustili koaliciju, smatra se reformski nastrojenom i gospodarski liberalnom. Ona smatra da je ugrožena modernizacija zemlje i da će se pristup Europskoj uniji daleko odgoditi. U spektakularnoj ostavci svojih ministara, Slobodarska unija vidi svoju jedinu šansu u ponovnom stjecanju popularnosti. Kako će završiti ova vladina kriza, ostaje otvoreno. Moguće je da ipak dođe do jednog novog sastava koalicije. No ono što se zasad čini najvjerojatnijim je stvaranje manjinske vlade iz redova izbornog saveza Solidarnost. Ipak, kako se smatra, to ni pod kojim uvjetima ne bi moglo ubrzati pregovore s Europskom unijom za primitak u njezino članstvo. RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 29. V. 2000. Pokrajinski premijeri uvježbavaju ustanak "Ton između Bruxellesa i njemačkih saveznih pokrajina sve je oštriji. Čini se da se Bruxelles namjerava duboko umiješati u ovlasti saveznih pokrajina. Njemački pokrajinski knezovi gunđaju da želi ukinuti institucionalnu ravnotežu u saveznoj republici, jer Bruxelles - taj moloh odredaba - planira veliki zahvat: na pokrajinske banke, na štedionice, na radio i televiziju, na dobrotvorne udruge, dakle na sve javno-pravne ustanove koje su njemačkim saveznim pokrajinama, ako ne svete, onda ipak nepovredive. A protiv toga savezne će se pokrajine braniti - ako zatreba svojim vetom na sporazum iz Nice kojim EU krajem ove godine želi interno postati spreman za širenje na Istok. Neskriveno i začudno jednodušno njemačke pokrajine pokazuju pesnicu dalekom i moćnom Bruxellesu. I pri tomu se opet vidi da je njemački federalizam jedinstven u Europi i da ga u najboljem slučaju razumiju u Španjolskoj. Inače drugi partneri EU-a vjeruju da tu vlada njemački sitni prkos. S druge strane: Romano Prodi, neprijeporni predsjednik Povjerenstva, samo njemačkim pokrajinskim premijerima dolazi u pohode. Još nikada mu nije palo na pamet da bi morao posjetiti sjevernotalijanske gradonačelnike, francuske šefove departmana ili finske regionalne predstavnike ili se obazirati na njihove želje. Za to postoji odbor za regije, koji u Bruxellesu živi apsolutno samostalnim životom, osim kad tamo govori austrijski desni populist Joerg Haider. Odbor za regije je njemački izum u kojemu welški gradonačelnik pored predsjednika Kalabrije, Flamanci i Irci sjede jedni pored drugih - i uglavnom se slažu da nemaju što reći. Europski federalizam - to je apsurd, jer još vladaju nacionalne države i treba poći od toga da će tako ostati još dugo vremena. Jer upravo se male zemlje u EU-u boje za svoju suverenost i svoj utjecaj. Spor između Bruxellesa i njemačkih pokrajina uopće se ne vodi za ovlasti, a Romano Prodi - inače vrlo uvjerljiv odvjetnik supsidijarnosti - uopće se ne želi miješati u savezne pokrajine. Ne, radi se o utakmici između javno-pravnih poduzeća i privatnih tvrtaka - ni više ni manje. A kod utakmice u Bruxellesu prestaje šala, jer su smjernice za slobodnu i poštenu utakmicu na europskom unutarnjem tržištu 'sveta krava' EU-a. A ako savezne pokrajine snažno subvencioniraju banke i štedionice, bit će sve u redu sve dok se te banke shvaćaju kao regionalni sudionici u utakmici i dok iznenada ne požele postati 'globalnim igračem' u Hongkongu ili New Yorku. No upravo to čine. Jasno rečeno: Bruxelles ne želi ukinuti javno-pravne dobrotvorne udruge, ali slobodne službe za njegu moraju imati pošten pristup tržištu. A oni koji vjeruju da moraju podići zaštitnu ogradu oko javno-pravnih povlastica, upuštaju se s najvišim čuvarom europskoga prava na utakmicu - Mariom Montijem. A Monti je s pravom čuvar grala poštene utakmice u EU-u, jer bez njega bi se cjelokupni projekt ujedinjenja moglo poslati u carstvo snova. Zbog toga ljutnja saveznih pokrajina na Bruxelles nije drugo doli čuvanje imovinskog stanja. S njemačkim federalizmom zahvat u javno-pravne banke ili prometna poduzeća nema nikakve veze. Tu je riječ samo o istim pravilima na tržištu, o ukidanju povlastica i samorazumljivosti. A inače duh njemačkoga federalizma počinje nalaziti pristaše. O europskoj centralističkoj državi u Bruxellesu nitko ne govori - a pogotovo ne Romano Prodi. Naprotiv: baš se u Bruxellesu može naći angažiranih odvjetnika za stvarnu Europu regija - i za to bi se njemački pokrajinski premijeri trebali boriti, a ne za naslijeđene povlastice" - drži komentator Alexander Kudascheff. (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 30. V. 2000. Nakon što je više puta najavljivan, a potom odgađan, prijam Hrvatske u Svjetsku trgovačku organizaciju, jučer su hrvatski mediji objavili, više nema zapreka kakve su postojale ranije, da se Hrvatska pridruži toj međunarodnoj organizaciji i da za to ima potporu Sjedinjenih Država. Nevena Mimicu, zamjenika ministra gospodarstva i glavnog hrvatskog pregovarača sa Svjetskom trgovačkom organizacijom, Rosa Grce upitala je je li točno da bi proces prijama Hrvatske u Svjetsku trgovačku organizaciju koji traje već šest-sedam godina, mogao uskoro biti završen. = Činjenica jesu tu negdje, oko toga se vrte. Mislim da u ovom trenutku ja, kao glavni pregovarač Vlade Republike Hrvatske, ne bih još mogao potvrditi definitivno takve najave. Radi se o tome, naime, da jedino preostalo pitanje koje je ostalo otvoreno o ulasku Hrvatske u Svjetsku trgovačku organizaciju, to je pitanje uređenja audiovizualnih usluga, da se to pitanje praktički treba razriješiti u izravnim pregovorima između Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije. Mi smo, sa svoje strane, ustvari sve napravili da taj proces završimo. U tim pregovorima Europskog povjerenstva i američkih pregovarača stvari su se sada počele odvijati na način da se može očekivati brzi kraj, ali koliko je ostalo do tog kraja, ja se ne bih usudio prognozirati. - Koliko ima istine u tome da su Amerikanci, na neki način, popustili Francuzima, pa da su pristali da primijene tzv. 'baltički model' na Hrvatsku? = Američki stavovi se kreću u tom pravcu, ustvari, već konstantno u posljednjih nekoliko mjeseci. Američki pregovarači pokazuju veliki stupanj fleksibilnosti, veliki stupanj, praktički, želje, da se hrvatski ulazak u WTO što prije dovrši i da se na taj način pruži sasvim jasna politička poruka i politička potpora tim promjenama koje su se u Hrvatskoj dogodile. U tom pravcu je i sadašnje približavanje 'baltičkom modelu'. - A što je to točno 'baltički model'? = 'Baltički model' praktički ostavlja pravo svakoj zemlji da nacionalnom politikom uređuje pitanje trgovine audio-vizualnim djelima. To je praktički model koji je, moglo bi se reći, više na liniji europske politike zaštite kulturnih različitosti, nego li na liniji potpune liberalizacije trgovine audio-vizualnim djelima za što se američka strana zalaže. - Vi ste, gospodine Mimica, vjerojatno svjesni i nekih strahova koje izaziva priključenje Svjetskoj trgovačkoj organizaciji, pogotovo među udruženjima seljaka. Koliko seljaci imaju zapravo opravdanosti za taj svoj strah? = Činjenica jest da se otvaranjem tržišta, odnosno smanjivanjem tržišnih barijera za uvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u Hrvatsku, a i u bilo koje druge zemlje, nacionalna poljoprivredna proizvodnja dovodi u teži položaj nego u situacijama kada te carinske barijere postoje. To je posebno teško pitanje za poljoprivredu, jer u Hrvatskoj, na primjer, oni koji pretendiraju na izvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u Hrvatsku i koji su praktički tradicionalno naši opskrbljivači tim proizvodima - to su u prvom redu članice Europske unije i Mađarska - njihovi izvozni proizvodi su već od samog početka proizvodnje, a pogotovo pri izvozu, izuzetno jeftini, što naravno nije slučaj s hrvatskom poljoprivrednom proizvodnjom. Znači, mi s jedne strane ukidamo carine za poljoprivredno-prehrambene proizvode, a s druge strane ti proizvodi koji ulaze u Hrvatsku, ulaze pod izuzetno subvencioniranim uvjetima. Prema tome, opasnosti postoje, ali mislimo da smo ispregovarali takav paket u WTO-u koji će omogućiti i postupno smanjivanje carina. Znači, neće biti prvog šoka, prvog udara na smanjenje carina, nego će se smanjivanje razvući kroz razdoblje od tri, pet, za neke proizvode i sedam godina. A s druge strane imamo dovoljno prostora da poticajima za domaću proizvodnju, na neki način, kompenzirano s povećanjem tih subvencija, na neki način kompenziramo negativne učinke smanjivanja carina. Pregled tiska "U svjetlu posljednjih događaja u Sierra Leoneu i otmice 500 pripadnika snaga UN-a, glavni tajnik UN-a Kofi Annan, kako prenosi 'The Independent', smatra kako bi Ujedinjeni narodi trebali odbaciti zastarjeli koncept provedbe neutralnoga mirovnog nadzora i zamijeniti ga s puno čvršćim oblikom provedbe mira. Na taj bi se način, ističe Anan, izbjeglo ponavljanje fijaska koji se dogodio u Sierra Leoneu. Stoga je glavni tajnik UN-a zatražio od tima stručnjaka da sagledaju situaciju kada je riječ o UN-ovim mirovnim operacijama u svijetu. Svoje bi zaključke i prijedloge o budućoj izmjeni uloge UN-ovih mirovnih postrojba trebao iznijeti na jesen, prenosi list. U svojim komentarima 'The Independent' u tekstu pod naslovom 'Balkanska trilogija', ističe kako je obnavljanje sukoba između jugoslavenskih snaga i kosovskih Albanaca u Preševskoj dolini samo jedan od najsvježijih podsjetnika kako je situacija na Balkanu godinu dana nakon oslobađanja Kosova i dalje nestalna. Konačni status Kosova koji je pod protektoratom UN-a, odnosno NATO-a, ali je još uvijek dio suverenoga jugoslavenskog teritorija, daleko je od svog razrješenja. Potencijalno vrlo eksplozivna situacija u Srbiji i njezin zabrinjavajući utjecaj na, od Europe predvođene napore da donesu trajnu političku i ekonomsku stabilnost na Balkan bit će, stoga, danas jednom od tema u Moskvi gdje će se prvi čovjek Europskog povjerenstva Romano Prodi i portugalski premijer Antonio Guteresh, čija zemlja sada predsjeda EU-om, sastati s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. A europske nade u stvaranje jačih političkih i trgovačkih veza s Rusijom, kako piše list, uvelike ovise o postizanju zajedničkog pristupa Balkanu. Osim Rusije, problem predstavlja i Kina koja nije oprostila američkim i NATO-ovim hegemonistima napad na Srbiju i bombardiranje njezina veleposlanstva u Beogradu. No, najveći problem europskoj balkanskoj politici u posljednje vrijeme dolazi iz Amerike. Naime, kako podsjeća list, samo je intenzivno lobiranje iz Bijele kuće spriječilo američki Kongres da donese mjere koje bi značile povlačenje američkih snaga s Kosova do idućeg ljeta, te suspendiranje američke pomoći u obnovi. Nakon Moskve, gospodin Prodi i gospodin Guteresh posjetit će u srijedu i Washington te od američkoga predsjednika Clintona pokušati dobiti potvrdu američke vezanosti uz Balkan. No, s obzirom da Bill Clinton nije u poziciji da pruži takva obećanja, Europa mora iznaći načina da se riješi ovog rusko-kinesko-američkog stiska, piše list". (BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 30. V. 2000. Iz tiska 'Moskva se duri na srpsku oporbu', naslov je jedinoga članka posvećenog bivšoj Jugoslaviji, točnije Srbiji. Pod tim naslovom u 'Le Figarou' Patrick De Saint-Exupery piše o tome kako je oporba u Srbiji, 'u nedostatku ideja, razjedinjena, oslabljena i ne znajući dati smisao prosvjedima koje organizira, otputovala u Moskvu kako bi uvjerila rusku Vladu da izvrši pritisak na jugoslavenski režim, koji provodi politiku terora. No razočarani zbog nemogućnosti ruskog ministra vanjskih poslova da ih primi, srpski oporbenjaci sastali su se s njegovim zamjenikom. Nakon sastanka objavljeno je službeno priopćenje u kojem se ipak traži vraćanje radiotelevizije Studio B svom vlasniku. Na to se gleda kao na uspjeh zbog toga što se u samoj Rusiji čine pritisci na neovisne medije. Kako ocjenjuje novinar 'Le Figaroa', veća potpora srpskoj oporbi je najvjerojatnije izostala zbog nepostojećega plana oporbe za izlazak iz krize, koja se pojavila u Moskvi tražeći za to inspiraciju. 'Nemamo plana, trebali bi naći jedan za pet dana', kaže Zoran Đinđić, predsjednik Demokratske stranke. Srbija nije prioritet Rusije, nastavlja 'Le Figaro', ona je tu da bude upletena u neki veliki politički dosje bez realnog interesa. Najvažnija je Čečenija. Prema pisanju ruskog lista 'Komersant', koje također prenosi 'Le Figaro', Kremlj se odlučio udaljiti od omraženog Slobodana Miloševića. To je i zaključak članka. Današnji 'Fe Figaro' osvrće se i na to kako bi se Europa morala organizirati na obrambenom planu. O tome se piše u dva članka. Dne 10. i 11. prosinca prošle godine europska Petnaestorica izrazila je svoju odlučnost da razvija autonomne kapacitete odlučivanja i provedbe akcija pod nadzorom Europske unije, naravno tamo gdje se euroatlantski savez neće angažirati. Prema riječima francuskoga predsjednika Chiraca, nakon eura, na redu je obrana, a 'le Figaro' zaključuje da bi za takav potez moralo doći do produbljivanja transatlantskih odnosa. U drugom članku prenosi se vijest agencije RIA u kojoj piše Dimitrije Danilov iz ruskog Instituta za Europu. Prema njegovim riječima, ako Rusija, kako je rekao njezin predsjednik Putin, želi imati napadačku vanjsku politiku, ona mora razmotriti i definirati svoju politiku na području stvaranja Europe sigurnosti i obrane. To će ovisiti, ruska politika dakle, o europskom rješavanju i realizaciji njezinih težnja u vezi s tim pitanjem. Danilov dalje ističe nepovjerenje Rusije u Sjevernoatlantski savez nakon rata na Kosovu. Alternativa tome mogla bi biti Europska unija i njezin plan. S druge strane, alternativa Europi i olakšanje realizacije njezina plan obrane, bio bi razvoj suradnje zasnovan na jedanakosti, razvoj suradnje dakle koja bi dovela do potpune integracije Rusije u veliku Europu. To bi, zaključuje Danilov u 'Le Figarou', morala biti strategija na dulji rok, kako Europske unije tako i Rusije. O ekstremnoj desnici u Francuskoj piše današnji 'Le Monde'. Naslov na prvoj stranici glasi: 'Ekstremna desnica: još nije gotovo'. Danas 62 posto Francuza misli da ekstremna desničarska stranka Jeana Marie Le Pena predstavlja prijetnju za francusku demokraciju. To je - kako piše 'Le Monde' - drastično manje nego prošle godine kad je takvo mišljenje imalo 73 posto Francuza. Osim toga, sada se većina ispitanih slaže s idejama na kojima je Le Pen sagradio karijeru: slaže se s njegovim idejama o emigraciji nesigurnosti. Osvrnimo se na ispitivanje o idejama ekstremne desnice koje je provela jedna agencija za 'Le Monde'. 43 posto Francuza smatra da se nedovoljno brane francuske tradicionalne vrijednosti, 34 posto je za to da se policiji dadu veća prava, 31 posto rođenih Francuza smatra da ima previše migranata i 20 posto njih smatra da treba uspostaviti smrtnu kaznu. Stvari se brzo mijenjaju tako da je na dijagramu koji je objavljen zapažen i povratak popularnosti Le Penove Narodne fronte na razinu od prije tri godine. (RFI) GLAS AMERIKE - VOA 30. V. 2000. 'Prošla su vremena verbalnih gospodarskih čuda i za Hrvatsku nije baš idealno rješenje sama preraspodjela poreznih tereta. Poreze jednostavno treba smanjiti', izjavio je novinaru Glasa Amerike Svetozaru Sarkanjcu ekonomist Mladen Vedriš. Posljednje gospodarske mjere hrvatske Vlade logično još uvijek su tema brojnih dobronamjernih, ali i zlonamjernih analiza, sugestija i kritika. Preraspodjela poreznog opterećenja s gospodarstva na stanovništvo uvođenjem trošarina na određene proizvode, dugoročno, nije dobro rješenje. Zašto, upitali smo uglednog hrvatskog ekonomistu Mladena Vedriša, uoči održavanja javne tribine u Osijeku na temu 'Hrvatske ekonomske perspektive nakon promjene Vlade'. = Za Hrvatsku nije baš idealno rješenje da samo preraspodjeljuje porezni teret. Jednostavno ga se mora ukupno smanjiti. Znači, manje rashoda, manje poreznog terećenja i dajmo daha da ekonomija oživi. Naime, Hrvatska danas je porezno opterećena s gotovo 60 posto svog bruto društvenoga proizvoda. To je više nego što je to prije bilo u takozvanim zemljama blagostanja, poput skandinavskih zemalja i Francuske, i to je nemoguće na svojim leđima nositi. Znači, Hrvatska bi bila atraktivnija za kapital, za investicije, bilo nacionalne, bilo vanjske... Jedno je porezno rasterećenje, a drugo je izvozna konkurentnost. Naravno, to uključuje sve rasprave oko tečaja koje ne znače samo jednokratnu devalvaciju. To označava drugačije ponašanje pravne države, institucija. Jednostavno, taj zaokret je puno kompleksniji nego samo načelna obećanja. A izišli smo iz one faze kad smo očekivali gospodarska čuda, čuda nema, čuda će biti kad ih mi napravimo. - Iako je Hrvatska još prije pet godina izrazila želju za prijamom u članstvo Svjetske trgovačke organizacije, sada kada je promjenom vlasti Hrvatska pred vrlo skorim prijamom u tu važnu svjetsku organizaciju, sve su glasnije dvojbe treba li Hrvatska uopće ući u WTO. Pri tome najviše skepse izražavaju oni koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom. Je li opravdan taj strah? = Pravo pitanje, ali na žalost u Hrvatskoj nije dovoljno razjašnjeno o čemu se radi. Hrvatska zaštita u poljoprivredi je negdje na razini... 36 posto su u prosjeku carine. One će morati ići dolje za 20-postotnih poena, negdje na 16 posto, koliko je to prema WTO. Međutim, to će biti u razdoblju pet do sedam godina, jedno prijelazno razdoblje, a s druge strane to apsolutno Hrvatsku ne sprječava da potpomogne svoj agrar nizom drugih mjera i poticaja, kao što to rade sve druge zemlje. Znači, radi se samo o sniženju carinske zaštite, a nema nikakve zapreke da Hrvatska ima drugačiju politiku prema agraru. Kada to kažem, to je onda prvenstveno poticanje finalne proizvodnje, svi mi to dobro znamo, trebamo razgovarati o salami i čokoladi, a ne o pšenici i šećernoj repi. - I na kraju gospodine Vedriš, kako prevladati ovo razdoblje od, čini mi se da ste rekli, dvije-tri godine, od iskazane političke do iskazane materijalne, ekonomske pomoći? = Kako prevladati? Ne prevladati, iskoristiti ga! Mi moramo napraviti, i Vi ste vidjeli da je počeo razgovor što je zapravo tekuća ekonomska politika, što je strategija razvoja. I u idućih 100 dana na Vladi je da ponudi jedno i drugo - tekuću ekonomsku politiku za iduće razdoblje, a okvire gospodarske strategije za srednjoročno razdoblje. Zna se kad dobijete mandat, to je i čast i priznanje, ali i odgovornost. U prvih 100 dana moglo se govoriti, ili čak u prvih možda pola godine, oko naslijeđa. Ali nakon toga govorit će se oko rezultata onoga tko je u sedlu, i to je normalno. Nije lako, jer nakon HDZ-a nova Vlada nije došla u neku normalnu situaciju nakon četverogodišnjeg mandata jedne druge stranke, nego se zapravo jedna epoha zaključila. Ali, što prije se nađu pravi odgovori na ta pitanja, Hrvatska će platiti manju cijenu tranzicije. (VOA) INOZEMNI TISAK SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 30. V. 2000. Suverena Europa mora imati vlastitu obranu "Prekooceanska rasprava o europskoj obrambenoj inicijativi bjesnjela je posljednjih mjeseci, nalikujući katkad raspadu braka, puna aluzija na stare probleme i skrivene motive", piše William Pfaff. "Američka zamisao o izgradnji državne raketne obrane trenutno je glavni predmet polemika u NATO-u (jer remeti postojeće dogovore o nadzoru oružja i potencijalno odvaja američku obranu od savezničke). No prava rasprava tiče se pitanja europskog suvereniteta naspram staroj američkoj nerazriješenoj nesigurnosti: je li njezina sigurnost u boljem položaju ako dominira Europom ili ako se iz nje povlači. Jedan američki govornik na nedavnoj prekooceanskoj konferenciji upozorio je europske slušatelje da bi nova inačica Mansfieldova amandmana (koji zahtijeva povlačenje američkih vojnika iz Europe), kad bi danas bila pred američkim Senatom, bila prihvaćena. Washingtonska politička rasprava odvija se između onih koji 'misle da bi Sjedinjene Države trebale slijediti svoju globalnu ulogu s tek minimalnim obaziranjem na gledišta drugih zemalja', prema Stanleyu Sloanu, bivšem članu kongresne istraživačke službe - i onih Amerikanaca koji vjeruju u 'minimalističko globalno vodstvo Amerike'. Ovo je drugo, međutim, stajalište manjine. Sljedeća američka vlada, bilo demokratska ili republikanska, gotovo će sigurno slijediti primjer Clintonove vlade o pitanju stvaranja 'autonomne' europske vanjske i sigurnosne politike kao prijetnje atlantskom savezu. 'Autonomija' je ključna riječ. Američko stajalište nije se previše promijenilo od 1994., kad je Washington nevoljko pristao na odvojen europski 'identitet' unutar NATO-a. On je bio skloniji europskom 'stupu' koji podupire zajedničke napore, no Europljani su željeli više. Washington je stoga pristao da europske snage unutar NATO-a preuzmu ograničene zadaće pod europskim zapovjedništvom. NATO, odnosno Washington, imao bi pravo veta. To je sad istisnula odluka Europske unije o stvaranju 'zajedničke vanjske i sigurnosne politike' s vojnim snagama koje bi ju podupirale. Prošle je godine donesena odluka o stvaranju neovisnih snaga veličine 50.000 do 60.000 ljudi do 2003. Washington je pristao bez oduševljenja, ali njegovo stajalište ostaje da je to nepotrebno, da se radi o traćenju europskog novca i energije, koje bi trebalo uložiti u poboljšanje NATO-a. Novi institucijski dogovori beskorisno udvostručuju ustroj NATO-a, kaže Washington, upozoravajući da bi snage Europske unije koje nisu u potpunosti poravnane s NATO-om mogle navesti Kongres da zaključi kako Europljani više ne žele da im Sjedinjene Države budu sigurnosni partner. Ne iznenađuje što je Washington pretpostavio da iza 'gaullističkih' mjera stoji Francuska. Činjenica da je iza najnovijih takvih inicijativa stajala Britanija izazvala je nemir. Nedavna odluka Blairove vlade da kupi europske letjelice i rakete zrak - zrak, umjesto američkih, potvrdila je odluku donesenu zajednički s Francuskom u prosincu 1998., kojoj se priključila i Njemačka, o osnivanju neovisnih europskih vojnih snaga. Što bi one radile? Odgovor je neodređen. Riječ je o takozvanim 'petrogradskim zadacima' (prema mjestu u Njemačkoj gdje su oni određeni): upravljanje krizom, mirotvorstvo, humanitarne misije. Zanimljivo je da Europa nema potrebe za neovisnom vojskom koja bi obavljala petrogradske zadatke. Američki dužnosnici žele znati hoće li stvaranje europske vojske riješiti problem ili stvoriti novi. Europljani odgovaraju da bez neovisne politike i vojske Europa nije suverena. Europska unija ima zajedničko tržište i zajedničku valutu. Sad njezine glavne članice - Britanija, Francuska i Njemačka - žele jedinstvenu sigurnosnu politiku. Konačno značenje toga jest europski zahtjev za neovisnošću o Sjedinjenim Državama. Priznati to značilo bi eksplozivnu reakciju Washingtona. To bi također moglo razjediniti Europsku uniju. Nekoliko manjih članica, a možda čak i Njemačka, odbili bi svaki prijedlog koji ugrožava atlantski savez. Kandidati iz istočne Europe i baltičkih zemalja, uključujući Poljsku, Republiku Češku i Mađarsku, usprotivili bi se. Američki su im diplomati već jasno pokazali da bi ih europski projekt jednog dana mogao natjerati da biraju između Europe i Sjedinjenih Država. (...) Zemlje koje se zalažu za neovisne europske vojne snage bivše su velike sile Europe: Britanija, Francuska i Njemačka. Ono što one rade odgovor je na stvarnost političkog postojanja. Suverenitet ne postoji bez vojnih sredstava kojima se brani. Europske zemlje nisu imale puni suverenitet od rata. NATO-ova intervencija na Kosovu jasno im je pokazala koliko su postali podređeni NATO-u. Oni sad čine ono što im povijest govori da moraju." Neovisni srbijanski mediji trebaju pomoć iz inozemstva "Dok predsjednik Vladimir Putin nudi vrijednu materijalnu i moralnu potporu jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću - naftu u vrijednosti od 32 milijuna dolara i zajam u vrijednosti od 102 milijuna dolara- zloglasno razjedinjena srbijanska oporba indirektno, čini se, tvrdi da ima posebnu tajnu vezu s Moskvom (gdje je jugoslavenski veleposlanik nitko drugi nego Miloševićev brat, Borislav). Prošloga petka, Vuk Drašković, čelnik Srbijanskog pokreta obnove, jedne od glavnih oporbenih stranaka, kazao je kako bi on i još dva oporbena čelnika mogli zajedno otići u Moskvu kako bi zatražili 'rusku pomoć u borbi protiv terora protiv građana Srbije.' Rusko ministarstvo vanjskih poslova niječe da išta zna o pozivu srbijanske oporbe u Moskvu. Drašković je poznat po tome da se 'okreće kako vjetar puše', pa njegove riječi možda i ne treba shvaćati preozbiljno. Možda bi se konstruktivnije bilo usredotočiti na 'zajednički' aspekt navodnoga puta. On je očito rezultat nedavnoga puča u Srbiji, koji je djelotvorno sabrao oporbene umove. Zaista, čini se da je Milošević odlučio punom brzinom krenuti s istrjebljivanjem demokratskih medija. Zauzimanje televizije Studija B, prije dva tjedna, do sada je najhrabriji potez, iako nije i iznenađujući. Zapravo, logičan je. Milošević se hrani sukobima i, izgubivši posljednja tri rata u bivšoj Jugoslaviji, započinje četvrti. Riječ je također i o jasnom znaku da se boji ili da je barem uznemiren slobodnim medijima, što je njegov način priznavanja njihove važnosti. Krajnji je rezultat puča da je oporba u Srbiji, slaba kakva već jest, gotovo bez ikakve mogućnosti da se oglasi. To vrijedi za neovisne televizijske i radijske postaje - Studio B, Radio B2-92 i Index Radio - koje je policija zaposjela 17. svibnja. Policija je stavila i lokot u bravu 'Blica', najpopularnijega neovisnog dnevnog lista, koji se nalazio u istoj zgradi. (Novinarima je u međuvremenu dopušteno da se vrate.) Zamjenik premijera, Vojislav Šešelj, to je jasno pokazao kada je izrazio svoje zadovoljstvo činjenicom što Studio B više nije u rukama 'kriminalne bande', koja ga je, tvrdio je, 'pljačkala i izazivala strah'. Dodao je da je 'država predugo čekala da se suoči s ovim zlom. Sada više nema čekanja. To zlo treba sasjeći u korijenu.' Međutim, tisak, radio i televizija već su davno prerasli fazu 'korijenja'. Srbijanski novinari su ranjivi, no ne i bespomoćni. Nakon što je ukinut njihov list, zaposlenici 'Blica' radili su u prostorijama dvaju drugih nevladinih dnevnih novina i stvarali novine s manje stranica i u manjem broju primjeraka, no novine su ipak izlazile.(...) Popravljanje štete koja je nanesena izvješćivanju neovisne televizije moglo bi se pokazati složenim. No susjedni slobodniji dijelovi bivše Jugoslavije mogu ponuditi pomoć. Postoje planovi za emitiranje programa koji bi 'pokrivao' cijelu ili gotovo cijelu Srbiju, a koji bi se emitirao iz republike srpske, srpskoga dijela Bosne.(...) Srbi su prosvjedovali protiv napadaja na svoje medije demonstrirajući na ulicama. Demonstrantima je potrebna pomoć izvana. Međunarodna zajednica ne bi trebala štedjeti truda kada je u pitanju pomoć neovisnim srbijanskim medijima, i to poukom i gotovinom. To bi trebalo uključivati potporu nevladinim tiskarama(...), u Srbiji i izvan nje, širenje weba i satelitskih kapaciteta za neovisni radio i jačanje televizijskog signala postaja u Crnoj Gori i republici srpskoj, koje prenose vijesti za Srbiju. Tu bi pomoć trebalo dati diskretno, ako je moguće i kroz zemlje bivšega istočnog bloka, tako da 'oni koji surađuju s neprijateljem' ne budu obilježeni. I obuku može provesti kadar iz Češke, Mađarske ili Poljske. To bi mogla biti nova namjena istočnoeuropskoga zajedničkog tržišta i pomogla bi spriječiti da se u Srbiju uvuku još izrazitiji oblici nasilja - kao što je terorizam - dok Srbi kuju planove za uklanjanje Slobodana i osvajanje slobode", piše Anna Husarska. THE WASHINGTON POST 29. V. 2000. Poljska vlada ugrožena povlačenjem stranke "Mlađi partner u poljskoj vladajućoj koaliciji koju predvodi Solidarnost glasovao je danas o povlačenju svojih ministara iz vlade, gurnuvši tako podijeljene partnere u najdublju krizu u posljednje dvije i pol godine. Također postoji mogućnost da se Savez demokratske ljevice, stranka bivših komunista, vrati na vlast, budu li potrebni prijevremeni izbori", piše Peter Finn. "Savez za slobodu nije isključio ponovno priključenje novoj vladi pod vodstvom Solidarnosti, no inzistira da sadašnji premijer, Jerzy Buzek, podnese ostavku. Analitičari kažu da bi se nova vlada Saveza za slobodu i Solidarnosti mogla pokrpati ako Solidarnost odbaci Buzeka i pristane na Balcerowiczovo stezanje pojasa u proračunu za 2001. Koalicija vlada opetovano je teturala na rubu sloma zbog populističkih elemenata unutar Solidarnosti, koji su odbacivali gospodarske reforme Balcerowicza, zagovornika konzervativne fiskalne politike. (...) Stranačka stega, nužna u parlamentarnom sustavu, u Solidarnosti se pokazala velikim problemom. 'Ne isključujemo mogućnost obnove koalicije', rekao je Balcerowicz, razočaran zbog Buzekove nesposobnosti da nadzire članove parlamenta unutar Solidarnosti koji opetovano glasuju protiv njegovih gospodarskih prijedloga. Prije dva tjedna, primjerice, Solidarnost je pridonijela da se odbaci povišenje poreza na poljoprivredne proizvode, kojim su se poljski zakoni trebali uskladiti sa zakonima Europske unije. U studenom je Balcerowicz zamalo dao ostavku, nakon što je Solidarnost odbila prihvatiti njegove prijedloge porezne reforme. Nakon današnjega glasovanja Saveza za slobodu uslijedit će sastanak bloka Solidarnost, sazvan za petak. Buzek je ponudio ostavku kako bi vlada zadržala vlast, a članovi Solidarnosti predložili su da ga zamijeni ekonomist središnje banke Boguslav Grabowski, čija gospodarska gledišta nalikuju na Balcerowiczeva. Neki zakonodavci Solidarnosti, međutim, inzistiraju da bi, otiđe li Buzek, trebao otići i Balcerowicz. Savez za slobodu odbio je taj prijedlog. (...) Ni Solidarnost ni Savez za slobodu - koji zajedno na ispitivanjima javnog mnijenja imaju manje od 20% potpore - ne mogu se previše radovati dođe li do prijevremenih izbora. Prema ispitivanjima javnog mnijenja, Savez demokratske ljevice, koji je bio na vlasti od 1993. do 1997., opet bi bio najveća stranka i vjerojatno bi dobio mandat za stvaranje sljedeće vlade. No smatra se da bi Savez demokratske ljevice, koji je prerastao u socijaldemokratsku stranku, gotovo sigurno nastavio s provedbom gospodarskih reforma nužnih za ulazak u Europsku uniju. (...)" AUSTRIJA DIE PRESSE 30. V. 2000. Otvoreni bok Europe "Bill Clinton na svojem posljednjem velikom putovanju u inozemstvo koje ga vodi u Europu i u Rusiju, želi još jedanput dobiti političke bodove. No izgledi za to nisu tako dobri kako bi Washington želio: za posjet Moskvi ne naznačuje se neka velika suglasnost u otvorenim pitanjima poput nadzora naoružanja ili sustava proturaketne obrane. A EU je na pragu ozbiljnoga novog trgovačkog sukoba sa SAD- om. Vjerojatno će već početkom lipnja naime europski konzorcij Airbus dati znak za početak izgradnje planiranog velikog zrakoplova Airbus A3xx. 'Znak za početak' nije loš izraz, jer on će po mišljenju promatrača istodobno označiti i početak idućeg trgovačkog rata - poslije još neriješenih sukoba oko banana, genetskog kukuruza i hormonskog mesa - između EU-a i SAD-a. I to, to se može proreći, do sada najsilovitijeg. Jer tu je po srijedi uistinu kuhinja ili patetično rečeno, radi se o svjetskoj prevlasti. Iako 'samo' u jednom gospodarskom sektoru, naime izgradnji civilnih zrakoplova. Tu se naime sukobljavaju još dva svjetska konkurenta: Boeing kao najveći izvoznik američke izvozne industrije i kao divovski koncern oružja od golemog strategijskog značenja za Amerikance. I Airbus, zajednički projekt njemačkih, francuskih, britanskih i španjolskih poduzeća s kojim su Europljani uspjeli - dakako uz pomoć golemih subvencija - razbiti američki tobožnji monopol (naime u civilnim zrakoplovima) i, što je još važnije, dokazati Amerikancima tehnologijsku nadmoć. Tu se dakle krije daleko više od obične konkurencije tvrtaka djelatnih u istom segmentu. Tu su u igri i emocije i politika. Koktel koji je kao stvoren za trgovačke sukobe. Pri tomu EU američkim napadajima otkriva svoj ranjivi bok: glavna otpužba Amerikanaca da je Airbus silovito subvencioniran, što predstavlja nepošteno iskrivljavanje tržišta, teško se može poreći. Samo će Velika Britanija preračunato uložiti gotovo 13 milijarda šilinga subvencija u razvitak euro-jumba, a i druge zemlje partneri u konzorciju Airbusa neće škrtariti. Tu se već treba pitati je li ta vrsta financiranja još u duhu vremena. Airbus vlada polovicom svjetskog tržišta. I kad super-jumbo ne bi bio prestižni projekt, nego doista obećani sjajan posao, ne bi imao nikakvih problema skupiti potreban novac. No tu se pojavljuje europska dvojba: radije subvencionirati i držati na političkoj uzici nego uredno kapitalizirano pustiti na poduzetničku slobodu. Argument da Amerikanci također subvencioniraju svoje Boeinge (kroz vojne narudžbe), stoji, ali je slab: svi partneri Airbusa vrlo su aktivni i u poslu s oružjem, kad bi bio ostvaren jak europski koncern za zrakoplovstvo i svemirske letove (koji je tek u počecima), i tu bi vladala 'oružana jednakost'. To ipak ne bi spriječilo da se Amerikanci i dalje trgovačkim sankcijama bore za očuvanje svoje prevlasti u raznim industrijskim granama. No trgovačke je ratove lakše voditi kad nije otvoreno previše bočnih strana. A trgovačkih sukoba između dviju gospodarskih supersila bit će u iduće vrijeme još mnogo unatoč svim diplomatskim posjetima" - zaključuje Josef Urschitz. DER STANDARD 30. V. 2000. Poljska mora prijeći još daleki put "Nikad u razdoblju od velikog preokreta 1989. nisu Poljaci još bili tako nezadovoljni svojom vladom. Ankete pokazuju da se svaki drugi Poljak zalaže za ostavku cijele liberalno- nacionalnokonzervativne vlade, a 60 posto ispitanika posebno se ljuti na premijera Jerzyja Buzeka iz konzervativne 'Izborne akcije Solidarnost'. Naime, Poljaci drže da glavni Buzekov posao nije vladanje već posredovanje u neprekidnim svađama unutar njegova saveza Solidarnost, koji se sastoji od tridesetak manjih i većih skupina: netko iz šarolike vladajuće skupine uvijek bi blokirao određeni potez. Frakcijskoj disciplini ni traga: reforme koje su pretpostavka za pristup EU odgađaju se već godinama. No, iza svih tih svađa krije se pitanje u kojoj mjeri Poljska zapravo želi biti dio Zapada i koje su tradicije i nacionalne posebnosti Poljaci spremni žrtvovati u ime pristupa EU, planiranog za g. 2003. U okviru 'Izborne akcije Solidarnost', protiv oštrih privrednih reforma posebno su žestoko agitirali nacionalno orijentirani katolici, koje podupire liberalni koalicijski partner 'Slobodarska unija' kao i oporba. (...) U Poljskoj su stvari zaista izvrnute naglavce: ljevičari zahtijevaju turbokapitalizam, a nacionalno orijentirani katolici nastupaju kao socijaldemokrati. U međuprostoru sve više prevladava 'seljački vođa' Andrzej Lepper, Haiderov klon u poljskoj nošnji, i njegov 'nacionalno-narodnjački blok'. Poljska mora prijeći još dugačak i trnovit put do EU", zaključuje Gerhard Plott. FRANCUSKA LE MONDE 30. V. 2000. Pierre Moscovici, ministar za europska pitanja: 'Proširenje Europe velik je politički projekt' " - Ne svjedoče li izjave Jeana-Pierrea Chevenementa o Njemačkoj da vlada nije jednodušna kada je riječ o izgradnji Europe? = Poznate su nesuglasice između Jeana-Pierrea Chevenementa i drugih ljudi u vladi. Pronašli smo način da ih riješimo, a to je upravo bio sporazum koji smo između sebe zaključili 1997. o glasovitoj zamisli o federaciji država-naroda, koja je također bila u središtu programa Francoisa Hollandea i Socijalističke stranke, kao i Građanskog pokreta (MDC) na europskim izborima održanim u lipnju 1999. Zamisao o federaciji država-naroda sastoji se u prihvaćanju činjenice da Europa ima značajke federacije i da su narodi važni; u zaboravu stare naddržavnosti i starog nacionalizma. Nijemci znaju s kim razgovaraju. U Rambouilletu, prije desetak dana, bili su predsjednik Republike, premijer, ministar vanjskih poslova i ja, zajedno s njemačkim kolegama. Nije bilo 'izgreda Chevenement', jer mi znamo dokle smo došli u našim odnosima. - Što mislite o europskoj federaciji za koju se zalaže njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer? = Federalizam ili značajke federalizma već postoje u Europi. Tko može reći da Europska središnja banka nije federalna ustanova? Povjerenstvo je, na svoj način, federalna ustanova. Europski sud pravde je federalna ustanova. Kada se u ministarskom vijeću odlučuje većinom glasova, to je federalizam. No taj je federalizam nejasan, slabo organiziran. Ja sam za Europu projekata. Ono što je važno za Europu s trideset članova, koja će nužno biti raznorodnija, jest da neki mogu zajednički raditi na velikim projektima. - Treba li se Francuska u svom šestomjesečnom predsjedanju Unijom zadovoljiti da bude skromna, ili treba da taj europski projekt stavi na dnevni red susreta na vrhu u Nici, u prosincu? = To ne bi bilo dobro. Ne treba miješati rasprave i rokove. Da smo odmah postavili pitanje federacije ili europskog ustava, u koji neki vjeruju, a drugi ne, doveli bismo u opasnost naše izglede da kratkoročno riješimo sljedeće pitanje: kako pokrenuti Europu s petnaestoricom da bi mogla nastaviti djelovati s tridesetoricom? Najvažnije je da se Međuvladina konferencija završi uspješno. Ali ostvarimo ambiciozan uspjeh! Mislim da više ne postoje tri pitanja - reforma Povjerenstva, glasovanje kvalificiranom većinom, izjednačavanje glasova u Vijeću - već četiri, a četvrto je pitanje o pojačanoj suradnji, jer je ona ujedno čimbenik boljega rada Europe danas i most k budućoj Europi. - Nije li, ipak, došao trenutak da se unaprijedi i ojača politički identitet Europske unije? = Kad bismo imali veliku Europu s trideset članova, s Povjerenstvom, parlamentom sa sedamsto zastupnika i ministarskim vijećem, i unutar nje malenu Europu sa šest, osam ili deset država, bismo li imali drugi parlament, drugo povjerenstvo i drugo vijeće? Kako bi naši građani to shvatili? Nisam za velik institucijski skok ni za sporazum unutar sporazuma. Zato se vraćam na promjenljivu geometriju koja omogućuje stvaranje prethodnice. - Dakle, od francuskog predsjedanja ne treba očekivati nikakav napredak u pravcu većeg europskog političkog identiteta... = U ovom času razmišljamo o proširenoj Europi: to je velik politički program! Za deset godina ujedinit ćemo Europu koja je bila podijeljena pedesetogodišnjim hladnim ratom, a reforma ustanova odgovara tom zahtjevu. Nemojmo se pretvarati da je međuvladina konferencija bila nevažna i da je s druge strane postojao velik politički program! Proširenje je, samo po sebi, velika politička zamisao. Zato je budući sporazum u Nici vrlo važan. U Europi s trideset članova treba razmišljati o različitim ustrojima i djelovanjima. Odatle pitanje političkog identiteta, zbog čega podupiremo pojačanu suradnju. To znači da je, u sklopu ugovora koje su potpisala petnaestorica, a jednom će ih potpisati i tridesetorica, mali broj država - pet, osam, deset, još ne znamo - kadro da između sebe pokrene sustav suradnje radi ostvarenja politike, projekta. Još mislim da ćemo imati predsjednika vijeća eura i da možemo imati ustanove za obranu, da možemo raditi na prijevozu. Svaki od tih programa mora se politički organizirati. - Svaka zemlja može na to staviti veto. Što ćete poduzeti u Nici da 'male' države prihvate takve promjene? = U Nicu idemo s dosta jasnim zamislima. Prva je: ugovor mora biti ambiciozan. Nećemo prihvatiti loš ugovor. Radije ćemo biti bez ugovora, nego s lošim ugovorom iz Nice. Druga je zamisao: ne bude li ugovora iz Nice, naći ćemo se u položaju koji je neugodan za Europu. Što će biti s proširenjem? Dakle, ako u Nici ne postigemo cilj, možda ćemo morati ponovno razmisliti o budućnosti Europe, uz nove troškove, i možda radikalnije uvjete." Razgovarali su Patrick Jarreau, Olivier Mazerolle i Pierre-Luc Seguillon. LIBERATION 30. V. 2000. Lanac ostavki u Poljskoj "Pet ministara liberala u poljskoj vladi koju predvodi katolička desnica, među kojima su ministar financija i dopredsjednik vlade Leszek Balcerowicz i šef poljske diplomacije Bronislaw Geremek, jučer su ujutro dali svoje ostavke, izazvavši najtežu političku krizu u Poljskoj nakon povratka desnice na vlast u studenom 1997. Premijer Jerzy Buzek ipak nije prihvatio ostavku ministara, pozivajući liberale da 'preuzmu odgovornost prema državi bez obzira na njihove trenutne interese'. Buzek koji je izjavio da je spreman napustiti dužnost ako to budu tražile obje stranke, istaknuo je da prvo treba pronaći prikladno 'političko rješenje' krize. Kap koja je prelila čašu ne baš idiličnih odnosa između dvaju partnera, bilo je premijerovo imenovanje 'povjerenika' za gradsku upravu poljske prijestolnice koji je prisvojio zastupničke ovlasti. Liberali su se također žalili zbog nepoštenja skupine katoličkih zastupnika koji zajedno s bivšim komunistima u oporbi glasuju protiv vlade kako bi onemogućili donošenje zakona koje oni predlažu. Kriza vlade mogla bi imati teške vanjske posljedice za Poljsku i usporiti tijek primanja Varšave u Europsku uniju, dok stotinjak prijedloga zakona kojima se poljsko zakonodavstvo treba prilagoditi europskom, čeka na glasovanje u parlamentu. Raspad vlade ide na ruku bivšim komunistima iz oporbe. AWS- Solidarnost nema većinu u parlamentu da bi mogao vladati sam. Za obje koalicijske stranke, prijevremeni izbori su neugodna stvar, jer je njihova popularnost na najnižoj razini nakon nespretnog početka četiriju teških socijalnih reforma (zdravstvo, socijalno osiguranje, školstvo i uprava). Prema najnovijim ispitivanjima, bivši komunisti iz SLD-a dobili bi 44 posto glasova dođe li do prijevremenih izbora, dok bi AWS-Solidarnost mogao računati tek sa 16 posto glasova, a liberali iz UW-a (Savez za slobodu) sa 11 posto. Dajući ostavke, liberali su rekli da su spremni vratiti se za pregovarački stol radi 'obnove' koalicije, uz uvjet da se opozove povjerenik za Varšavu i da vođa krajnje desnice, Marian Krzaklewski spriječi glasovanje disidenata. Ovaj zadnji gubi ugled u AWS-u, koaliciji nekoliko manjih stranaka iz desnice koje je teško održati na okupu, to više što se približavaju predsjednički izbori i što Krzaklewski, kako se čini, nema puno izgleda prema socijalističkom predsjedniku Aleksandru Kwasniewskom. Uostalom, bivši predsjednik Lech Walesa, i sam kandidat za predsjedničku dužnost, prebacio je odgovornost za krizu na svog nasljednika na dužnosti predsjednika Solidarnosti. 'Krzaklewski danas gubi našu pobjedu, moramo se ponovno ujediniti kako bismo dovršili borbu protiv komunizma', rekao je Walesa", iz Varšave izvješćuje Maja Zoltowska. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 30. V. 2000. Moskva ponovno hlepi za moći "Moglo se i očekivati da će na sastanku na vrhu EU i Rusije biti puno govora o dobrosusjedskim odnosima i o suradnji kao preduvjetu opstanka. Odnos Europe i Rusije oduvijek je bio blizak i težak istodobno: div na rubu kontinenta uvijek je bio suigrač i outsider istodobno. Jasno je također da Europa polaže određene nade u novog šefa Kremlja Vladimira Putina. Podjela Europe i hladni rat završili su prije samo 11 godina, a nova uloga Rusije još nije jasno određena. Povoda za nadu ipak ima. Naime, Putin šalje pozitivne signale. Postigao je konačnu parlamentarnu ratifikaciju sporazuma Start II. o razoružanju, a sam je potpisao sporazum o obustavi atomskih pokusa. Taj potez sviđa se Europljanima i Amerikancima. Osim toga, poput nekih Europljana, i Rusi se protive američkom državnom proturaketnom sustavu. Takav se pak stav ne sviđa Washingtonu, ali u prvom redu jača odnos Rusije i Europe, koja ustraje na 30-godišnjem sustavu za kontrolu naoružanja, na sporazumu o zabrani proturaketnih sustava i odbacivanju sustava za zaštitu od atomskih raketa. Uzornom sljedbeniku politike razoružanja Putinu suprotstavljen je prijeteći Putin, koji pak utjelovljuje nešto što bi kod Europljana trebalo izazvati skepsu. Riječ je o povratku vojne sfere u instrumentarij moskovske vanjske politike. Moguće je odrediti i točan datum tog povratka: naime, 22. svibnja 2000. Rusija je zaprijetila bombardiranjem Afganistana. Bilo je to prvi put nakon sloma Sovjetskog Saveza da je Moskva suverenoj državi zaprijetila silom. Dogodilo se to samo dva tjedna nakon što je Putin svečano inauguriran na novu dužnost. Stoga je dopuštena pretpostavka o vezi između 'nove Rusije' i novog predsjednika. Dakle, posrijedi je važan datum - pa i za samu Europu. On obilježava nastup novog stila u ruskoj politici nakon gotovo desetgodišnje slabosti Moskve nakon potpunog raspada Sovjetskog Saveza. Doduše, prijeteća gesta bila je usmjerena protiv zemlje smještene dalje na istoku, ali mogla bi funkcionirati kao upozorenje da Putinova Rusija nije susretljiv susjed kakav je Jeljcinova Rusija ipak bila. Doletjevši borbenim mlažnjakom u Grozni, aktualni šef Kremlja pokazao je sklonost vojnoj sferi. No, pravo pitanje nije hoće li vojni zrakoplov postati predsjedničkim prijevoznim sredstvom već hoće li vojna sfera sama po sebi postati prijevozno sredstvo predsjedničke politike. U Putinovu slučaju nesumnjivo postoje elementi koji upućuju na sumnju. Primjer Čečenije: rat na Kavkazu možda je bilo teško izbjeći zbog prilika u Groznom, ali Putin nije ni pokušao posegnuti za političkim rješenjima. Umjesto toga, iskoristio je val revanšizma među svojim generalima kao sredstvo za ostvarivanje pobjede na parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Primjer Afganistana: šef Kremlja možda se ljuti što Talibani podupiru Čečene, ali ruski zračni napadi neće nimalo utjecati na tijek rata na Kavkazu. Sukob će biti odlučen u Čečeniji a ne na Hindukušu. Putinove prijetnje imaju sasvim drugačiji, politički cilj. Naime, ratni pokliči, usmjereni protiv Talibana, trebali bi Moskvi osigurati potporu država u srednjoj Aziji. Naime, Uzbeci, Tadžiki i Kirgizi strahuju od radikalnog islama. Amerikanci pak i Europljani istodobno propagiraju svoje interese u sirovinama bogatoj regiji između Kavkaza i Kaspijskog jezera. Moskva strahuje da će joj Zapad ili islamisti preoteti nekadašnje muslimanske zemlje te ih želi vezati uz sebe militarističkim gestama. Ta dobro poznata geopolitika nije istinski primjerena za budućnost kao 'strategija Rusije za 21. stoljeće' (Putin). Rat i vojska oduvijek su igrali dominantnu ulogu u povijesti Rusije. Ta je povijest obilježena otporom osvajačima, ali i zauzimanjem golema prostora između Moskve i Pacifika. Pojam euroazijske kopnene sile oduvijek je bio identičan pojmu ruske vojne sile. To je jedan od razloga zašto moskovski političari ne uspijevaju preboljeti gubitak utjecajne uloge Sovjetskog Saveza na svjetskoj pozornici. Dakle, potpuno su jasni motivi politike, obilježene novopečenom svijesti o moći Rusije. Pitanje je raspolaže li Moskva trenutno i dostatnim odgovarajućim sredstvima. Putinova vojska služi se gotovo svim čime raspolaže, pa ipak ne uspijeva ostvariti istinsku pobjedu. Je li Putin, dakle, moćnik mlitavih mišića? Vjerojatno nije budući da dvije stvari i dalje ostaju na snazi. Prvo, Rusija, doduše, nikada nije tako snažna kao što tvrdi da jest, ali ni tako slaba kakvom se čini. Osim toga, Moskva i dalje ima nuklearno oružje iako atomska toljaga može biti tek od ograničene koristi u dobu građanskih ratova i etničkih sukoba. Ipak Putin trenutno nudi svojim protivnicima dovoljno argumenata da Rusiji ponovno pripišu povijesnu ulogu euroazijskog faktora nesigurnosti. Američki republikanci preporučuju oštar nastup prema Moskvi, a države srednjeg dijela istočne Europe žele što prije ući u NATO. Bolje je spriječiti nego liječiti - takav stav potiče sam šef Kremlja. Naime, tko zna što Putin zapravo smjera sa svojom Rusijom. Odgovor na to pitanje odlučujući je pak za Europu", zaključuje Thomas Avenarius. ITALIJA LA REPUBBLICA 30. V. 2000. Balkan, mafijaške države od kojih Italija strepi "'Mafijaške države' to je naslov posebnog izdanja geopolitičke revije 'Limes' koje danas izlazi. Potanka analiza balkanskih kriminalnih organizacija i njihovih veza s državama i državicama koje su nastale iz jugoslavenskih ratova gdje su institucionalne i i kriminalne strukture usko povezane. Za Italiju je splet banda koje su si podijelile more i koje su prodrle i na teritorij nedvojbeno najteža posljedica desetljeća ratova u bivšoj Jugoslaviji: 'Limes' ilustrira neke prijedloge iznesene kako bi se obnovu Balkana povezalo s njegovim rješavanjem mafija. 'Sve do nedavno', piše u uvodu izdanja, 'zemlje Europske unije i NATO-a stavile su prigušnice na tu izrazito osjetljivu temu. Prevladavala su, zapravo, strateška i diplomatska razmišljanja. Nije se htjelo (niti se još uvijek želi) dovesti u pitanje embargo, odlučujući i pokretački čimbenik u razvoju kriminala mafijaških država. Prije rata na Kosovu, beogradski je režim pola Zapada, s Italijom na čelu, smatrao prihvatljivim sugovornikom. Prijaviti njegove sporazume sa srpskim kriminalnim organizacijama značilo je prekinuti svaki dijalog. I što kazati o trgovinama cigaretama i naftom koje izravno vode crnogorski upravljači, koji međutim nisu mogli jako iritirati jer su uzdignuti u zapadnjačke uzore u Miloševićevoj Jugoslaviji? Pokrivalo se potom borce OVK-a, naše saveznike tijekom rata protiv Jugoslavije, čije su trgovine drogama i oružjem, svojstvene svakoj narkogerili, bile poznate svakom tko je za njih htio znati'. U publikaciji Limesa istraženi su i najniži društveni slojevi Srbije, pokazujući kako se u čvrstom sporazumu s režimom ukorjenjuju ruska i ukrajinska mafija. Glede Crne Gore, dokumentiran je, na temelju istrage napuljskog suda, savez između camorre (napuljska mafija) i crnogorskih vlasti. No najveću uzbunu u Italiji uzrokuje albanski kriminal, jedini, piše u publikaciji, koji je prava mafija, u smislu 'stalnog tajnog društva koje sjedinjuje koaliciju obitelji povezanih krvlju ili ženidbom'. A posljedice albanskog kriminalnog djelovanja dokumentirane su s posebnom pozornošću glede prekojadranske trgovine ženom i djecom svedenima na roblje." LA STAMPA 30. V. 2000. Slaba Miloševićeva diktatura "Stalno kapanje uzbunjujućih vijesti iz Srbije već se uobličava u jednu ozbiljnu i možda povijesnu političku prognozu: čini se da su Slobodan Milošević i njegov režim došli do posljednjeg čina tragedije. (...) Stanje se zaoštrilo i pogoršalo u godinu nakon poraza i gubitka Kosova. Sve do toga trenutka, srpski je unutarnji režim imao istaknuta autoritarna obilježja, koja su ostavljala određeni prostor, makar i nadziran, pluralitetu mišljenja, lokalnim izborima, dvojbenoj i zbrkanoj igri službenih Draškovićevih i Đinđićevih oporbi. Potom, od tog polutotalitarnog autoritarizma Srbija je prešla na oblik slabog i mafijaškog totalitarizma. S jedne se je strane političko društvo velikim dijelom kriminaliziralo, kroz atentate i zagonetna zatiranja bilo otvorenih protivnika, bilo aktivista podržavatelja poput 'komandanta Arkana' ili, čak, ministara i načelnika policije. S druge je strane totalitarni pritisak teško pogodio neovisne novine, radio i televizije, dok su maskirane bande noću napadale, i još napadaju, buntovne studente iz Otpora. Redovita policija u međuvremenu ustrajava u racijama i uhićenjima, ne praveći razlike, podržavana od jedne prestrašene, ranjive vlasti, koja gubi teren na svim stranama i prijeti objavljivanjem 'antiterorističkog zakona' koji bi u biti značio izvanredno stanje u Beogradu i glavnim srpskim gradovima. Nije slučajno što velika represija koja se odvija, čini se, štedi konvencionalnu oporbu, uvijek spremnu na kompromise i raspoloživu za nacionalističku retoriku, a koju su pripadnici pokreta Otpor nazvali 'trojanskim konjem diktature'. Očajnički suton Miloševića i njegova klana već predviđa da će Srbi, nekad uključeni u vanjske etničke agresije, povesti rat među sobom unutar Srbije i 'bratske' Crne Gore, koja je uvijek u stanju uzbune. Oslabljeni totalitarizam ne ostavlja mnogo izlaza gospodarima rata i zločina iz Beograda: ako ih od ponora neće spasiti Putin koji se ne izjašnjava, nitko na svijetu ih neće moći, ili htjeti, spasiti", piše Enzo Bettiza. CORRIERE DELLA SERA 29. V. 2000. "Milošević je u očajnom položaju. Ni Moskva ga više ne voli" "(...) Carl Bildt, star 51 godinu, posebni izaslanik UN-a za Balkan, nastavlja pratiti poteze svoga bivšeg sugovornika, poput posljednjeg napadaja na neovisni tisak koji je doveo do zatvaranja radija Studio B i radija B2-B92. 'Vjerujem da sam jedna od osoba koje su provele najviše vremena s Miloševićem', objašnjava Bildt. 'Čovjek nije glup. Ima značajne sposobnosti i prvorazredni je oportunist. Neki mi kažu da se u posljednje vrijeme promijenio. No imam dojam da kad navečer ide u krevet, nema ni najmanju ideju što će se dogoditi sutra. Vjerojatno mu je dovoljno doći do kraja dana'. (...) - Što misli učiniti međunarodna zajednica? = Vjerujem da je važno razviti odnose s civilnim društvom i izolirati Miloševića. Lako je to reći, znam. - Jugoslavenski predsjednik ipak ostaje na vlasti, kao Sadam. = Dva su režima različita. U Bagdadu se teško može izići na ulice i prosvjedovati. Tamo je jedan oštar režim, u Beogradu slab. Ostaje na vlasti samo zato što je oporba slaba. - (...) Kakvo se povjerenje može dati nekome kao što je Drašković? = Ja sam političar. Problem kvalitete oporbe postoji svuda. No ne zaboravimo da je srpski režim pod optužnicom međunarodnoga suda: bilo tko bi bio bolji od Miloševića. Bilo kakva promjena bit će dobro primljena. (...) - Nedavno ste ustrajavali na potrebi ostvarivanja jedne inicijative koja bi dala stabilnost cijeloj regiji, uključujući i Crnu Goru i Kosovo. Kako to ostvariti uz Miloševića na vlasti? = Možda treba doći do konfederacije između Srbije i Crne Gore: to je jedini način da se izbjegne novi rat. Isto vrijedi i za Kosovo. Ne govori se o neovisnosti, neka bude jasno, nego o jednom srednjem rješenju. Milošević bi međutim morao otići u roku od pet dana. - Bi li to Rusija dopustila? = Odnosi između Moskve i Srbije su se promijenili. Rusija je skeptična prema NATO-ovoj jednostranosti, i to se može shvatiti. Nepovjerljiva je prema Kosovu koje bi htjelo otići za svoj račun. Ako bi predsjednik Putin dao neki signal Beogradu, učinak bi bio snažan. - Ostaje činjenica da se 'pax balcanica' održava zahvaljujući desetinama tisuća vojnika NATO-a. Što bi se dogodilo kada bi se oni sutra povukli? = Prekosutra bi ponovno izbio rat." Razgovarala je Maria Grazia Cutuli. SRBIJA DANAS 30. V. 2000. Gost razdora "Smije li i hoće li prvi čovjek SRJ Slobodan Milošević doista otići u Podgoricu ili je najavljeni posjet glavnom gradu Crne Gore neobičan mamac za zagrijavanje znatiželje ne samo u Jugoslaviji već i čitavoj Europi, osobito području oko haaškoga zatvora?... (...) Upit smije li predsjednik SRJ u glavni grad Crne Gore mogao bi ostati na retoričkoj razini da nije naredbe zapovjednika Druge armije general-pukovnika Milorada Obradovića o povećanju borbene gotovosti svih jedinica. Najatraktivnija i istodobno najopasnija hipotetička kombinacija jest mogućnost da vojska spriječi Miloševićevo uhićenje, koje bi, naravno, pokušala policija. Zato se čini posve logičnom pretpostavka da je službena crnogorska delegacija prije tri dana navrat-nanos napustila regionalni skup posvećen Kosovu u Prištini upravo zbog nepodnošljive težine koju nameće koincidencija vijesti o Miloševićevu navodnom pristanku da dođe u Podgoricu i proklamirane spremnosti Vojske da zaštiti ustavni poredak i njegove eksponente. Naravno, uvijek postoji i morbidna alternativa da se u političkim igrarijama dviju vodećih crnogorskih grupacija uoči skorih lokalnih izbora u Podgorici i Herceg-Novom povlače najjači argumenti. I bulatovićevcima i đukanovićevcima Milošević je promotivna figura od prvorazrednog značaja, bez obzira na vrstu predznaka, čime najavljeni posjet ostaje čisto spekulativna kategorija, gotovo bez važnosti. Ukoliko se, naravno, izuzme ona doista nevjerojatna mogućnost da se mandat predsjednika SRJ završi na transverzali Podgorica-Haag, koja bi na uskom yu-prostoru eksplodirala istom snagom kao svojedobno sarajevski atentat na europskom." POLITIKA 30. V. 2000. Zagreb se pokušava izvuči za genocid izvršen nad srpskim narodom "(...) Prema aktualnom hrvatskom aršinu, koji ni poslije promjene vlasti ne prihvaća činjenicu da se proteklih godina radilo o građanskom ratu u Jugoslaviji (koji je bio samo konkretan finale njezina fizičkog rušenja), već uporno govore o nekakvoj agresiji, kao da je neka strana država napala neovisnu Hrvatsku. Motivi takvog ponašanja su jasni i idu za tim da se ušićari što se može (a usput se na taj način pod tepih gura vlastita odgovornost za krvavi rasplet raspada SFRJ), u čemu se računa i na trenutnu naklonost koju Hrvatska ima kod najaktualnijih agresora u Europi - NATO-a - koji u pokušaju da opravdaju svoje sramno i zločinačko prošlogodišnje rušenje SRJ i ubijanje njezinih stanovnika šire ruke prema svakom tko ih bespogovorno sluša. Ivan Šimonović u svoju ekipu stručnjaka za nastup protiv SRJ pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu uzeo je profesora zagrebačkog Pravnog fakulteta Ivu Josipovića i veleposlanika RH u Nizozemskoj Jakšu Muljačića..." 29. V. 2000. Tzv. demokratska oporba - najveća zapreka na putu povratka u međunarodnu zajednicu Tatjana Lenard, dužnosnica JUL-a, piše: "Svijet u kome živimo prolazi kroz dramatične promjene. Hladnoratovske podjele zamijenila je jedna svjetska sila, okružena uglavnom europskim satelitima koji ne shvaćaju da su zbog američkoga, izdali interese svojih država i naroda. Ravnotežu straha zamijenili su takozvani mondijalizam, globalizacija, kozmopolitizam, što su samo drugi nazivi za ovladavanje svjetskim resursima, u interesu multinacionalnih kompanija i vojnih lobija, odnosno beskrupuloznoga bogaćenja uskog kruga političke i financijske oligarhije Zapada. Ne birajući sredstva, od vojnih intervencija do sankcija i pritisaka, Sjedinjene Države nastoje ovladati svijetom. U tu svrhu ponizile su UN i uništile svaki njihov kredibilitet, razorile su međunarodni pravni poredak, manipuliraju vodećim međunarodnim organizacijama i financijskim institucijama, od OEBS-a do MMF-a i Svjetske banke. U ime navodne zaštite ljudskih prava i sloboda, ukidaju pravo na neovisnost i postojanje čitavim državama i narodima". (...) Od Pekinga i Bagdada, preko stranaka lijeve i napredne orijentacije europskih zemalja, do New Delhija i Havane, svakodnevno (JUL) dobivamo potporu i ohrabrenje za pravednu borbu koju vodimo i divljenje za obranu i obnovu zemlje. Međutim, najveća zapreka na putu potpune rehabilitacije i povratka u međunarodnu zajednicu sada više nisu oni koji su nam do jučer razarali zemlju i ubijali naše nedužne građane, već njihova produžena ruka - domaća, takozvana demokratska oporba. Ti, navodni demokrati, fašističko- monarhističkog pedigrea, koji su se pritajili u vrijeme agresije, sada iz Washingtona, Bruxellesa, s Ravne Gore ili s ulica naših gradova, u ime demokracije i ljudskih prava, nude ropstvo u zamjenu za slobodu. (...) Zahvaljujući domaćim kvislinzima, za posljednjih godinu dana odgođeno je ukidanje sankcija Jugoslaviji, zaustavljen je priljev pomoći sa Zapada, proširen popis za zabranu putovanja, i počeo je niz ubojstava poštenih i časnih ljudi, političara i privrednika, kakav se ne pamti u našoj zemlji..." Popušta zid šutnje o zločinima ustaških koljača "Istina da je Jasenovac bio sistem hrvatskih ustaških logora genocida nad Srbima, Židovima i Romima - više od pola vijeka poslije toga zločina nad zločinima - još se nije probila u svijet. Posebno ne u svijet, u kome su moćnici iz SAD-a i pojedinih zapadnih zemalja zbog vlastitih hegemonostičkih interesa - nasuprot istini o genocidu nad srpskim narodom - gotovo do jučer širili monstruozne, najgnusnije laži - da su Srbi činili zločine genocida. To je trebalo biti 'opravdanje' za agresiju, sankcije i sve vrste pritisaka na našu zemlju, koji ne prestaju. Još svjetlost ne pada na onu osnovnu i najvažniju - istinu o broju i imenima žrtava na jasenovačkom stratištu. (...) 'Zid šutnje u svijetu o Jasenovcu, ipak, polako popušta', ocijenio je u razgovoru s novinarom Tanjuga direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu, jedan od najboljih poznavalaca istine o Jasenovcu dr. Milan Bulajić.(...) 'Protiv ustaške NDH, odnosno Republike Hrvatske, do sada nitko nije podnio tužbu za odštetu za ljudske žrtve genocida, pljačku i uništavanje imovine i ropski rad', rekao je Bulajić. Druga konferencija o Jasenovcu pokazala je da istraživanje treba usmjeriti i na prikupljanje podataka i dokaza o pljačkanju žrtava genocida koje su izvršili počinitelji zločina i da treba raditi i na međunarodnom planu u cilju isplate ratne odštete žrtvama i njihovim porodicama, po uzoru na Londonsku (1997.) i Washingtonsku (1998.) konferenciju o nacističkom zlatu..." VEČERNJE NOVOSTI 29. V. 2000. Samo Milu je dobro "(...)Pod njegovom vladavinom (Mila Đukanovića) od prije dvije godine, Crna Gora ne samo da zbog stranog izdržavanja trpi prijekor, već je uvelike, za 'trice' prodala ono što je ovom divovskom narodu kroz vijekove predstavljalo svetinju - suverenost. (...) Ponešto od obećanoga blaga i stigne, ali boljitka za one kojima je namijenjeno nema. Dolari se, očito, troše za druge potrebe. U prvom redu za financiranje 'obrambenih snaga'. Iz straha od vlastita naroda, Đukanović je stvorio policijsku 'silu' od preko 20 tisuća dobro naoružanih ljudi. Nije, međutim, to prava namjena zelenih novčanica koje stižu, već da se njima kupi ono za što su Crnogorci uvijek bili spremni poginuti -država. (...) Da je kojim slučajem još na snazi 'Vasojevićkin zakon u dvanaest točaka' sadašnji crnogorski 'državnici' ne bi mogli proći bez kazne. (..) 'Koji Branković dušmanima javi što glavari i narod zbore, da se obestrvi, tko svoje glavare preskoči i od tuđina pravicu traži, da je kriv'. Taj zakon nije na snazi, ali narodno pamćenje, vjerujemo, jest." BELGIJA LE SOIR 29. V. 2000. Izlažu li belgijski vojnici na Kosovu pogibelji samo svoj život? Izvjestitelj lista iz Kosovske Mitrovice Fabrice Voogt piše o belgijskim vojnicima u sastavu KFOR-a na Kosovu, napose o njihovu strahu zbog onečišćenja okoliša nakon požara tvornice baterija u Mitrovici i NATO-ova bombardiranja prošle godine: "(...) Olovo, kadmij, sumpor, dušik i azbest. Od kolovoza do rujna 1999., u Jankoviću, dvjesto metara od granice s Makedonijom, belgijski su vozači čekali satima udišući onečišćen zrak, nedaleko od bombardirane tvornice koja je u proizvodnji rabila azbest, prije nego su došli u Skoplje kako bi se opskrbili gorivom: razlozi zabrinutosti za zdravlje belgijskih vojnika na Kosovu brojni su posljednjih mjeseci. No postoji jedna stvar koja, više od drugih, izaziva raspre - osiromašeni uran. Nešto više od godinu dana nakon početka NATO-ove ofenzive na Jugoslaviju, previše je neriješenih pitanja u svezi s uporabom bomba s omotačem od osiromašena urana koji je američko zrakoplovstvo rabilo da bi pojačalo probojnu snagu bomba. U izvješću od 17. ožujka, belgijska vojska priznaje da postoji opasnost za belgijske vojnike na tom području. Prije njihova odlaska na Kosovo, vojnicima se uzima uzorak mokraće i uspoređuje s uzorkom nakon povratka, kaže liječnik-satnik Delhaye. Za sada su dva rezultata od 1270 na granici dopuštenih vrijednosti. Vojska također dodaje da svaka bolest koja je posljedica operacija može biti razlogom zahtjeva za odštetu, što će, zacijelo, umiriti te ljude! (...) Nema ništa gore od glasina i nesigurnosti, kaže Frederic Delhaye koji je nedavno došao kao zamjena na dužnost 'savjetnika za psihičko zdravlje'. Premda belgijska postrojba u užem smislu nije do sada zabilježila nikakve gubitke, 17. svibnja jedno se oklopno vozilo prevrnulo na brdskoj cesti na sjeveru Kosova. Nekoliko sati nakon nesreće, prvom vojniku Lesleyju Schoorsu, u dobi 21 godinu, morali su amputirati desnu nogu. To je izazvalo šok. Trebalo je pružiti pomoć njegovim kolegama koji su bili svjedoci tragedije, ali i četrdesetak osoba iz njegove postojbe kako bi mogli izraziti ono što osjećaju. Taj je tragični događaj možda iznio na vidjelo razmjerno siromaštvo medicinske postojbe koju uz liječnika-satnika Delhayea čini još dvoje liječnika, 18 ljudi uvježbanih za pružanje prve pomoći i vozača vozila hitne pomoći te jedan veterinar koji obavlja analizu vode za piće - posljednja je analiza pokazala nazočnost koliforma koji je čine neprikladnom za piće - i hrane koja se doprema iz Kumanova. Mislim da nas ima dovoljno, ispravlja nas naš sugovornik. No istina je da je taj broj, dođe li do nesreće, jedva dovoljan. Vojnici najčešće traže liječničku pomoć zbog infekcija dišnih putova i alergije, kojih je sve više. Napokon, liječnik-satnik Delhaye kaže također da sve češće mora liječiti vojnike s uganućima, upalom tetiva i različitim ozljedama mišića. Je li program odveć natrpan? Ne, češće se događa dok igraju nogomet..." VELIKA BRITANIJA THE ECONOMIST 27. V. 2000. Rast je dobar "Kritičari globalnoga kapitalizma često tvrde kad je riječ o pomaganju siromašnima, da rast nije važan. To gledište, nikad uvjerljivo, sad je definitivno pobijeno. Upada u oči da malo protivnika globalizacije, ako uopće itko od njih, tvrdi da je globalizacija općenito loša za rast. Oni se žale da rast služi samo interesima bogatih. Dok prosperitetni postaju još prosperitetniji, nejednakost je sve veća, a siromašni su izostavljeni. To je tvrdnja koju biste mogli izreći o bogatim i siromašnim zemljama, ili o bogatim i siromašnim ljudima u bilo kojoj zemlji. Većina protivnika vjeruje u obje inačice. Dokaz za prvo već je dugo očit. Siromašne zemlje koje se isključuju iz globalnoga gospodarstva i ne uspijevaju stvoriti temelj za rast zaista mogu ostati siromašne; ostale se zaista 'međusobno približavaju'. Što se tiče ovih drugih, teškoće u prikupljanju i ispitivanju podataka zamutile su to pitanje. No novo izvješće Davida Dollara i Aarta Kraaya iz Svjetske banke postavlja stvari na svoje mjesto. Njihovi nalazi ne mogu biti jasniji. Rast doista pomaže siromašnima; zapravo, on povećava njihove prihode otprilike jednako kao i prihode svih drugih. Autori su promatrali podatke o rastu, prihodima i različitim drugim varijablama na uzorku od 80 zemalja tijekom četiri desetljeća. (...) Oni su razmatrali zamisli o uzrocima siromaštva. Često navođena 'hipoteza Kuznets' drži da se nejednakost bogatstva u zemlji povećava u prvim fazama razvoja da bi kasnije opala. Sad se čini da ipak nije tako. Podijelivši uzorak na bogate i siromašne zemlje, Dollar i Kraay su utvrdili da je veza između ukupnih prihoda i prihoda siromašnih, kao i prije, otprilike jedan naprema jedan u svakom slučaju, i da se u tom pogledu dvije skupine statistički ne razlikuju. Još jedan mit: u krizama, siromašni dožive najveći pad prihoda. Još jednom, podijelivši uzorak na krizne i mirne epizode, autori su utvrdili da veza jedan na jedan ostaje nedirnuta. (Time se ne poriče da pad prihoda od 10% više pogađa siromašnog nego bogatog čovjeka. No tvrdnja da prihodi siromašnih u kriznim razdobljima padaju razmjerno više od prihoda bogatih nije točna.) (...) Na posljetku, autori pitaju imaju li pojedine političke odluke i ustanove sustavno drukčiji učinak na siromašne. Primjerice, povećava li globalizacija nejednakost unutar zemlje? Odgovor na to pitanje je niječan. Autori su promatrali učinke otvorenosti prema trgovini (mjerene zbrojem izvoza i uvoza u odnosu na BDP) prvo na ukupne prihode, a zatim na raspodjelu prihoda. Utvrdili su da otvorenost potiče rast do statistički značajnog stupnja, i nema vidljivog učinka na raspodjelu. Ukratko, globalizacija povećava prihode, a siromašni u potpunosti sudjeluju. Ekonomisti dugo tvrde da je uloga zakona presudna u razvoju. Autori to potvrđuju: čvršća prava vlasništva promiču rast. No otimaju li čvrsta prava vlasništva prednosti rasta od siromašnih, kao što bi neki mogli pretpostaviti? I opet, ne. Učinci na raspodjelu statistički su oko nule. Što je s demokracijom? Učinci prihoda su maleni i statistički beznačajni. (...) No ono što ima sustavnog utjecaja, odnosno, utječe na raspodjelu prihoda kao i rast prihoda općenito, jest smanjenje inflacije i smanjenje javne potrošnje. I jedno i drugo povećava rast, kao što biste mogli očekivati. No ono što možda i ne biste očekivali jest da u oba slučaja dolazi i do poboljšanja raspodjele prihoda, u korist siromašnih. Ispitivanja često pokazuju da siromašni mrze inflaciju više od bogatih. Sad znate zašto: dokazi u ovom istraživanju pokazuju da je inflacija razmjerno veći teret za prihode siromašnih nego za prihode bogatih. Podaci o utjecaju javne potrošnje više iznenađuju. Visoka javna potrošnja često se opravdava pomaganjem siromašnima. Što se tiče njihovih prihoda, čini se da dolazi upravo do suprotnog: to usporava rast, što izravno smanjuje prihod siromašnih i svih drugih, i zatim povrh svega utječe na raspodjelu prihoda na štetu siromašnih. 'Društvena potrošnja', kategorija javnih rashoda najizravnije orijentirana prema siromašnima, tek je neutralna, i nema gotovo nikakvog učinka ni na rast ni na raspodjelu. Teško je vjerovati da će ovo istraživanje promijeniti mišljenje protivnika globalizacije. Na posljetku, autori su iz Svjetske banke, pa se njihov rad može odbaciti. No možda nije previše nadati se da će vlade biti nešto manje pokajničke, nešto manje sklone ugađanju, sad kad mogu vidjeti da je rast jednako dobar za siromašne kao i za ostale", zaključuje uvodničar lista.