NJ 30. V. SZ: EU I RUSIJA-PUTIN SMJERA?

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 30. V. 2000. Moskva ponovno hlepi za moći "Moglo se i očekivati da će na sastanku na vrhu EU i Rusije biti puno govora o dobrosusjedskim odnosima i o suradnji kao preduvjetu opstanka. Odnos Europe i Rusije oduvijek je bio blizak i težak istodobno: div na rubu kontinenta uvijek je bio suigrač i outsider istodobno. Jasno je također da Europa polaže određene nade u novog šefa Kremlja Vladimira Putina. Podjela Europe i hladni rat završili su prije samo 11 godina, a nova uloga Rusije još nije jasno određena. Povoda za nadu ipak ima. Naime, Putin šalje pozitivne signale. Postigao je konačnu parlamentarnu ratifikaciju sporazuma Start II. o razoružanju, a sam je potpisao sporazum o obustavi atomskih pokusa. Taj potez sviđa se Europljanima i Amerikancima. Osim toga, poput nekih Europljana, i Rusi se protive američkom državnom proturaketnom sustavu. Takav se pak stav ne sviđa Washingtonu, ali u prvom redu jača odnos Rusije i Europe, koja ustraje na 30-godišnjem sustavu za kontrolu naoružanja, na sporazumu o zabrani proturaketnih sustava i odbacivanju sustava za zaštitu od atomskih raketa. Uzornom sljedbeniku politike razoružanja Putinu suprotstavljen je prijeteći Putin, koji pak utjelovljuje nešto što bi kod Europljana trebalo izazvati skepsu. Riječ je o povratku vojne sfere u instrumentarij moskovske vanjske politike. Moguće je odrediti i točan datum tog povratka: naime, 22. svibnja 2000. Rusija je zaprijetila bombardiranjem Afganistana. Bilo je to prvi put nakon sloma Sovjetskog Saveza da je Moskva suverenoj državi zaprijetila silom. Dogodilo se to samo dva tjedna nakon što je Putin svečano inauguriran na novu dužnost. Stoga je dopuštena pretpostavka o vezi između 'nove Rusije' i novog predsjednika. Dakle, posrijedi je važan datum - pa i za samu Europu. On obilježava nastup novog stila u ruskoj politici nakon gotovo desetgodišnje slabosti Moskve nakon potpunog raspada Sovjetskog Saveza. Doduše, prijeteća gesta bila je usmjerena protiv zemlje smještene dalje na istoku, ali mogla bi funkcionirati kao upozorenje da Putinova Rusija nije susretljiv susjed kakav je Jeljcinova Rusija ipak bila. Doletjevši borbenim mlažnjakom u Grozni, aktualni šef Kremlja pokazao je sklonost vojnoj sferi. No, pravo pitanje nije hoće li vojni zrakoplov postati predsjedničkim prijevoznim sredstvom već hoće li vojna sfera sama po sebi postati prijevozno sredstvo predsjedničke politike. U Putinovu slučaju nesumnjivo postoje elementi koji upućuju na sumnju. Primjer Čečenije: rat na Kavkazu možda je bilo teško izbjeći zbog prilika u Groznom, ali Putin nije ni pokušao posegnuti za političkim rješenjima. Umjesto toga, iskoristio je val revanšizma među svojim generalima kao sredstvo za ostvarivanje pobjede na parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Primjer Afganistana: šef Kremlja možda se ljuti što Talibani podupiru Čečene, ali ruski zračni napadi neće nimalo utjecati na tijek rata na Kavkazu. Sukob će biti odlučen u Čečeniji a ne na Hindukušu. Putinove prijetnje imaju sasvim drugačiji, politički cilj. Naime, ratni pokliči, usmjereni protiv Talibana, trebali bi Moskvi osigurati potporu država u srednjoj Aziji. Naime, Uzbeci, Tadžiki i Kirgizi strahuju od radikalnog islama. Amerikanci pak i Europljani istodobno propagiraju svoje interese u sirovinama bogatoj regiji između Kavkaza i Kaspijskog jezera. Moskva strahuje da će joj Zapad ili islamisti preoteti nekadašnje muslimanske zemlje te ih želi vezati uz sebe militarističkim gestama. Ta dobro poznata geopolitika nije istinski primjerena za budućnost kao 'strategija Rusije za 21. stoljeće' (Putin). Rat i vojska oduvijek su igrali dominantnu ulogu u povijesti Rusije. Ta je povijest obilježena otporom osvajačima, ali i zauzimanjem golema prostora između Moskve i Pacifika. Pojam euroazijske kopnene sile oduvijek je bio identičan pojmu ruske vojne sile. To je jedan od razloga zašto moskovski političari ne uspijevaju preboljeti gubitak utjecajne uloge Sovjetskog Saveza na svjetskoj pozornici. Dakle, potpuno su jasni motivi politike, obilježene novopečenom svijesti o moći Rusije. Pitanje je raspolaže li Moskva trenutno i dostatnim odgovarajućim sredstvima. Putinova vojska služi se gotovo svim čime raspolaže, pa ipak ne uspijeva ostvariti istinsku pobjedu. Je li Putin, dakle, moćnik mlitavih mišića? Vjerojatno nije budući da dvije stvari i dalje ostaju na snazi. Prvo, Rusija, doduše, nikada nije tako snažna kao što tvrdi da jest, ali ni tako slaba kakvom se čini. Osim toga, Moskva i dalje ima nuklearno oružje iako atomska toljaga može biti tek od ograničene koristi u dobu građanskih ratova i etničkih sukoba. Ipak Putin trenutno nudi svojim protivnicima dovoljno argumenata da Rusiji ponovno pripišu povijesnu ulogu euroazijskog faktora nesigurnosti. Američki republikanci preporučuju oštar nastup prema Moskvi, a države srednjeg dijela istočne Europe žele što prije ući u NATO. Bolje je spriječiti nego liječiti - takav stav potiče sam šef Kremlja. Naime, tko zna što Putin zapravo smjera sa svojom Rusijom. Odgovor na to pitanje odlučujući je pak za Europu", zaključuje Thomas Avenarius.