GB 8. IV. ECC EU

VELIKA BRITANIJA THE ECONOMIST 8. IV. 2000. Tko će se priključiti europskom klubu i kad? "Poljaci se otvoreno žale, Mađari nude ogorčene digresije, ministri i diplomati drugih zemalja bjesne diskretnije. Europska unija, kažu oni, gubi oduševljenje za primanje novih članica. I, istina je, vlade Europske unije nekoć su pričale o širenju na srednju i istočnu Europu do 2002. ili 2003. Sada, s približavanjem toga roka, čini se da ih neslužbeno jednako zadovoljava zamisao o proširenju dvije ili tri godine kasnije. No 'ako prihvatimo proširenje 2005. - 2006., to uklanja pritisak', rekao je Jan Truszczynsy, poljski veleposlanik pri Europskoj uniji, a 'svaka nova unutarnja teškoća u Europskoj uniji mogla bi još više odgoditi taj nadnevak, do 2008. ili čak 2010.' Mađarski ministar vanjskih poslova optužio je Europsku uniju da se služi 'taktikom odugovlačenja' u svojim pregovorima sa zemljama kandidatkinjama. Nije tako, odgovara voditelj pregovora, Europsko povjerenstvo. Europska unija napreduje s pripremama kao što je obećano, uključujući ovogodišnju konferenciju radi revizije ugovora i postupaka. Ako se sve bude odvijalo po planu, Unija će biti spremna za nove članice do kraja 2002. Nakon toga, kandidati se mogu priključiti kad budu spremni. Među vladama Europske unije nije bilo promjena u općoj potpori proširenju, kaže jedan vodeći diplomat. A ni buka u Austriji, u kojoj se u veljači ksenofobična Slobodarska stranka priključila vladi, nije imala nekakav specifičan učinak. No raspoloženje se promijenilo. Jedan je razlog što pregovori s naprednijim kandidatkinjama, uključujući Poljsku i Mađarsku, napokon dolaze do nezgodnih pitanja u kojima su na kocki veliki interesi. Ovaj i sljedeći mjesec započinju pregovori o temama koje uključuju poljoprivredu i slobodno kretanje rada. Ovdje su neslaganja žestoka. Većina kandidatkinja želi pun asortiman poljoprivrednih subvencija od Europske unije, dok im zemlje Europske unije ne žele dati ništa. Sve žele slobodno kretanje rada od prvoga dana, dok neke vlade Europske unije žele dugo prijelazno razdoblje u kojemu nema slobodnog kretanja. Prepirka bi se mogla nastaviti i u sljedećoj godini. Osim toga, postoji još jedna važna varijabla u svakom predviđanju proširenja, a to je, ironično s obzirom na okolnosti, spremnost Poljske koja je manje napredna nego što bi njezini zagovornici željeli. To je važno, jer Poljska zasjenjuje sve druge kandidatkinje po broju stanovnika, veličini tržišta i strateškoj važnosti. Brzo i sigurno dovođenje Poljske u Europsku uniju bio je politički prioritet čitavoga pothvata proširenja. Prema Truszczynskom, problemi se prenaglašavaju. Poljska još može stići dovršiti svoje pripreme do kraja 2002. kako bi bila spremna za članstvo 2003., barem u isto vrijeme kao i druge zemlje. No što ako Poljska tako zaostane da Europska unija to ne bi mogla zanemariti? Je li moguće primiti druge zemlje, a Poljsku ostaviti vani? Politički rizik u tom je slučaju da bi se javno mnijenje u Poljskoj, što je već sada sporno pitanje, moglo okrenuti protiv Europske unije, a želja za reformama mogla bi splasnuti. Ako bi na taj način 'izgubili' Poljsku, uzajamna okrivljavanja unutar Europske unije mogla bi biti užasna. Stoga, bude li to potrebno, vlade mogu odlučiti primiti Poljsku u prvi krug, bez obzira na to je li ona spremna. Ili bi mogle odgoditi ulazak bolje pripremljenih zemalja dok ih Poljska ne sustigne. Od tih dviju mogućnosti, kasnije proširenje je bolje. Ono bi odgodilo velika potraživanja novih članica prema proračunu Europske unije. Ako bi se proširenje dogodilo recimo 2005. ili 2006., mnoge bi zemlje bile istodobno spremne za priključenje, što bi i na druge načine bilo prikladno. Kad bi svi na tome radili, proširenje 2005. - 2006. moglo bi obuhvatiti svih šest zemalja koje su najdalje došle u pregovorima (Cipar, Češka, Estonija, Mađarska, Poljska i Slovenija), i barem četiri od šest zemalja koje tek sada počinju podrobnije pregovore (Litva, Letonija, Malta i Slovačka). Samo Bugarska i Rumunjska bile bi ostavljene za kasnije - plus Turska, s kojom još nisu počeli pregovori, i vjerojatno jedna ili dvije zemlje koje tek trebaju službeno uložiti molbu za članstvo, poput Hrvatske. S deset zemalja koje se združuju, ne bi bilo potrebe podizati fizičke i birokratske granice oko prvih novih članica, budući da će se one nekoliko godina kasnije razbiti kad stignu njihovi susjedi. Postojao bi jedan jedini skup ugovora o priključenju, koje bi vlade i parlamenti u Europskoj uniji mogli svi zajedno ratificirati. Takvo viđenje proširenja u stilu 'velikog praska' još je predmet rasprave u trustovima mozgova i neslužbenim razgovorima. Povjerenstvo ga nije prihvatilo. Romano Prodi, predsjednik povjerenstva, ne bi bio čovjek da ne sanja o uznapredovalom proširenju do siječnja 2005. kad mu završava mandat - ako tako dugo izdrži. Također, nijedna vlada Europske unije nije prihvatila proširenje 'velikog praska'. Sve su vlade pazile da ne daju obećanja o vremenskim rokovima. No zamisao je u zraku i što više budu vlade o njoj razmišljale, uviđat će njezine prednosti. Jedini očigledni problem bio bi uvjeriti Poljsku i Mađarsku, zemlje koje bi se najvjerojatnije bunile protiv 'odgađanja' poslije 2003., da je kasniji nadnevak barem za njih čvrsto obećanje. (...)"