VIŠESTOLJETNA TRADICIJA HRVATSKE CRKVENE POPIJEVKE

ZAGREB, 27. travnja (Hina) - Kor Prvostolne crkve zagrebačke i Glas Koncila objavili su knjižicu Mihe Demovića "Prva hrvatska školska pjesmarica" i u dodatku pretisak pjesmarice - "Knjige pjesmah" koju je prije 150 godina u Beču objavio poznati ilirski skladatelj Fortunat Pintarić (1798.-1867.). U Pintarićevoj je pjesmarici 40 prevedenih latinskih himničkih tekstova, kojima je nadodano 10 pučkih popjevaka i austrijska himna. #L# Pišući o povijesti hrvatskih pjesmarica, Miho Demović u uvodnoj studiji napominje da je "Knjiga pjesmah" Fortunata Pintarića postavljena kao kamen međaš između starijih i novijih crkvenih pjesmarica, kao prva hrvatska crkvena pjesmarica s orguljskom pratnjom i kao prva štokavska crkvena pjesmarica prihvaćena od čitavoga hrvatskog naroda, nakon koje će sve crkvene hrvatske pjesmarice biti tiskane isključivo štokavskim narječjem kao opće prihvaćenim književnim jezikom svih Hrvata. Do razdoblja hrvatskoga narodnog preporoda hrvatska je školska mladež svagdanje obrede i pobožnosti obavljala na latinskom jeziku, koristeći se priručnikom "Liber precum et hymnorum", koji je tiskao 1798. hrvatski svećenik i narodni prosvjetitelj Tomo Mikloušić. Povod da se latinske đačke molitve i popijevke te propovijedi zamijene hrvatskim dali su đaci varaždinske gimnazije. Oni su 1847. zatražili da im se dopusti na školskim misama hrvatski pjevati i slušati propovijedi na hrvatskom jeziku. Oduševljeni ilirac, profesor retorike na toj gimnaziji Fortunat Pintarić prihvatio se teške zadaće te 1849. u Beču izdao djelo u dva dijela "Knjigu molitvah" i "Knjigu pjesmah" - "Knjiga bogoljubnosti krstjanske". Taj daroviti skladatelj, kojega se nazivalo i "hrvatskim Mozartom" za života nije uspio ništa tiskati osim popjevaka u Knjizi bogoljubnosti. Po Demovićevu mišljenju, mjesto te pjesmarice u povijesti hrvatske crkvene pučke popijevke vrlo je značajno i bez nje se ne može istinski "vrednovati ni razumjeti razvoj hrvatske himnodije općenito". Hrvatska crkvena pučka popijevka ima višestoljetnu povijest. Počeci joj sežu svakako prije 1177., iz koje potječu prvi povijesno zajamčeni podatci o pjevanju pohvalnih pjesama i popjevaka na hrvatskom jeziku. Papa Aleksandar III., ploveći iz luke Vasto u Veneciju, zbog nevremena bio je prisiljen zaustaviti se u Palagruži, Visu i Zadru, gdje ga je, kako je zapisao njegov pratitelj kardinal Boson, dočekalo mnoštvo koje ga je pratilo gradskim ulicama do katedrale pjevajući pohvalne pjesme i popijevke na hrvatskom jeziku. Prve sačuvane hrvatske pučke popijevke nastale su za potrebe bratimskih pobožnosti, a sačuvano je više rukopisnih bratovštinskih pjesmarica od XV. do XVIII. stoljeća. U Hrvatskoj se zbirke tekstova crkvenih sekvenca i himni te njima sličnih pjesama najprije bilježe kao dodatci u glagoljaškim misalima i brevijarima, a nešto kasnije u evanđelistarima i lekcionarima te napokon u tiskanim hrvatskim molitvenicima. Prva opsežnija zbirka pjesama s napjevima zapisana je u Pavlinskom zborniku iz 1664. Prvi manji zbornik crkvenih popjevaka "Pisni za najpoglavitije, najsvetije i najveselije dni svega godischia sloxene" objavio je u Beču 1635. Atanazije Grgičević. Znatan broj pjesmarica ugledao je svjetlo dana u 19. stoljeću. Njih su sastavili Marijan Jajić, P. Štoos, J. Torbar i I. Štohla, Đ. Eisenhut, V. Novak, Ivo Strnad, K. Kinlein i V. Kolander. U dvadesetom stoljeću pod utjecajem cecilijanskog pokreta počelo se sustavnije proučavati hrvatsku crkvenu popijevku, poboljšavati stare tekstove i napjeve, te stvarati nove koji su objavljivani u časopisu Sveta Cecilija (1907.-1944.). U novije vrijeme objavljene su crkvene pjesmarice "Slavimo Boga", 1982., te "Pjevajte Gospodinu pjesmu novu", 1983. (Hina) mc