FR-LE MONDE 18.4.ZAPAD I PUTIN

FRANCUSKA LE MONDE 18. IV. 2000. Zapad je pažljiv prema Vladimiru Putinu "Sigurno je da Tony Blair u vanjskoj politici odlučno kroči stopama Margaret Thatcher. Unatoč neprijateljstvu prema komunizmu, 'željezna dama' bila je 1985. prvi dužnosnik na Zapadu koji je primio Mihaila Gorbačova. Unatoč pohodu u obranu ljudskih prava na Kosovu i u Čečeniji, njezin je laburistički nasljednik prvi koji je primio Vladimira Putina. 'Netko s kim se možete dogovoriti', izjavila je Margaret Thatcher o prvom čovjeku u Sovjetskom Savezu. Tony Blair danas preuzima izraz u svezi s ruskim predsjednikom. Tako je bivšem američkom dužnosniku poručio: 'Više ne mogu ni čuti tu rečenicu; ne poznajem Rusa s kojim se ne možeš dogovoriti.' Odlučno se pokazujući s Vladimirom Putinom u Sankt-Peterburgu u jeku predizborne utrke, šef britanske vlade ima svakako dobru prednost pred europskim kolegama koji ga pokušavaju stići tako što sve češće razgovaraju telefonom s Moskvom. Jer, novom se kremaljskom gazdi jako laska, što on koristi. Krenuo je u napad ljupkošću na ministre vanjskih poslova koji su ga posjetili. Bilo da je riječ o Madeleine Albright (Sjedinjene Države), Hubertu Vedrineu (Francuska) ili Joschki Fischeru (Njemačka), za svakog je znao pronaći lijepu riječ. Rezultat nije uvijek bio na razini očekivanog. Neki su njegovi sugovornici iznenađeni njegovom hladnoćom. On ne igra na kartu srdačnosti, pa i prisnosti, poput njegova prethodnika; u potpunosti se ravna prema svojim interesima. Njegov je cilj jednostavan: pokušati podijeliti Amerikance i Europljane, i Europljane međusobno, napadajući ponajprije ono što izgleda kao najslabija karika u lancu koja se protivi politici Moskve na Kavkazu: Veliku Britaniju. Za Vladimira Putina, posjet Londonu, kolijevci parlamentarizma i 'rule of low' jest pobjeda. Istodobno je dao znak Washingtonu, potičući Dumu da odobri ugovor Start II, zahvaljujući nekim darovima zastupnicima i vojnim dužnosnicima. Dokument koji je zapravo simboličan zbog zastarjelosti ruskog nuklarnog arsenala, ipak donosi stanovito zadovoljstvo Amerikancima koji će se moći usredotočiti na druge pregovore: prvo Start III, koji se neće moći zaključiti do konca godine, ali će dovoljno uznapredovati da bude bitan dio Clintonova predsjedničkog mandata na polju razoružanja; zatim, reforma ugovora o ograničenju protubalističkih raketa (ABM) koju Amerikanci žele nametnuti Rusima kako bi sretno dovršili projekt proturaketne obrane. Vladimir Putin zacijelo nije spreman pristati na američke zahtjeve bez naknade. Ipak bi mogao biti skloniji postizanju najmanje moguće nagodbe s predsjednikom na odlasku, umjesto da se sučeli s još većim zahtjevima u slučaju pobjede republikanaca na izborima u studenom. Kako god bilo, Vladimir Putin trebao bi iskoristiti uslužnost koju prema njemu očituju zapadni čelnici, kao i neku vrstu naklonosti koja je nešto manja nakon nastavka borbe u Čečeniji. 'Business as usual': to načelo on primjenjuje, pa i nakon glasovanja parlamentarne skupštine Vijeća Europe. Rusi, koji su zapadnjake smatrali većim kukavicama, bili su iznenađeni, ali se nisu odveć zabrinjavali jer su ih vlade na Zapadu neprestano umirivale. U takvim uvjetima, odnosi koji su bili prekinuti ratom na Kosovu mogu se nastaviti. Kontaktna skupina za bivšu Jugoslaviju (SAD, Francuska, Velika Britanija, Italija, Njemačka i Rusija) ponovno je počela s radom, dok su se predstavnici Moskve vratili u zajedničko vijeće NATO-Rusija. U objema ustanovama razgovarat će se najviše o Balkanu. Vladimir Putin nema iste razloge da mrzi Miloševića kao Boris Jeljcin, ali neće dopustiti da ga toliko zanese slavensko-pravoslavna solidarnost. Dao je prve znake suradnje, kažu u zapadnim vladama. Kada su mu rekli da upozori Beograd kako se ne bi miješao u Crnoj Gori, 'dobro je odgovorio'. (...) Okrećući leđa novom 'humanističkom internacionalizmu' čiji je zagovornik na Kosovu bio Tony Blair, Britanci su se odlučili za najčišći realizam: nisu važne prilike u Rusiji ako se s njom može postići dogovor o sigurnosti. Nijemci traže ravnotežu između dobrih odnosa i čiste savjesti, dok je Francuska najstroža kada je riječ o Čečeniji, ali ipak razmišlja o 'dugoročnoj' strategiji prema Moskvi. Možemo zaključiti da Zapad želi da Rusija bude predvidljivija i stabilnija, pa i uspješnija, ne gledajući previše na demokraciju i na poštivanje ljudskih prava. Ili se Rusiji može pomoći da se integrira u Europu kao najveća sila na kontinentu. Te se dvije strategije međusobno isključuju. Druga naime pretpostavlja da sugovornici ne dopuste ruskim dužnosnicima da se uljuljkuju varavim nadama, da ih podsjete kako želja za integracijom ne znači da mogu raditi što hoće na svom području utjecaja, ali da naprotiv ulazak u Europu - sudjelovanje u Vijeću Europe, suradnja s Europskom unijom itd. - znači poštivanje obveza i nekih pravila ponašanja. Rat u Čečeniji protivi se europskim vrijednostima, kao i 'diktatura zakona' o kojoj stalno govori Vladimir Putin. Ruse treba uvjeriti u to, i ne dopustiti im da sjede na više stolica", piše Daniel Vernet.