US 13. IV. IHT EU OBRANA PFAFF

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 13. IV. 2000. Svađa o pitanju europske obrane "Najnoviji argument u washingtonskim kritikama europskog plana za stvaranje neovisnog obrambenog 'identiteta' jest da on mora biti otvoren članicama NATO-a koje ne pripadaju Europskoj uniji. To bi trebalo osigurati da svaki vojni ustroj Europske unije dođe pod ukupni nadzor NATO-a, što naravno znači pod američki nadzor. Taj je pokušaj osuđen na propast", piše William Pfaff. "Američki veleposlanik u Njemačkoj, John C. Kornblum, izjavio je 30. ožujka pred njemačkim forumom da Sjedinjene Države podupiru plan Europske unije 'pod uvjetom da on ne udvostručuje postojeći ustroj NATO-a ili njegove aktivnosti, i da neće isključivati one saveznice koje žele sudjelovati.' Norveška i zemlje bivšeg varšavskog pakta koje su sad članice ili kandidati za članstvo u NATO-u ne pripadaju Europskoj uniji. Nekoliko ovih posljednjih od nje se otuđilo, govoreći da Unija nije otišla mnogo dalje od priča u prihvaćanju tih zemalja u zapadne ustanove. Oni su se sad priključili Sjedinjenim Državama u tvrdnji da bi europska obrambena inicijativa mogla potkopati NATO, koji je za njih vrijedna sigurnosna veza sa Sjedinjenim Državama. Između Europske unije i Washingtona stvara se napetost o nekoliko pitanja. Felix Rohatyn, američki veleposlanik u Francuskoj, nedavno je pridonio europskoj 'frustraciji i tjeskobi' zbog američke moći, koja katkad 'niječe zamisao da je naš interes također njihov interes. To stvara potpuno oprečno gledište - da samo slabljenje Amerike može za njih biti dobro.' Prema autonomiji nove europske vanjske i sigurnosne politike vladaju dvojaki osjećaji. Velike zemlje žele ponovno stvoriti ravnotežu prekooceanskih veza kako bi ona odražavala gospodarsku moć zapadne Europe. Manje članice Europske unije ta promjena zabrinjava. Francuska, Njemačka i možda Britanija, ako sudimo po potezima Blairove vlade od dogovora o obrambenoj suradnji postignutog u prosincu 1998, ozbiljno namjeravaju Europi osigurati integriranu vojnu silu sposobnu za neovisno djelovanje. Ta sila ne namjerava preuzeti mjesto NATO-a, tako dugo dok NATO postoji (što je važniji uvjet nego što mnogi misle). Njegova je namjena da služe neovisnim europskim interesima, pod europskom vlašću, kad se ti interesi budu razilazili s američkima. Čovjek bi mogao misliti da je to razumno, budući da je Washington dugo pozivao Europljane da preuzmu veće vojne dužnosti. Američka javnost bi gotovo sigurno odobrila europsku obrambenu autonomiju. Protivljenje dolazi uglavnom iz dva izvora: birokracija za nacionalnu sigurnost u Washingtonu, naviknuta na poslušni savez i ljubomorna na njihova prava, i zajednica vanjskopolitičkih intelektualaca i savjetnika koji su, tijekom desetljeća nakon hladnog rata, opijeni snažnim napitkom globalne moći. Europljani su, uglavnom, sve donedavno pristojno zamračivali svoje kritike američkog ponašanja, u interesu minimiziranja problema s Washingtonom. To više nije tako. Neke su njihove kritike nerazumne. Neke su opravdane i vode djelovanju. Dva su ugledna starija državnika europskog ujedinjenja, bivši predsjednik Francuske Valery Giscard d'Estaing i bivši njemački kancelar Helmut Schmidt, nedavno objavili prijedlog za stvaranje moderniziranog unutarnjeg saveza zemalja Europske unije spremnih da krenu naprijed s ujedinjenjem. Oni kažu da proširena Europska unija (30 država ili više) teško može postati više od zone slobodne trgovine. To bi, primjećuju oni oštroumno, 'uglavnom zadovoljilo one u Washingtonu koji teže održati dio nadzora nad Europom kako bi omogućili postizanje američkih globalnih ciljeva - i, katkad, iluzija.' (...) Američki pokušaj sprječavanja modernizirane Europe, posebno ako bi se pokušalo podijeliti Europljane, na posljetku bi propao, uništio NATO i izazvao dosta ogorčenja. Moderna povijest pokazuje beskorisnost zaustavljanja ozbiljnih zemalja u afirmaciji njihove suverenosti. Nadalje, zašto se brinuti? Što bi Sjedinjene Države mogle izgubiti stvaranjem novoga i suverenog europskog 'političkog entiteta', prijateljski raspoloženog prema američkim vrijednostima? One mogu puno dobiti od Europe koja se sama o sebi brine i igra veću političku i stratešku ulogu u svijetu. Sudeći po političkoj raspravi danas, i političkim kampanjama, Washington nije raspoložen za slušanje."