NJ 29.4.SZ: VIJETNAM JOŠ AM.TRAUMA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 29. IV. 2000. Američka trauma "Od svih nacionalnih spomenika koje možete vidjeti u Washingtonu najposjećeniji je Spomenik palima u Vijetnamskom ratu. U mramorni zid uklesano je više od 58 tisuća imena, a tisuće američkih građana svakodnevno prolaze pored njega - uglavnom šutke. Dakle, nisu zaboravili taj događaj - štoviše, čini se da još pate zbog njega. Zato su i osvrti povodom 25. godišnjice završetka rata, koja se navršila ove nedjelje, prožeti tonovima sjete i tuge. Henry Kissinger, koji je 30. travnja 1975. zajedno s predsjednikom Fordom primio izvješća o polijetanju posljednjeg američkog helikoptera iz Sajgona, govori o traumatičnom iskustvu proteklih pola stoljeća. Među žrtve tragedije Kissinger ubraja i tradiciju američke posebnosti ('exceptionalism' - op. prev.) - posebnog položaja SAD među državama svijeta, koji je prije 170 godina tako oštroumno uočio Alexis de Tocqueville. Amerika kao zemlja obilja koju je Bog obdario slobodama, bogatstvima i vrlinama kao nijednu drugu; pozvana da bude vođa boljeg svijeta - ta svijest o posebnom poslanju još se nije potpuno ugasila, ali je strahovito uzdrmana sramotnim povlačenjem iz Vijetnama. SAD, prva oslobođena kolonija novog doba, nastupio je 1975. u ulozi tlačitelja malene zemlje bogate tradicije, koja je u ratu u džungli nadmudrila tupog golijata lukavstvom i hrabrošću. Uz vremenski odmak od četvrt stoljeća bilanca se doima još poraznije - u kritičkoj retrospektivi sudionika poput nekadašnjeg ministra obrane Roberta McNamare te istražitelja i izvjestitelja. Američka ratna mašinerija istovarila je na Vijetnam četiri milijuna tona bomba; ubijeno je 900 tisuća protivničkih boraca i više od milijun vijetnamskih civila; tri milijuna ljudi ostalo je bez svojih domova a jedan milijun ljudi obolio je od 68 milijuna litara otrova koji su rasprskavali Amerikanci kako bi prouzročili otpadanje lišća; stotine tisuća vijetnamske djece rođene su s tjelesnim oštećenjima a američki vojnici još pate od posljedica djelovanja dioksina. Vijetnamski rat bio je prvi televizijski rat u povijesti te je između ostalog i zato izazvao u američkom društvu proturječja kakva su se posljednji put pojavila za vrijeme građanskog rata 1861. - 1865. g. SAD i ostale zapadne zemlje doživjele su masovne demonstracije a za mlade Nijemce šezdesetosmaške generacije rasprava o Vijetnamu postala je gotovo podjednako važna kao i suočavanje s razdobljem nacizma. U SAD-u razbijeno je povjerenje u političko vodstvo - američki predsjednici - od Eisenhowera preko Kennedyja i Johnsona do Nixona - varali su svoj narod. Danas je poznato da navodnog drugog napada torpedima na američke brodove u zaljevu Tonking 4. kolovoza 1964. nije ni bilo, ali je predsjednik Johnson iskoristio tu konstrukciju kao povod za povećanje broja američkih vojnika sa 16 na konačnih 550 tisuća - Kongres mu je pri tome dao odriješene ruke. Danas je poznato i da je Johnson još u svibnju 1964. u privatnim razgovorima izrazio najteže sumnje u smisao rata. 'Ovog se tjedna nacija mora prisjetiti tih sumnja više nego ičega drugog', smatra New York Times. No, pravde radi ne treba zaboraviti ni ishodišno stanje rata u Vijetnamu. U svim su ušima odjekivale parole Moskve i Pekinga o pobjedi komunizma u čitavom svijetu - ljudi su upravo doživjeli Staljinovu ekspanziju u istočnoj Europi, rat u Koreji, krizu na Kubi i izgradnju zida u Berlinu, a određenu je ulogu odigralo i prisjećanje na zakazivanje europskih sila prilikom potpisivanja Muenchenskog sporazuma s Hitlerom 1938. Geslo je bilo: spriječiti u korijenima takav razvoj događaja u jugoistočnoj Aziji. Nitko nije predvidio da će se Sovjetski Savez raspasti još prije kraja stoljeća. Komunistički se sustav urušio te se Amerikanci općenito osjećaju pobjednicima. Dio njihove traume jest činjenica da upravo Vijetnam (kao i Kuba) pripada među posljednje utvrde komunizma", naglašava na kraju osvrta Klaus Brill.