NJ 2.V.-FR-RUSI U ČEČENIJI

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 2. V. 2000. Nekažnjeno u Čečeniji "Aslan Mashadov je na žalost imao pravo. Uoči drugoga čečenskog rata prorekao je da će se Zapad kao i u prvom čečenskom ratu zadovoljiti s nekoliko kritičkih riječi, ali da će inače poštedjeti Moskvu. Već sedam mjeseci Rusija provodi čitav instrumentarij koji može ponuditi leksikon ratnih zločina: bombardiranja i blokade neumiješanih civila, uništenje cijelih gradova i sela, otmice i ubijanje čečenskih muškaraca, sustavne pljačke, silovanja i progone. Zapad je do sada na te zločine koji odgovaraju definiciji genocida, reagirao suspenzijom prava glasa ruskog izaslanstva u parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe i jednom slabom rezolucijom ženevskog povjerenstva UN-a za ljudska prava. Sramotna bilanca. Rezolucija UN-a osuđuje Rusiju i zahtijeva od Moskve da s neovisnim međunarodnim povjerenstvom istraži zločine u Čečeniji. To je jeftin i beskoristan zahtjev. Do sada niti jedan od odgovornih za zločine u prvom čečenskom ratu nije doveden pred sud, a da se ne govori o tome da bi se u Rusiji istraživali aktualni zločini. Navodni dužnosnik za ljudska prava Vladimir Kalamanov ima zapravo jednu jedinu zadaću: otarasiti se predstavnika EU-a, OESS-a ili UN- a rijetkim i neizdašnim posjetima. Najzačudniji promidžbeni postupak Moskva je izvela svojom karakterizacijom rata kao nametnute borbe protiv navodnih terorista i islamskih fundamentalista. Od američkog predsjednika Billa Clintona preko NATO-ova glavnog tajnika Georgea Robertsona do Augusta Henninga i saveznog kancelara Schroedera, zapadni su političari i analitičari nasjeli Rusima. U Čečeniji doduše uistinu postoje strani plaćenici i islamski fanatici. No njihova je pojava posljedica ruske razorne politike proteklih godina. Ako njihov broj i njihov utjecaj na Kavkazu i dalje rastu, Moskva to treba pripisati sebi. Čečenski civili inače islamiste drže stranim tijelom. Da bi se to saznalo, dovoljno je nekoliko dana razgovarati sa žrtvama rata u izbjegličkom taboru u susjednoj republici Ingušetiji. Akreditirane njemačke, francuske ili američke diplomate ništa ne sprječava da u Moskvi kupe zrakoplovnu kartu i odlete u Ingušetiju. Ni jedan od njih to nije učinio. I to je dokaz bijede. Zbog rezolucije UN-a koju je potakla Europska unija, Moskva ne mora previše tugovati. Francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine i ministar financija Laurent Fabius jasno su na dan izglasavanja u Ženevi u članku u engleskom Financial Timesu izjavili da se Moskva u odnosima s EU-om ne mora bojati nikakvih sankcija, nego da bez obzira na rat koji još traje, može računati s novim početkom i daljnjom pomoći. Da je u Rusiji nadolazeća Putinova era unatoč 'pogrješnom ponašanju' u Čečeniji, 'duboko ukorijenjena u kulturu demokracije', napisali su ministri. Takva prosudba zbog svoga cinizma i udaljenosti od stvarnosti ostavlja bez riječi. Da upravo Francuska - proteklih mjeseci jedna od malobrojnih oštrih kritičara Rusije - Moskvi daje potvrdu nedužnosti, dovodi do potpunog očaja malu skupinu ruskih demokrata i boraca za ljudska prava. No tko ne bi bio razočaran? Njemačkom ministru vanjskih poslova Joschki Fischeru trebala je godina dana da bi prošao put od navodno moralne vanjske politike do klasične realpolitike. I ministar obrane Rudolf Scharping, britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook i njegov šef Tony Blair, do prije godinu dana još veliki predvodnik za ljudska prava, zaslužili su visoke ocjene na ljestvici rastezljivog morala. Sve to ipak ne iznenađuje. Rusija ni poslije dva čečenska rata nema monopol na nekažnjene počinjene ratne zločine. Američki predsjednik Richard Nixon i njegov savjetnik za sigurnost i kasniji ministar vanjskih poslova Henry Kissinger za svoje bi zločine u vijetnamskom ratu svakako trebali doći pred sud za ratne zločince kakav sada postoji u Haagu, da su za njih vrijedila ista mjerila kao danas za oružnike srpskog predsjednika Slobodana Miloševića ili za odgovorne za genocid u Ruandi. Nixon živi u miru, Kissinger je ugledni bivši diplomat, a ruski predsjednik Vladimir Putin će još prije polaganja prisege biti pozvan na čaj kod engleske kraljice. I dalje vrijedi da neka zemlja samo mora biti dovoljno velika da bi si mogla priuštiti zločine" - zaključuje Florian Hassel.