IT-5. IV.-REPUBBLICA- PRODI

ITALIJA LA REPUBBLICA 5. IV. 2000. Diskreditacije Profesora kako bi se spriječila eurovlada "Tko ispali najveću, pobijedio je. Posljednja diskreditacija Romana Prodija, koju je ispalio jedan obično ozbiljan dnevnik kao što je Frankfurter Allgemeine Zeitung, čak iznosi pretpostavku i udara u sjedištu, urotu europskih povjerenika kako bi izbacili predsjednika. Dovoljno je pročitati ugovore kako bi se znalo da to nije moguće. Povjerenstvo su imenovali zajednički, u cjelini, čelnici vlada. Samo oni, ili izglasavanje nepovjerenja od Europskoga parlamenta, mogu poništiti ono što su učinili. Zanimljivo je, osim toga, što se u izmišljenom scenariju pojavljuje dopredsjednik Neil Kinnock među urotnicima željnim ukloniti nedjelotvornoga i razočaravajućeg predsjednika. Upravo onaj Kinnock čijega je bivšeg savjetnika koji je vodio slučaj Malpensa (milanska zračna luka) upravo u službu primio British Airways: a propos anglosaksonske etike sukoba interesa... Ipak se ne može zanijekati da u Bruxellesu postoji problem - Prodi, prvi predsjednik Povjerenstva nije nikada imao medeni mjesec s tiskom. Započeli su ga napadati engleski listovi kada još nije ni stupio na dužnost: no u Velikoj Britaniji mahnita kampanja protiv pristupanja euru, i to objašnjava tu stvar. Potom je došao pariški Le Monde, koji je u veljači iznio pretpostavku o Prodijevu povratku u talijansku politiku. Sada najteži plotuni dolaze od njemačkog tiska. Schroder poriče da je huškač. No, onda, zašto? Postoji problem dojma koji nije samo u još nesavršenu vladanju dvjema dominantnim jezicima (francuskim i engleskim) no odnosi se i na režiju komunikacije s Prodijem. Predsjednik oscilira između trenutaka protagonizma koji iritiraju nacionalne suverenosti, i razdoblja, čak i prevelikog, opreza. (...) Drugi leitmotiv stalno se ponavlja u bombardiranjima Prodija: mnogo je obećao, ostvario malo. Ta optužba bila bi neplemenita, zanemaruje obveze i složenosti europskog procesa odlučivanja, i kratko vrijeme provedeno na položaju u Bruxellesu, ali je ozbiljnija od ostalih. Istina je, zacrtao je vrlo ambiciozne programe, a za sada je rezultat mršav. Kolika je krivnja vlada koje stišću kočnice na reformama? Prodi je iskazao prostodušnost, vjerujući da nacionalne države uistinu žele političku uniju i povjerenstvo koja bi bila 'europska vlada'. Stara dvostrukost, i Mitterand i Kohl su govorili da žele jedno snažno povjerenstvo, a potom su imenovali Santera kako bi imali upravu niskog profila, koja ne bi bacala sjenu na nacionalne uloge. Prije nekoliko dana francuski se ministar vanjskih poslova povjerio jednoj osobi od povjerenja: 'Naravno da želimo jako povjerenstvo. Jako u odnosu na europski parlament'. Eto istine. Nalazimo se u fazi očite reafirmacije nacionalnih suverenosti. Europsko vijeće, odnosno tijelo koje okuplja čelnike vlada, želi biti jedino središte vlasti. Europa ponovno kreće ritmom diplomatskih pregovaranja između državnih ureda. Sporim ritmom, jedan korak naprijed, dva natrag. Važno je da se težište vrati među vlade, na mjesto posredovanja između najjačih i za borbu najvještijih zemalja-sustava. Od povjerenstva se traži da podiže glas samo kako bi se suprotstavilo parlamentu, odnosno mjestu gdje bi se trebala izražavati stvarna narodna suverenost i demokratski nadzor. To nije ideal za one koji vjeruju u političku uniju i sanjaju sjedinjene europske države.(...) Previše snažnih interesa želi jedno slabo povjerenstvo. No, nikoga međutim, ne privlači ozbiljno hipoteza jedne otvorene krize. Prije godinu dana je padalo Santerovo povjerenstvo, i to nije bio lijep prizor. Još jedna institucionalna paraliza u Bruxellesu tako je visoka cijena da je niti egoizmi nacionalnih državnih ureda nisu spremni podnijeti", piše Federico Rampini.