NJ 20. V. SZ:EUROP.I AMER. -SIGURNOST

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 20. V. 2000. Svadljiva oružana sila "Je li moguće da Europljani i Amerikanci upravo nehotice počinju sjeći korijene NATO-a? Ne budu li uzajamne trzavice i sumnjičenja uskoro suzbijeni, mogla bi uistinu nastati ozbiljna šteta. Amerikance još smeta nakana Europske unije da stvori vlastite snage za reakcije na krize kako bi mogla intervenirati u sukobe neovisno o transatlantskom savezu. Europljani su pak uznemireni zbog planova supersile da se odvoji od saveznika i uspostavi nacionalni proturaketni sustav kako bi postala neranjiva na napade takozvanih država-negativaca. Upravo će ta nelagoda obilježiti proljetno zasjedanje NATO-ovih ministara vanjskih poslova, koje će sljedećeg tjedna biti održano u Firenzi. 60 tisuća vojnika, posredstvom kojih EU želi steći sposobnost za vojnu intervenciju uz oslanjanje na NATO-ove institucije, ali bez sudjelovanja SAD, zasad su tek mrtvo slovo na papiru. Doduše, neke su stvari već pokrenute s mrtve točke: novi vojni odbor, koji će do sklapanja odgovarajućih sporazuma imati tek provizorni karakter, već je zasjedao. Ni Francuska se više ne opire tako dosljedno kao u početku uključivanju NATO-a a time i Amerikanaca u izradu planova. No, Turska - članica NATO-a, isključena iz inicijative EU - blokira kad god joj se ukaže prilika. Pokretačke snage pokreta za europsku emancipaciju u sferi sigurnosti čine francuska i britanska vlada. Berlin se zadovoljava ulogom pratitelja. Vjerojatno se može pretpostaviti da Francuska zapravo želi snažno suzbiti američki utjecaj i preuzeti vodeću ulogu. U tom bi slučaju NATO-u preostala tek uloga osiguranja od malo vjerojatne prijetnje s istoka. Britanci su se angažirali zato što su nakon rata na Kosovu i sami zaključili da je trijumfalizam Amerikanaca otišao malo predaleko. Osim toga, Tony Blair pronašao je u tom projektu temu u kojoj Britanci mogu igrati vodeću ulogu u Europi bez izazivanja sporova na unutarnjopolitičkoj pozornici kao što je, primjerice, bio slučaj u pitanju uvođenja eura. Načelno gledano, Nijemci zastupaju jednak stav kao i Britanci - žele veću dozu Europe, ali ne bezuvjetno i manju dozu Amerike. Ta je vizija prihvaćena i u Washingtonu. Tijekom posljednjeg posjeta Washingtonu, Javier Solana, predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku, stekao je dojam da Amerikanci više ne smatraju inicijativu EU isključivo korakom na putu slabljenja NATO-a. U Firenzi treba uslijediti politički poticaj koji će poduprijeti izradu planova o sporazumnim odnosima EU-a i NATO-a kao i o uključivanju članica NATO-a koje nisu u okviru EU. Američki raketni program ostat će krajnje zapaljiva tema i nakon najavljenog zasjedanja. Naime, Europljani, inače poznati po nejedinstvu, jednoglasno su zabrinuti da bi taj američki program mogao izazvati oštre ruske reakcije i potkopati globalni proces kontrole naoružanja", ističe na kraju članka Udo Bergdoll.