ŠV 5.4.NZZ:ZAPAD-ZLOČIN U SREBRENICI

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 5. IV. 2000. Nekažnjeni pokolji u Srebrenici "Suđenje nekadašnjem generalu vojske bosanskih Srba Radislavu Krstiću, započeto sredinom ožujka pred sudom UN za ratne zločince u Den Haagu, zaslužuje pozornost iz više razloga. Prvo, Krstić nije optužen samo za zločine protiv čovječnosti, kršenje Ženevskih konvencija ili povrede ratnog prava već i za pomoć pri genocidu. Sukladno definiciji, navedenoj u statutima haaškog suda, to znači da je Krstić optužen da je djelovao u namjeri da 'u potpunosti ili djelomično uništi određenu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu kao takvu'. Drugo, pred sudom će se ponovno naći visoki časnik i zapovjednik postrojba. U Den Haagu suđenje čekaju još dva visoka srpska časnika - Stanislav Galić, koji bi trebao biti pozvan na odgovornost za napade na Sarajevo i za angažman snajperista; i Momir Talić. Početkom ožujka na 45 godina zatvora već je osuđen general vojske bosanskih Hrvata Tihomir Blaškić. Iako su dva glavna krivca za ratne zločine, počinjene u Srebrenici i ostalim dijelovima Bosne - ondašnji politički vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić i njegov vojskovođa Ratko Mladić - još na slobodi, nekadašnji prigovor da sud UN poziva na odgovornost samo sitne ribe više nije utemeljen - bar ne u tom obliku. U protekle dvije godine međunarodne mirovne postrojbe uhitile su i u Den Haag izručile čitav niz visoko rangiranih srpskih zapovjednika. U ponedjeljak je uhićen Momčilo Krajišnik, dosad najviše rangirani političar bosanskih Srba. (...) Doduše, postignut je temeljni konsenzus da sve osobe optužene pri sudu UN u Den Haagu moraju biti uhićene kad god je to moguće. No, dosad se zaziralo od uhićenja Karadžića i Mladića - iako su se bojazni da bi uhićenje visoko rangiranih političkih i vojnih čelnika moglo izazvati nemire među stanovništvom ili političke potrese pokazale neutemeljenima. Službeno je suzdržanost u slučaju navodno dobro zaštićenog Karadžića obrazložena tvrdnjom da bi u komandoskoj akciji mogli stradati NATO-ovi vojnici. U međuvremenu su se pojavili nagovještaji da njih dvojica više nisu dostupna NATO-ovim postrojbama. Ne samo Mladić već i Karadžić borave navodno u Srbiji koja striktno odbija suradnju sa sudom UN. Krstić je zajedno s Mladićem zapovijedao srpskim postrojbama koje su 11. srpnja 1995. zauzele muslimansku enklavu Srebrenicu, proglašenu u travnju 1993. zaštićenom zonom UN-a. Prethodno su Srbi napali promatrački punkt nizozemskog kontingenta UN-a, postavljen na teritoriju zaštićene zone; plave kacige, naoružane samo lakim oružjem nisu pružile nikakav otpor. Krstić je optužen za potonje deportacije žena i djece te za sustavna smaknuća muškaraca. Smatra se da su srebrenički pokolji među najgorima u bosanskom ratu. Srpska strategija 'etničkog čišćenja' dosegnula je u Srebrenici svoj jezoviti vrhunac. U roku od tjedan dana samo mjesto, u kojem su prije rata većinom živjeli Muslimani, i njegova okolica potpuno su i sustavno 'etnički očišćeni' pred očima Ujedinjenih naroda. Između 11. i 18. srpnja 1995. navodno su ubijene tisuće muslimanskih muškaraca. Po optužnici, nekoliko tisuća stanovnika Srebrenice izbjeglo je prilikom ulaska Srba na uporište nizozemskih vojnika UN-a u Potočarima, gdje su se nadali zaštiti. Prilikom evakuacije izbjeglica muškarci sposobni za vojnu službu (između 16 i 60 godina) odvojeni su pred očima UN-a od žena i djece; to je učinjeno po uputama Ratka Mladića, koji je prethodno objasnio da Srbi moraju provjeriti ne nalaze li se možda među muslimanskim muškarcima ratni zločinci. Ženama i djeci dopušteno je da odu iz enklave dok su mnogi odvedeni muškarci očigledno smaknuti. Po optužnici, druga skupina od oko 15 tisuća osoba - uglavnom muškaraca ali i žena i djece - pokušala se kroz šume probiti do Tuzle, grada pod nadzorom vladinih postrojba. Oko trećinu te skupine činili su naoružani pripadnici muslimanskih postrojba, koji su branili Srebrenicu. Postrojbe vojske bosanskih Srba zapriječile su toj koloni put. Došlo je do oružane borbe. Nekoliko tisuća Bošnjaka našlo se u zarobljeništvu; mnogi od njih navodno su kasnije ubijeni na raznim mjestima. Na popisu nestalih osoba koji je sastavio Međunarodni odbor Crvenog križa (IKRK) još su imena više od 7400 Muslimana iz srebreničke enklave. Proteklih je godina po navodima IKRK-a iz masovnih grobnica ekshumirano oko 2000 leševa ali mnogi od njih dosad nisu identificiani. Iako valja izraziti zadovoljstvo pozivanjem na odgovornost krivaca na srpskoj strani za ratne zločine, počinjene u Srebrenici, ne smije se zaboraviti da se tragedija ne bi mogla dogoditi da nije bilo neodlučne, pasivne i nemarno-naivne politike Ujedinjenih naroda i zapadnih država. Glavnu odgovornost nesumnjivo snose srpski zapovjednici, ali Ujedinjeni narodi i Zapad moraju prihvatiti prigovor da nisu spriječili izručenje muslimanskih muškaraca, koji su pogrješno vjerovali da su sigurni u zaštićenoj zoni UN-a, srpskim osvajačima. Zaštićene zone uspostavljene su bez prethodno pripremljenih sredstava za njihovu vojnu obranu u slučaju potrebe. Tek lako naoružane nizozemske plave kacige, stacionirane u enklave i suočene s prijetnjom srpske nadmoći, nekoliko su puta nakon početka napada 6. srpnja 1995. uzalud tražile zračnu potporu. U tom trenutku nitko nije želio vojno posredovati; svi su zazirali od rizika, smatrajući da bi primjena oružane sile ugrozila humanitarnu misiju UN-a u Bosni. Strahovalo se da će Srbi uzeti za taoce plave kacige, stacionirane u enklave, što se već dogodilo u drugim dijelovima Bosne. Tako je Zapad postao tihim sudionikom srpskih osvajača. Srebreničkim žrtvama više ništa ne koristi spoznaja da je golem gubitak vjerodostojnosti koji je Zapad pretrpio u Srebrenici, na kraju označio početak promjene politike prema Bosni, potaknuvši u prvom redu Sjedinjene Države na odlučan nastup protiv Srba. Bio je to preduvjet za završetak rata u Bosni i za sklapanje Daytonskog sporazuma nekoliko mjeseci kasnije. Spoznaja da u regiji u kojoj ne vlada mir on ne može ni biti zaštićen stigla je prekasno. U neobičnom izvješću iz studenog 1999. Ujedinjeni narodi ipak su priznali da su u Srebrenici počinili ozbiljne pogrješke. Izraženo je žaljenje zbog odbijanja zahtjeva za intervencijom NATO-ovih zrakoplova koji su čekali na nosaču zrakoplova u Jadranu, zbog pogrješnih procjena vojnog stanja u enklavi, zbog politike smirivanja napetosti u odnosu prema Srbima te zbog manjkave volje za zaustavljanjem rata. Doduše, još nisu zanijemile pretpostavke po kojima se iza upravo nemarnog ponašanja možda krije politička računica. Početkom ožujka 1994. u Washingtonu je potpisan okvirni sporazum o stvaranju bošnjačko-hrvatske federacije. U srpnju 1994. međunarodna kontaktna skupina izložila je trima zaraćenim stranama plan podjele koji su Srbi neposredno nakon toga odbili. Srebrenica je po tom planu trebala ostati pod muslimanskom upravom i postati dijelom buduće federacije. Postojanje enklave na istoku Bosne nesumnjivo je otežalo planiranu teritorijalnu podjelu Bosne na bošnjačko- hrvatsku federaciju i republiku srpsku u odnosu 51:49 posto. Padom Srebrenice koja po ondašnjoj operativnoj doktrini UN-a ionako nije mogla biti obranjena, taj je problem takoreći riješen. Granice su postale preglednije, a teritorij federacije činio je kompaktnu cjelinu. Zapad je po nekim špekulacijama zapravo već digao ruke od te enklave, što su Srbi navodno slutili ili čak znali. I okolnost da je Naser Orić, nekadašnji policajac i tjelesni čuvar predsjednika Miloševića, koji je od početka rata u Bosni, u travnju 1992., zapovijedao muslimanskim postrojbama u Srebrenici, zauvijek zapustio enklavu u travnju 1995., potaknula je glasine da je i bosanska vlada zamijenila Srebrenicu za cjelovito Sarajevo. Nitko se ne može izgovarati da nije mogao očekivati ono što se dogodilo nakon pada Srebrenice. Naime, od samog je početka bilo dovoljno naznaka da će se dogoditi nesreća. Primjerice, Mladić je na dan zauzimanja enklave izjavio na srpskoj televiziji da je kucnuo trenutak za osvetu 'Turcima' (...) Mržnja Srba prema srebreničkim Muslimanima bila je posebno velika iz sasvim određena razloga - i to se tada trebalo znati. Naime, u Srebrenici su Srbi početkom rata u travnju 1992. pretrpjeli jedan od malobrojnih vojnih poraza. Bošnjaci su uspjeli otjerati srpske postrojbe iz regije. Posebno u zimi 1992./1993. muslimanske postrojbe napadale su srpska sela u okolici Srebrenice, prodrijevši čak do Drine, dakle do bosansko-srpske granice. Po srpskim tvrdnjama, u tim su akcijama Muslimani poubijali 1300 Srba i spalili mnoga sela. O pitanju u kojoj je mjeri Beograd bio izravno upleten u zbivanja u Srebrenici špekulira se još i danas. Odgovarajući pokazatelji postoje. Činjenica je da je jugoslavensko vodstvo samo po sebi suodgovorno već utoliko što je financiralo i opskrbljivalo oružjem vojsku bosanskih Srba. Ta je vojska logistički ovisila o resursima jugoslavenskih oružanih snaga. Na čelu jugoslavenske vojske nalazio se u to vrijeme Momčilo Perišić, koji je u jesen 1998. smijenjen - navodno zbog razlika u mišljenjima o angažmanu postrojba Beograda na Kosovu i u Crnoj Gori. Perišić, zapovjednik jugoslavenske postrojbe koja je početkom rata u Bosni napadala Mostar, okrenuo se nakon smjene s položaja načelnika glavnoga stožera protiv predsjednika Miloševića. Osnovao je Pokret za demokratsku Srbiju i danas ima status oporbenoga političara. Predstavnici srpskoga režima odbacivali su vijesti o srebreničkim pokoljima kao izmišljotinu Zapada. Muslimanski su muškarci bili naoružani i pali su u borbi; nitko nije smaknut, tvrdio je Beograd. Srpske postrojbe morale su zauzeti Srebrenicu zato što UN nije demilitarizirao zaštićenu zonu što je bila njegova obveza, glasilo je opravdanje vojne akcije. Kasnije se govorilo i o zapadnoj uroti. Uz iznimku Građanskog saveza i nekih neovisnih intelektualaca, koji su režim u Beogradu proglasili suodgovornim za ratne zločine počinjene u Srebrenici, takozvana demokratska srpska oporba ne očituje se o pokoljima. Ni u bloku onih koji se zalažu za novu i demokratsku Srbiju nema naznaka spremnosti da se uoči a kamoli kritički razmotri nepravda, počinjena u Srebrenici i ostalim dijelovima Bosne u ime velikosrpske nacionalističke ideologije", ističe na kraju članka Cyrill Stieger.