DNEVNI PREGLED BR. 35 - 23. VELJAČE 2000.

BRITANSKI RADIO - BBC 22. II. 2000. Pregled tiska "Priča o jučerašnjem maršu kosovskih Albanaca iz Prištine u Mitrovicu te o sukobima u tom gradu našla je svoje mjesto u svim današnjim britanskim novinama. Objašnjavajući u kakvim uvjetima u Kosovskoj Mitrovici djeluju KFOR-ovi vojnici, 'The Guardian' iznosi različite premise Srba i Albanaca koje dovode do istih zaključka. Da su međunarodni vojnici pristrani i da KFOR-ova misija nije ispunila svoju zadaću. Albaci kažu da su izbačeni iz mitrovačke regije, Srbi da su suočeni s albanskim terorizmom. Albanski lideri tvrde da bi mjesto Preševo moglo biti uporište iz kojega bi jugoslavenske snage testirale KFOR-ovo jedinstvo i slogu, dok albanski listovi pišu da je u preševskoj regiji jugoslavenska policija utrostručila svoju snaga, nabraju list kosovske razlike i nastavlja: 'Vladimir Lazarević, visoki zapovjednik jugoslavenske vojske, NATO optužuje da nije uspio onemogućiti albansku gerilu da uđe u pet kilometarsku zaštitnu zonu oko Kosova, da se Albanci u nju infiltriraju te da otvoreno provode napade na jugoslavensku policiju u Koršumliji i Leskovcu. 'The Daily Telegraph', pak, iz Beograda javlja kako su tamošnji vladini mediji na novi krug nasilja na Kosovu odgovorili neskrivenom radošću. 'Politika', tako, tvrdi da su uniformirani Albanci išli s američkim snagama kao prevoditelji i vodiči. Za 'The Daily Telegraph' Goran Svilanović, vođa oporbenog beogradskog 'Civilnog saveza', rekao je kako će Milošević biti vrlo sretan da vidi potpunu propast KFOR-a i UN-ove misije za Kosovo. Reći će da je na Kosovu vladao mir dok su tamo bile srpske snage, upozorio je Svilanović. List ujedno podsjeća da je Slobin SPS na svom prošotjednom kongresu zatražio odlazak međunarodnih snaga s Kosova. 'The Independent', pak, upozorava kako su jučerašnji nemiri na Kosovu pokazali ozbiljan nedostatak kooordinacije među mirovnim snagama. Mnogo britanskih i kanadskih vojnika nije bilo opremljeno zaštitnim plinskim maskama, pa je nekoliko vojnika viđeno kako suzi i kašlje između dva napada suzavcem. 'The Independent' je ujedno i jedini današnji list koji se Kosovom pozabavio i na svojim komentatorskim stranicama. Pod naslovom 'Zapad je dobio rat na Kosovu, ali mu prijeti da izgubi mir', autor zaključuje da prije osam mjeseci ni najžešći kritičari NATO-ova napada na Jugoslaviju nisu mogli zasmišljati gore ostvarenje svojih upozorenja. Kakve god pogrješke NATO napravio vodeći taj rat, on je vođen za plemeniti cilj - traženja stabilnog, tolerantnog i multietničkog Kosova. Sada, nakon posljednjih događaja u Mitrovici, ne samo da Srbi odlaze iz albanskoga dijela grada i obrnuto, već je u sukob uvučen i sam NATO, piše komentator 'The Independenta', dodajući kako na Kosovu čak ni 50000 stranih vojnika ne može donijeti mir. Najveća odgovornost, naravno, leži na dva naroda kojima ni sve snage na svijetu ne mogu donijeti mir. Ni NATO, ni UN ih ne mogu natjerati da žive mirno ako to sami ne žele. Ipak, veli autor, određena krivica leži i na Ujedinjenim narodima koji su trebali upravljati Kosovom. Nije prvi put da se njihova struktura pokazala odveć zamršenom. Međutim, UN je tek zbroj svojih članova koji nisu poslali obećane međunarodne policajce, što je najvažnija pojedinačna komponenta nove civilne uprave. I tako Srbi, ohrabreni Miloševićem i uvjereni da je neovisnost Kosova neizbježna, upravo u Mitrovici vide bazu za stvaranje državice koja bi mogla biti ponovno pripojena matici Srbiji. Istodobno, Albanci se trse spriječiti Srbe da se dočepaju ruda iz obližnjeg rudnika Trepča što bi trebao biti najveći ekonomski izvor neovisnog Kosova. Međutim, završava komentar, formalna podjela Kosova ne bi samo bila izdaja moralnih argumenata koji su opravdavali NATO-ove napade na Jugoslaviju, već bi poslalo i krivu poruku Bosni, Makedoniji i Crnoj Gori - preostalim balkanskim zemljama u kojima različiti narodi žive napetim suživotom. Lekcije iz Mitrovice, poručuje autor, sviđalo se to Zapadu ili ne, pokazuju da je tamo na duži rok i da mora poslati policijske i druge snage koje će im omogućiti da posao obave kako valja. Pišući tekst za 'The Daly Telegraph', Joerg Haider se pozabavio svojom usporedbom s Blairom s kojim, kako je napisao, dijeli nevjerojatne sličnosti. Koristeći se terminologijom novog laburizma, Haider se obratio stranim vođama koji su ga optužili za ekstremizam. 'I moja i Blairova stranka se zalažu za globalizaciju. Svijet slobodan ideoloških balasta. Obje su stranke promijenile svoj raniji antieuropski stav, iako imaju rezerve prema nekim aspektima EU-a. No, o pitanju emigranata sam umjereniji od Blaira', napisao je između ostalog Haider. Te tvrdnje odmah je odbacila Blairova vlada. (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 22. II. 2000. Pregled tiska Glavna tema njemačkoga dnevnog tiska su nagađanja oko budućeg predsjednika, odnosno predsjednice Kršćansko-demokratske unije. Najčešće se spominju dva imena - Angela Merkel i Volker Ruehe. 'Neue Osnabruecker Zeitung' piše da se sukob na vrhu CDU-a zaoštrava, što treba pripisati Volkeru Rueheu. Za ogorčenost, što se njegov bivši zemaljski ogranak u Hamburgu odlučio za Angelu Merkel, može se imati razumijevanja. Ali obračunavati tko je bio duže i bliže 'Kohlovom sustavu', nije lijep način, to više što se od strane njegove suparnice nije mogla čuti ni jedna kritička riječ na račun bivšeg ministra obrane. Ruehe se upušta u smionu igru, kada izbore u Schleswig Holsteinu istodobno vrjednuje kao plebiscit za svoju osobnu budućnost unutar stranke. Gerhard Schroeder je na taj način u Donjoj Saskoj u konfrontaciji s Oskarom Lafontaineom slavio omamljujuću pobjedu. Ali uspjeh takve metode pretpostavlja da konkurencija nailazi na odbijanje. Kod Lafontainea to je bilo tako, kod Angele Merkel stvari stoje drukčije, smatra 'Neue Osnabruecker Zeitung'. 'Hannoversche Allgemeine Zeitung' navodi da se u borbi Ruehe protiv Merkel ne radi o političkom kursu. List piše da oboje stoje u centru, oboje su otvoreni za reforme i moderni, oboje su sjevernonjemački protestanti. Radi se o nečem drugom. Ruehe utjelovljuje sredovječnu krizu petesetogodišnjaka u uniji. A oni, da li se zvali Ruehe ili Edmund Stoiber, ne mogu zaobići tri mutne spoznaje: prvo, oni imaju peh da u cvatu svojih godina moraju gledati Gerharda Schroedera kako vlada. Drugo, prigodom smjenjivanja u godinama 2002. ili 2006. možda sami više neće dolaziti u obzir. I treće, danas si moraju priznati da se nisu mogli osloboditi Kohlove vladavine kada je za to još bilo prilike, konstatira hanoverski list. Prema mišljenju dnevnika 'Esslinger Zeitung' bavarska Kršćansko- socijalna unija izgleda želi Angelu Merkel na čelu sestrinjske stranke CDU i samo tako se može objasniti da se CSU toliko energično miješa u diskusiju o novom predsjedniku CDU. Prijeteće upozoravanje od strane Stoibera i njegovih pomagača, da bi glavna tajnica CDU Merkel mogla skrenuti ulijevo, imalo je neželjeno djelovanje jer je baza CDU prkosno stala iza mlade i simpatične gospođe Merkel. CSU se ubrzo okrenula primijetivši da je anti- Merkel kampanja kontraproduktivna, ustvrđuje 'Esslinger Zeitung'. Za najnovije sukobe na Kosovu, prema mišljenju lista 'Rhein Zeitung' iz Koblenza, snosi odgovornost i Zapad jer su u ratu potrošene milijarde, ali nekoliko mjeseci nakon primirja zapinje pomoć Europljana i Amerikanaca. Još nije cjelovita policijska postrojba. Još se odugovlači s razoružanjem militantnih Albanaca i Srba. Od premalo novca još boluje uprava UN-a koja je trebala izgraditi mirovni poredak. U Kosovskoj Mitrovici svakog dana postaje jasno koliko je još veliko neprijateljstvo između Srba i Albanaca na Kosovu. Postrojbe KFOR-a i policije moraju suzbijati napade i kuće vratiti njihovim vlasnicima. Ako Zapad ne uspije u Mitrovici svojom politikom izmirenja, neće uspjeti na cijelom Kosovu, zaključuje 'Rhein Zeitung'. Dnevnik 'Dresdner Neueste Nachrichten' konstatira da su Srbi, Albanci i Romi na Kosovu još vrlo daleko od mirnog suživota. To je posebno uočljivo u Mitrovici gdje su mržnja, nasilje i ubojstva dio svakodnevnoga života. Postrojbe KFOR-a i promatrači UN-a beznadno se sučeljavaju s činjenicom kako se poslijeratno razdoblje sve više pretvara u predratno stanje. Obje etničke skupine su nazočnost KFOR-a iskoristile kao pripremu za svoj konačni cilj: jedna opcija glasi da cijelo Kosovo mora biti albansko, druga opcija da mora biti srpsko. Iz te pozadine racija KFOR-a u svrhu razoružavanja stanovnika Mitrovice djeluje poput neke bezazlene geste, konstatira dnevnik. (RDW) INOZEMNI TISAK SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 22. II. 2000. Oprezna srednja Europa drži da Bruxelles nije Moskva "S one strane nekadašnjega Željeznog zastora gdje su ljudi obično strahovali od sovjetske intervencije, EU-ov diplomatski bojkot Austrije smatraju upletanjem u unutrašnja austrijska pitanja. Poljska i Mađarska, potencijalne članice EU, zauzimaju podjednako kritičan stav i prema EU i prema Joergu Jaideru i njegovoj ksenofobičnoj Slobodnjačkoj stranci Austrije. Stranke nacionalističke desnice, a posebno one na samom desnom rubu, smatraju da je bojkot nova 'bruxelleska doktrina' koja omogućuje EU da po želji intervenira u unutarnje poslove zemalja- članica. U velikom dijelu srednje Europe vlada nesigurnost glede razlike između nevoljkog služenja Moskvi i voljnog udruživanja s Bruxellesom. G. 1968. Moskva je objavila da nijedna članica Varšavskog pakta ne može nadrediti svoje interese kolektivnim interesima sovjetskog bloka. Takva je politika na Zapadu proglašena 'Brežnjevljevom doktrinom' ograničenog suvereniteta a trebala je opravdati sovjetsku nadmoć - posebno u operaciji slamanja praškog proljeća, provedenoj iste godine. G. 2000. EU nadređuje svoje kolektivne vrijednosti slobodnom izboru austrijskog naroda, što zemlje srednje Europe smatraju razmetanjem novog diva. 'Budući da je Poljacima desetljećima bila uskraćena nezavisnost, posebno su osjetljivi na strana upletanja u vlastita pitanja', objasnio je prošlog tjedna poljski premijer Jerzy Buzek. Nadajući se da će se u utrci za predsjedničku dužnost ponovno suočiti s aktualnim predsjednikom, popularnim bivšim komunistom, legendarni Lech Walesa savjetovao je Europi da osudi komuniste i ostavi na miru nacionalističku desnicu - ako već treba birati između te dvije snage. Viktor Orban, mladi mađarski premijer, nije osudio Haidera niti se pridružio bojkotu. Istaknuo je da su ga ta zbivanja potaknula na razmišljanje o 'dubljem smislu demokracije'. U Češkoj Republici, gdje opstanak ljevičarske vlade ovisi o Vaclavu Klausu, bivšem premijeru i današnjem predsjedatelju skuštine, sadašnji premijer Miloš Zeman napokon je donio odluku o tom pitanju, izjavivši da će Prag smanjiti službene kontakte s Bečom. Nažalost, konzervativni Klaus, najutjecajniji političar, drži da je Haider 'manje zlo od pokušaja Europske unije da se usprotivi suverenom odlučivanju jedne od svojih članica'. 'Manje zlo'? Sasvim je prirodno što Haiderovi demagoški povici protiv integracije i doseljenika padaju na plodno tlo u srednjoj i istočnoj Europi zato što je lako optužiti 'strance' za mršave rezultate desetgodišnje postkomunističke tranzicije. Većina tih zemalja nema tako dobar standard kao što je očekivala. Prosječan životni standard nije se bitno - ili čak uopće - popravio u razdoblju od 1989. g. Studija Europskog povjerenstva iz 1999- g- pokazala je da razina nezadovoljstva tranzicijom (76 posto u Rusiji) iznosi čak 72 posto u Češkoj Republici, 67 posto u Slovačkoj, 66 posto u Mađarskoj i 61 posto u Poljskoj. Žal za komunizmom raširena je pojava. Poput Austrije, i zemlje srednje i istočne Europe zastupaju ambivalentno stajalište prema integraciji. Elite općenito podupiru pridruživanje Europskoj uniji ali obični ljudi nisu baš tako sigurni. U žestoko prozapadnoj Poljskoj samo polovina stanovništva zagovara članstvo (u usporedbi s 80 posto prije deset godina) a čak i oni koji podupiru tu opciju žele ograničiti utjecaj EU. Čini se da mnogi u regiji očekuju da će EU prilagođavati svoje potrebe i običaje a ne obratno. Naravno, liberali poput češkog predsjednika Vaclava Havela i mađarskog predsjednika Arpada Goncza, ne prihvaćaju samo očigledne prednosti integracije već i njezine nedostatke: oni ne brinu zbog 'bruxelleske doktrine'. Washington, koji nije u potpunosti prihvatio EU-ov diplomatski bojkot Austrije, idealno je rješenje za ulogu tumača srednjoeuropskim zemljama što je sve na kocki u pitanju Haidera. Što se tiče Amerike, to pitanje zaslužuje pozornost na visokoj diplomatskoj razini zato što je ugrožena europska evolucija prema jedinstvu. Što se pak tiče Poljske, Mađarske i Češke Republike, prošle godine primljenih u NATO, te bi zemlje trebale shvatiti da je njihova budućnost u Bruxellesu a ne uz bok aktualnoj austrijskoj vladi. Svidjelo se to njima ili ne, pristupit će Europskoj uniji g. 2003. ili nešto kasnije budu li prihvatile 'europske vrijednosti' koje favorizira i Bruxelles, imajući na umu da prije ulaska u članstvo valja ispuniti ne samo gospodarske nego i političke uvjete. Oni pak obuhvaćaju poštovanje manjina, pristojan odnos prema doseljenicima, punu suradnju s Europskom unijom a time i prihvaćanje smanjenog opsega suvereniteta", naglašava na kraju članka Charles Gati, profesor američke vanjske politike na Nitze- ovoj školi naprednih međunarodnih studija pri sveučilištu John Hopkins. THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 22. II. 2000. Obnova vjere u bosanske zakone "Sudski podvornik moli za tišinu, svi šutke ustaju u znak poštovanja, a suci ozbiljno ulaze u sudnicu, odjeveni u crne halje s plavim obrubom, sjedaju na svoja mjesta i pripremaju se za saslušavanje novih slučajeva. Sve upućuje na uobičajenu jutrošnju rutinu na sudu, kakvu bi suci mogli doživjeti bilo gdje. No, u Bosni i Hercegovini privid može prevariti. Za početak, većinu od 14 sudaca u Komori za ljudska prava - posljednjem utočištu Bosanaca koji traže zaštitu svoje vlade - čine stranci. Ta bi činjenica trebala spriječiti paralizu rada suda, koju bi mogli prouzročiti međusobni sukobi šest bosanskih sudaca - po dva predstavnika Srba, Hrvata i Muslimana. Drugo, iako nije moguć priziv na presude spomenute komore, to ne znači da će ih vlasti uzeti u obzir bude li utvrđeno da su njihovi potezi bili pogrješni. Nešto više od četiri godine nakon što je sklapanje Daytonskog mirovnog sporazuma u prosincu 1999. označilo kraj ogorčenoga međuetničkog sukoba u Bosni, nekoliko vlada te mlade balkanske države više je ignoriralo nego poštovalo presude spomenute sudske komore. Pokazalo se da je preobrazba zemlje, stvorene nakon gotovo 50 godina komunizma i tri godine etničkih ratova koji su uslijedili nakon raspada bivše Jugoslavije, u normalnu pravnu državu očito teža zadaća no što je itko mogao zamisliti. No, ipak je prisutna - polako, korak po korak, tvrde dužnosnici. 'Kao nepristrano tijelo, predstavljamo primjer prvih naznaka kako bi zapravo pravna država trebala izgledati', izjavljuje Michele Picard, francuska sutkinja i predsjedateljica Komore za ljudska prava. 'Naša je zadaća pokazati da vlasti ne mogu raditi štogod im padne na pamet, da postoji nekakva kontrola nad njima', ističe ona. No, nepristranost komore jamče njezini strani članovi, priznaje Picard: samo jedan lokalni sudac presudio je jednom prilikom protiv vlade koja ga je imenovala u komoru. U etnički podijeljenoj Bosni (...), nepristrani su suci prava rijetkost. Taj podatak nimalo ne iznenađuje budući da suce imenuju skupštine pod dominacijom čvrstorukaških nacionalista koji nisu zainteresirani za sastavljanje neovisnoga sudačkog tijela jer bi ono moglo potkopati njihov stil vladavine, pa pomno prate ponašanje 'svojih' sudaca. To znači da ljudi koji su dobili otkaz na radnom mjestu zbog svog etničkog podrijetla nemaju nikakvih izgleda za povratak na posao slijedom sudske odluke; to znači da je sudac hrvatske nacionalnosti prihvatio bez ikakvih pitanja psihološko vještačenje o 'poslijeratnoj traumi', koje mu je omogućilo da oslobodi krivnje policajca hrvatske nacionalnosti, optuženog za ubojstvo Muslimana; na kraju, to znači da je sudac muslimanske nacionalnosti iznenada odlučio otići na odmor umjesto da nadgleda postrojavanje osumnjičenika radi utvrđivanja identiteta gangstera muslimanske nacionalnosti, optuženog za napada na mirovne postrojbe. 'Ne bih željela biti sutkinja u ovoj zemlji. Posao je težak, plaća mala, a ako dobijete osjetljiv slučaj, dobivate upute od političara', izjavljuje Stephanie McPhail, zamjenica ravnatelja projekta UN-a kojemu je svrha promatranje pravosudnog sustava u Bosni. 'Suzbijanje utjecaja stranaka na imenovanje sudaca vjerojatno je najvažnija stvar koju bi itko od nas mogao učiniti', izjavljuje Matthew Hodes, bivši tužitelj na Floridi, zadužen u Uredu visokog predstavnika (...) za reformu pravosudnog sustava. No, uvjeriti bosanske političare da to treba učiniti drugo je pitanje. 'Nacionalni pravosudni sustav nije vjerodostojan i ne postoji politička volja da takvim postane', izjavljuje otvoreno sutkinja Picard. Prošle je godina skupština odbila OHR-ov nacrt zakona koji bi utemeljio sudačka tijela, zadužena za imenovanja svih sudaca, preuzimajući tu zadaću od političara. No, Hodes se još nada da će popravljena verzija rečene mjere ove godine proći u skupštini. 'Sve je ostalo sporedno ako nemate istinski neovisne suce kao temelj pravosudnog sustava', ističe Hodes. Čak i kada neoubičajeno neovisan sudac donose presudu protiv vlasti, teško je izboriti njezinu provedbu. Bosna i Hercegovina zasad nema službu nalik američkim šerifima, zaduženu za provedbu sudskih presuda, a standardna je policija još zaslijepljena etničkim razmatranjima. U kontekstu pokušaja izbjeglica da se vrate svojim domovima, najmanje sporne i najuobičajenije sudske presude tiču se deložacija. Primjerice, srpski povratnik na većinsko hrvatsko područje može se obratiti sudu kako bi izborio deložaciju hrvatske obitelji koja trenutno živi u njegovom domu. No, čak i ako sud presudi u njegovu korist, (hrvatska) policija, zadužena za provedbu presude o deložaciji, često nije spremna to učiniti. Ni prjeziran odnos visokih dužnosnika prema zakonima ne ohrabruje pretjerano građane da bi ih poštovali. Strani aktivisti za ljudska prava bijesni su zbog nedavnog javnog obećanja Alije Izetbegovića, muslimanskog predstavnika u tročlanom predsjedništvu - da nijedan muslimanski izbjeglica neće biti deložiran iz zaposjednute kuće - bez obzira na sudske odluke. Suci i tužitelji žale se također da ih blokira nestašica novca - naime, političari koji izglasavaju njihov proračun smišljeno ih drže na kratkoj financijskoj uzici. Nekim sudovima toliko manjka novac da su njihovi telefonski brojevi isključeni zbog neplaćanja; drugi si pak ne mogu priuštiti plaćanje računa za grijanje pa jednostavno zimi ne rade. U takvu okružju napredak se mjeri malim pomacima, ali je ipak prisutan, napominju pravni stručnjaci. Na područjima pod dominacijom hrvatskih čvrstorukaša, sudovi više nisu okićeni posterima koji veličaju pokojnoga hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. Pronađen je državni tužitelj, spreman kazneno goniti ured za stanovanje koji odbija vratiti izbjeglicama njihove domove. Suci su počeli izdavati naloge o deložaciji nezakonitih zaposjedatelja. Picard je također primijetila da su u posljednjih nekoliko mjeseci vlasti počele spremnije slijediti presude njezina suda. 'Stvari se kreću s mrtve točke - jako, jako polako. No, pokazalo se nekoliko zraka svjetla u dnu tunela', ističe predstavnica UN-a McPhail" na kraju članka Petera Forda. THE NEW YORK TIMES 22.II. 2000. Njemački konzervativci u nevolji "Valovi šoka kao posljedica nelegalnih načina skupljanja novca Helmuta Kohla nastavljaju nanositi udarce glavnoj njemačkoj oporbenoj stranci, kršćanskim demokratima. Prošloga tjedna stranka je bila pogođena globom od 21 milijuna dolara za nelegalno vođenje kampanje, a Kohlov nasljednik i čelnik stranke, Wolfgang Schauble, objavio je svoju ostavku. Europi i Americi je važno da Njemačka ima zdravu stranku umjereno desnog usmjerenja koja bi predstavljala konzervativne glasače i oporbu socijalnim demokratima koji su na vlasti. Da bi kršćanski demokrati povratili povjerenje javnosti, u stranci će biti potrebno provesti temeljito čišćenje. No stranka u tom procesu ne bi trebala biti toliko oslabljena da ekstremistička desnica dobije priliku da se time okoristi. Kršćanski demokrati bili su vodeća snaga u poslijeratnoj Njemačkoj, pomažući izgradnju stabilne demokracije u zemlji a njihovi su stranački članovi bili kancelari Federalne Republike u 37 od posljednjih 50 godina. No Kohl, koji je vodio kršćanske demokrate 25 godina a zemlju 16, sa strankom je postupao kao sa svojim privatnim posjedom i pomogao u njezinoj pretvorbi u korumpiranu mašineriju za prikupljanje novca. Posljednjih mjeseci sudski tužitelji su otkrili da je Kohl sredinom '90-ih godina nezakonski skupio barem milijun dolara a sada izgleda da je stranka prikupila na desetke milijuna dolara u obliku nezakonskih doprinosa tijekom '80-ih i '90-ih, dok je on bio na čelu stranke. Čak i sada, Kohl ignorira svoju zakonsku odgovornost da javno iznese imena tih nezakonskih donatora. Jasno je da Kohl, unatoč svim dojmljivim dostignućima u političkoj karijeri, svojoj stranki i svojoj zemlji nije učinio uslugu time što je zlorabio svoju zakladu i spriječavajući normalni razvoj novih čelnika stranke koji nisu ovisni o njegovoj naklonosti. Sada kršćanski demokrati plaćaju cijenu. Prošloga utorka glasnogovornik parlamenta obznanio je kako trebaju platiti globu u vrijednosti od 21 milijuna dolara, primjenjujući formulu prema kojoj se financijska moć stranke procjenjuje kao triput veća od zakonskih novčanih doprinosa. Iako je odaslala štovanja vrijedno snažnu poruku o zakonskoj odgovornosti, kazna i druge koje bi mogle uslijediti ozbiljno bi mogle naštetiti sposobnosti stranke da vodi kampanju. Tada je stigla i ostavka Schaublea, koji je bio jedan od najiskusnijih čelnika u zemlji, no upleten u skandale u svezi sa skupljanjem novca. Nakon njegova odlaska, nije sasvim jasno tko će biti novi nasljednik. Među mogućim izborima, na sastanku stranačke skupštine u travnju, su Angela Merkel, glavna tajnica stranke koja ustraje na čistom prekidu s prošlosti, i Volker Ruehe, bivši ministar obrane. Nelagodu kršćanskih demokrata pozdravit će male i nejedinstvene njemačke stranke ekstremne desnice, koje općenito nisu prikupile više od 5 posto glasova. Primjer susjedne Austrije pokazuje mogućnost uspona ksenofobnog nacionalizma ako umjereni konzervativci posrnu. Kako bi se djelotvorno natjecali u njemačkoj politici, kršćanski demokrati trebali bi promijeniti dosadašnji način vođenja svoje kampanje pod vjerodostojnim novim čelništvom", stoji u uvodniku lista. AUSTRIJA DER STANDARD 22. II. 2000. To bi trebala biti Europa? Iako motivi službenih organizatora, a i nekih neslužbenih suorganizatora, nisu bili identični, poslije prosvjeda na Heldenplatzu u subotu čak će i najgrubljim pojednostavljivačima u inozemstvu biti teško cijelu Austriju zbog njezine vlade staviti u karantenu, koja ju na neki način pretvara u taoca. A možda se neki europski političari i medijski stvaraoci opet sjećaju da su - primjerice - Austrijanci s dvije trećine glasova glasovali za pristup u EU i da je ta zemlja, u odnosu na broj svojih stanovnika, prihvatila najveći broj izbjeglica iz bivše Jugoslavije. Isto kao što svi prosvjednici nisu imali isti motiv, tako su različiti i povodi četrnaest drugih vlada EU-a za sankcije protiv Austrije. Obrana europskoga kodeksa vrijednosti od rasističkih i drugih napadanja ipak nije jedini motiv. Njemački kancelar Gerhard Schroeder u najnovijim je intervjuima izrekao posve otvoreno: strah od prijelaska Haiderova bacila na Njemačku bio je glavna pogonska snaga svežnja zrake izopćenja crveno-plavih. I kada se Wolfgang Schuessel, po vlastitim riječima gorljivi Europljanin, u prvim reakcijama žalio da su nas i 'njemački prijatelji' ostavili na cjedilu, treba se zapitati: što bi za budućnost Europe značilo da se Njemačka baš u tom pitanju, protiv ostatka unije postavila na stranu Austrije. To dakako ništa ne mijenja upitnost odluke o sankcijama ni način kako je do njih došlo. Pa iako je Schuessel bio rano upozoren - ni austrijskoj ni EU javnosti nije pojašnjena ozbiljnost stanja u smislu da postoji cijeloeuropski problem koji zahtijeva i cijeloeuropsko djelovanje. Kaznenu akciju odlučile su zatim vlade u roku od nekoliko sati u stilu tajne kabinetne diplomacije. Povjerenstvo EU-a, čuvar europskih sporazuma, nije bilo upleteno, predsjednik Povjerenstva Romano Prodi stavljen je pred gotov čin. Posljedica je da Austrija - jer ne postoji nikakvo kršenje sporazuma - i dalje surađuje kao ravnopravan i punopravan član u svim institucijama EU-a, no bilateralno je odrezana od četrnaest drugih članova. Pri tomu treba zapamtiti da su naravno između država unutar EU-a posrijedi gotovo samo pitanja koja su od značenja za cijelu uniju. To je upravo smisao prema sporazumu 'sve uže' unije: Europa ne samo kao zajednica vrijednosti, nego i sudbinska zajednica. Tko dakle da razumije taj apsurd: zemlja koja je s jedne strane europski parija, istodobno i dalje sjedi i suodlučuje u europskom klubu? No najvažnije je: ako Haider nije samo specifičan austrijski problem, nego simptom manje ili više latentnog neraspoloženja širom Europe zbog stanja i perspektiva EU-a - vjeruje li netko da se taj problem može riješiti takvim mjerama? Neprijateljstvo prema strancima, strah od posljedica globalizacije i širenja EU-a na Istok postoje, manje ili više izraženo, u svim zemljama EU-a. Desno radikalne tendencije njihova su posljedica a ne uzrok. Uzroke se na posljetku može ukloniti samo zajednički: primjerice koordiniranom politikom useljavanja i integracije koja bi ravnomjerno raspodijelila teret i građanima objasnila da je ta Europa njihova Europa. Ako sankcije četrnaestorica to potaknu, one ne bi morale biti tako kontraproduktivne kako to sada još izgleda" - zaključuje Josef Kirchengast. FRANCUSKA LE MONDE 22. II. 2000. Francuski zastupnici pretresaju prijedlog o međunarodnom kaznenom sudu "Francuska će narodna skupština u utorak 22. veljače raspravljati o prijedlogu zakona o potvrdi ugovora kojim se osniva međunarodni kazneni sud (CPI) koji će suditi počiniteljima genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Da bi se taj međunarodni sud o kojemu se puno priča, napokon utemeljio, šezdeset država mora potvrditi ugovor koji su u Rimu u srpnju 1998., nakon dugih pregovora, odobrili predstavnici sto dvadeset država. Još smo daleko od konačnoga broja, prikupljeno je tek šest potvrda (Senegal, Italija, Gana, Fidži, San Marino, Trinidad i Tobago). No takva sporost nije samo posljedica nedostatka volje u država. Naime, potvrda pred mnoge zemlje postavlja pravne i institucionalne teškoće, pa i pred one koje su sklone osnutku međunarodnoga suda. Ona često pretpostavlja prethodnu promjenu kaznenih zakona ili, kao u Francuskoj, Ustava. Smatra se kako bi se broj od šezdeset ratifikacija mogao dostići koncem 2001. ili 2002. Francuska neće zaostajati. Pošto je protiv prijedloga o međunarodnom sudu dugo iznosila više od samih predrasuda i pošto je s mukom postigla unutarnji konsenzus o nekim bitnim točkama tog prijedloga, Francuska se vrlo zauzeto uključila u pregovore, a kada je zaključen rimski sporazum, Predsjednik Republike i premijer poželjeli su da što prije dođe do potvrde ugovora. Francuska je danas među zemljama koje se najviše zalažu za osnutak suda i za donošenje pravila o njegovu radu. To govori o bitnim promjenama, na koje također upućuje sada savršena suradnja s međunarodnim sudovima za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu, kao i progon koji je započeo u Francuskoj protiv različitih stranih državljana uime načela sveopće mjerodavnosti, i stajališta Pariza o Pinochetu. Francuska se dugo jako protivila zamisli o međunarodnom sudu koja se sukobljavala s običajima u njezinoj diplomaciji, u vojsci i u sudstvu. To vrijeme još nije prošlo, ali ovi su veliki ustroji nepovratno ušli u promjene koje prate obrate što ih političkim krugovima nameće pritisak međunarodnih događanja, poborničkih udruga i javnosti. Ostaci starih francuskih predrasuda pojavit će se u utorak u narodnoj skupštini kao arhaizmi. Nije toliko riječ o borbi zalaznice koju će protiv CPI-ja zacijelo povesti neki okorjeli pristaše suverenosti koji ne podnose nikakvu naddržavnu ustanovu: prijedlog o potvrdi naići će na veliko odobravanje svih zastupnika u polukružnoj dvorani. Rasprava će se, naprotiv, ticati članka ugovora koji je uvršten samo zato što je Francuska to tražila. To je članak 124. koji svakoj državi omogućuje da ne prihvati mjerodavnost CPI-ja za jednu od triju kategorija zločina - ratne zločine - u vremenu od sedam godina. Udruge koje su pobornice CPI-ja usprotivili su se toj mogućnosti izuzeća i pozivaju parlamentarce da ju ne prihvate. Zastupnici će glasovati samo o potvrdi ugovora: no predlagač zakona Pierre Brana (socijalist) pozvat će ih da odobre izjavu kojom se od izvršne vlasti traži da odustane od primjene članka 124. Trebao bi dobiti veliku potporu u skupštini, budući da se danas privlačnima čine razlozi koje je Francuska iznosila na pregovorima u korist tog članka koji zapravo ima samo jednu svrhu: pridobiti francusku vojsku koja nije htjela još jedan međunarodni sud. Od devedeset država koje su danas potpisale dokument, nijedna osim Francuske nije izrazila želju da primijeni članak 124. koji je upravo suprotan općem duhu prijedloga. Ratni su zločini zapravo daleko najbrojniji među zločinima kojima će se sud baviti. (...) K tome, u poslovnicima CPI-ja predviđaju se postupci kojima bi se trebala izbjeći svaka zloporaba suda. Tako će pripremna sudska komora nadzirati glavnog tužitelja i bit će arbitar u slučaju da se niječe legitimnost sudbenog progona. Napokon, sud bi morao djelovati samo ako zakaže zemaljsko pravosuđe koje i dalje ima prednost; vjeruje li se da Francuska neće moći suditi svojim državljanima odogovornima za ratne zločine? Primjena članka 124. imala bi neobičnu posljedicu, upozorila bi na opasnost od Francuske, premda je ova jako aktivna u pregovorima o izradi poslovnika o proceduri i o dokazima budućeg suda. Ona se napose zalaže da se izvuku pouke iz iskustava međunarodnih sudova za Ruandu i za bivšu Jugoslaviju koji su prespori u donošenju presuda zbog procedura koje su jako nadahnute anglosaksonskim pravom i neprimjerenog odnosa između sudaca i glavnog tužitelja; ona isto tako promiče pravo žrtava da sudjeluju u sudbenom postupku, kao i njihovo pravo na odštetu. Francuska, napokon, zajedno s drugima, želi onemogućiti neke korake Sjedinjenih Država koje su jako zainteresirane za ove pregovore o poslovniku, premda nisu potpisale rimski sporazum. Amerikanci naime znaju da će sud ugledati svjetlo dana i da će morati pregovarati s njim, makar i zbog veza koje će sud održavati s Vijećem sigurnosti UN-a. Osim toga, iako nisu supotpisnici sporazuma, sud bi mogao progoniti njihove državljane koji su odgovorni za zločine u njegovu djelokrugu na području države supotpisnice. Cilj je Washingtona da se, koliko je moguće, zakloni iza tog suda. Takva vrlo restriktivna američka politika prema sudu protivna je pozitivnom prinosu Pariza pregovorima u tijeku. Šteta je što se Francuska, držeći se članka 124. koji je nastao u drugo vrijeme, izlaže napadima koji će ju naprečac strpati u istu vreću sa SAD-om", piše Claire Trean. Austrija s Trga Helden "Bit će to okupljanje 'starih ljevičara' i 'mladog naraštaja interneta' koji će doći da se 'isprazne'. Kancelar Wolfgang Schuessel, pokrovitelj saveza između desnice i krajnje desnice (OVP-FPO) koji je na vlasti u Austriji, s priličnim je prijezirom unaprijed ozloglasio prosvjede koji su u subotu 19. veljače okupili u Beču sve protivnike njegove vlade u zemlji. Kancelar je bio u krivu. Bio je to golem skup - od sto pedeset do tristo tisuća ljudi prema procjenama - jedan među najvećim u Austriji nakon Drugoga svjetskog rata. 'Drugačija Austrija' očito je nešto puno više od neobičnog spoja nekolicine starih ljevičara i mladih 'hackera'. U središtu Beča, na Trgu Helden, nisu se okupili oni koji poriču rezultate izbora, kao što kaže g. Schuessel, već oni koji odbacuju sve gnusno i jako opasno za Austriju i za Europu za što se zalaže stranka Joerga Haidera, FPO: za prihvaćanje nacizma u društvu. U subotu se očitovala savjest takve Austrije koja ne drži 'normalnim' da u vladu zemlje članice Europske unije uđe stranka čiji vođa, kada ne napada 'židovski lobi', kaže da su 'vojnici Wehrmachta omogućili da demokracija dođe u Europu'. Premda je ta stranka dobila 27 posto glasova na izborima za parlament, održanim u listopadu prošle godine. Austrijanci koji su sudjelovali u mimohodu - svih klasa, godina i zvanja - ponajprije su htjeli upozoriti kancelara Schuessela da FPO nipošto nije stranka kao druge. I da je on, predsjednik konzervativne stranke, odgovoran što je, dovodeći ju na vlast, u neku ruku izjednačio tu stranku s drugima, premda je bio moguć savez sa socijaldemokratima koji bi isto tako odražavao volju birača. To su također htjeli reći čelnici četrnaest drugih zemalja EU-a vrlo simbolično prosvjedujući protiv haiderovskog populizma koji je opsjednut mišlju o vraćanju časti onome protiv čega se očitovala Europa nakon rata. Prigovor, reći će neki: pritisak izvana i političko upletanje samo će osnažiti i proširiti fenomen Haidera. Možda. Ali nitko se u Europi nikada nije prevario u važnoj stvari: iz Austrije i od Austrijanaca doći će odgovor na haiderizam. U tom su smislu subotnji prosvjedi dobar znak: velik dio Austrijanaca ne želi stranku g. Haidera 'učiniti normalnom'. Nekoliko tisuća ljudi (među kojima je čestiti belgijski ministar vanjskih poslova Louis Michel) u Bruxellesu i još nekoliko tisuća u Parizu (ali bez ministra 'pluralne ljevice'...) htjeli su se solidarizirati. Daleko od toga da bojkotiraju Austriju, kako kulturno tako i politički, ostali Europljani moraju, naprotiv, biti na raspolaganju onima koji su u subotu na Trgu Helden učinili da odjekuje Beč kojemu Europa toliko duguje", piše list. LIBERATION 22. II. 2000. Putin, Haider: gdje je gnušanje? "Joerg Haider je mrska osoba. Lovi u dubinama antisemitizma, otvoreno hvali zasluge Hitlerove gospodarske politike, pače se odvažuje uvrjedljivo govoriti o Predsjedniku Francuske Republike. Doista, nečuveno. Ništa od toga u Vladimira Putina. Kada raspolažeš, po svojoj volji, drugom vojnom silom na svijetu, možeš si dopustiti da budeš uljudan. A Putin zaista uljudno sponzorira pokolj čečenskog naroda. Da se odvažio na rasističko stajalište prema Čečencima, veliko bi ga negodovanje u svijetu možda prisililo da se ispriča. No Vladimir Putin ne čini ispade. Njegova vojska siluje, ubija, zlostavlja. Zašto? Je li ruska sigurnost ugrožena? Jesu li bogatstva Čečenske Republike životno važna za rusko gospodarstvo? Očito nisu. Razlog ovom sramnom pokolju puno je ozbiljniji. A taj je da je dobra i potpuna vojna pobjeda, bez mogućnosti pomilovanja poraženih, nužan uvjet za popularnost kandidata za predsjedničke izbore. Nisu li gnusne Haiderove izjave nevažne prema toj bezuvjetnoj političkoj strahoti koja od ubojstva, silovanja i mučenja čini uobičajenu cijenu glasačkih listića? Jedno silovanje, jedan glas; jedno ubojstvo, dva glasa! (...) Moguće je čak prihvatiti mišljenje da bi gospodarske i političke sankcije koje bi ugrozile Putinov položaj, na koncu imale strašnije posljedice od umjerene potpore. No između umjerene, razborite reakcije i nedostatka djelotvorne reakcije, postoji sramotan jaz u koji danas kukavno propadamo. (...) Velika načela vrijede samo ako se njima uvijek i svugdje možemo nadahnjivati istim žarom i istom odvažnošću. Pogledajte, primjerice, pravo naroda na samoodređenje. Nije li jadno shvaćanje demokracije i pravde da se tješimo našom nemoći da branimo pravo Čečenaca na samoodređenje, dok u potpunosti zanemarujemo pravo Austrijanaca na samoodređenje, i to odmah, složno, da nismo ni razmišljali barem petnaest dana, bez najmanje rasprave u parlamentu? A ako Austrijanci nemaju pravo da svojim glasovima dovedu krajnju desnicu na vlast, zašto priznati to pravo Francuzima koji su već na mjesnoj razini na vlast doveli Nacionalnu frontu? I kako se odnositi prema savezima koji se sklapaju na istoj razini između republikanske desnice i krajnje desnice? Ono što je gnusno za Francusku, neće biti za njezine pokrajine? Ako se zbog Haiderovih verbalnih izgreda zanemaruje volja birača, zašto ništa manje glasovita skretanja njihovih vođa ne bi bila opravdanje za raspuštanje Nacionalne fronte? (...) Nemojmo se plašiti izreći strahotu do kraja, austrijski nas škandal potiče na odgovor zato što nas se izravno tiče, zato što nacizam salijeće naše sjećanje, dok nam bolan izraz na licu čečenske žene u rukama krvnika ne znači puno - u svakom slučaju ne prijetnju - i da je najveći grijeh austrijskog naroda, kao možda čečenskog i tibetanskog, što je malen", piše Jacques Genereux, profesor u Institutu za političke znanosti u Parizu. NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 22. II. 2000. Igranje vatrom na Kosovu "'Na obje strane neki se fanatici, ne mnogi, igraju vatrom', izjavljuje Bernard Kouchner, UN-ov upravitelj na ratom potresanom Kosovu i dodaje: 'Ipak držim da će se stanje u Mitrovici opet smiriti'. Jesu li to dakle svega nekoliko Ramba i usijanih glava na obje strane barikade, na rijeci Ibru, koji svim sredstvima izazivaju nasilje kako bi se pred svojim narodima pravili važni kao junaci nacionalne borbe za oslobođenje? Bilo bi prekratko problem skratiti samo na to. Ipak je istina: oni koji ovih dana žele svoju mržnju iživljavati na pripadnicima drugih narodnosnih skupina, mogu bez muke hodočastiti kao srpski dobrovoljci iz Beograda u Mitrovicu ili kao albanski podmetači požara preko makedonskih ili sjevernoalbanskih brda doći u podijeljeni grad na Ibru. Granice su otvorene i putovi oslobođeni mučnih policijskih kontrola. Obučeni u civilna odijela, mogu doći izravno na 'frontu'. No pravi problem nisu mladi 'fanatici': Bosna poučava što mogu postići UN-ovi protektorati. Nacionalni se problem ne rješava, samo se drži pod ključem. Hladan mir, primirje, ništa više. U svako doba Srbi bi mogli, recimo u Srebrenici, izazvati novi pokolj malobrojnih preostalih muslimana, Hrvati započeti novu akciju progona u Mostaru. Lako naoružani UN-ovi upravitelji u Bosni mogli bi samo promatrati, ništa više. Za sada je mirno u sjevernoj polovici Balkana, podmetači požara okupljaju se na jugu - za sada. To se svakog trenutka može promijeniti jer će strašna sablast u južnoslavenskom bratskom razdoru biti otjerana tek kad kuhari otrova i počinitelji za pisaćim stolovima u glavnim gradovima, Zagrebu, Tirani, a ponajprije u Beogradu, zauvijek nestanu s vlasti. Američka ministrica Madeleine Albright otvoreno je izrekla dvojbu zapadnog balkanskog posrednika tijekom kratkog posjeta Hrvatskoj i Albaniji krajem tjedna: 'Nismo dopustili veliku Hrvatsku, ne ćemo trpjeti veliku Srbiju ni veliku Albaniju.' To zvuči dobro, ali koncepte kako bi Zapad mogao isušiti to nacionalno ludilo na svim stranama, M. Albright nije spomenula. Sve dok nema programa cjelovite balkanske federacije, igra je podmetačima vatre laka, oni određuju kada će i gdje buknuti sljedeća vatrena bomba" - drži Karl Gersuny. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 22. II. 2000. Neuspjeh koji peče "Malo će se toga moći proslaviti za mjesec dana kad pada godišnjica NATO-ove intervencije na Kosovu. Nije dosta što je poraženi Milošević ostao u predsjedničkoj fotelji u Beogradu. Nije dovoljno što je spor obnovljen. Jučerašnji neredi u Mitrovici nam kažu da nije postignut ni glavni cilj, onaj koji je trebao Zapadu omogućiti da 'pobijedi u poslijeratnom razdoblju': stvaranje na Kosovu jednog multietničkog i multireligijskog društva sposobnog jamčiti, nakon tolikih pokolja, miran suživot između Albanaca i Srba. Mitrovica je postala najvjernije i najdramatičnije zrcalo neuspjeha koji peče. U sjevernom dijelu, preko rijeke Ibar, žive, kao u krhkoj tvrđavi, tisuće Srba istjeranih nasiljem i zastrašivanjem iz drugih zona 'oslobođene' provincije. Jug je, pak, albanska zona, i tamo ljudi iz OVK-a određuju zakone i traže prisilno ujedinjenje grada. Između dvije strane su vojnici NATO-a. I postoji most, most mržnje i straha koji dijeli Mitrovicu, kao što je Zid dijelio Berlin. Veliki marš Albanaca, bijeg srpskih žena i djeca dok su muškarci trčali braniti 'svoju' obalu, suzavci i udarci vojnika KFOR-a kako bi držali razdvojene protivničke strane, isto tako su simboli lažnoga mira. Ako još želi postići onaj pravi mir, Zapad je pozvan da duboko ponovno razmisli", piše Franco Venturini. "Uzaludno je sanjati multietničku zemlju. Budućnost je u nadziranu suživotu" "Marš na Mitrovicu, kaže Steffan De Mistura, 'pokazuje dvije stvari: da je san o 'multietničkom Kosovu', cilju kojega je NATO objavio tijekom rata, pokopan zauvijek; i da međunarodna zajednica treba ponovno podesiti metu i ići k 'nadziranom mirnom suživotu', ako ne želi da se stanje ponovno naglo ne pogorša. Elegantni predstavnik UN-a u Italiji dobro poznaje probleme tog mosta na rijeci Ibar. U prosincu je bio međunarodni upravnik grada minotaura, pola srpskog, pola albanskog: 'To je razdoblje bilo korisno da se shvate razne stvari. Ako se prvo vrati korak unatrag...' - Izvolite. = Međunarodna operacija na Kosovu je bila zapečaćena rezolucijom 1244, našom 'Biblijom'. Njezin je nedostatak bio što je napravljena na brzinu, kako bi se utvrdio odlazak srpskih postrojba i ulazak međunarodnih postrojba. Nije se napravila ozbiljna analiza cilja, rokova, razloga mandata. (...) Naš je zaključak bio ovaj: tumačenje rezolucije 1244 u smislu multietničkog Kosova nije više cilj na kojega treba ići. - Zašto? = Srpski i albanski Kosovari ne žele živjeti u jednoj multietničkoj državi. Uzaludno je očekivati brak kojega dvije strane ne žele sklopiti, bolji je miran nadziran suživot kao u Bosni. Da, to je moguće. (...) - A ako suživot ne uspije? = Rizik je jasan: 1) doći će do novog bijega Srba, a to će biti poraz za sve; 2) ponovno će se probuditi srpski nacionalistički dio, što je najveći mogući dar Miloševiću; 3) doći će do međunarodnog distanciranja i gubitka interesa u potpori Kosovu, a to će biti poraz za Albance; 4) mogle bi se vratiti srpske postrojbe jer bi Albanci postali ranjiviji. - Za mjesec dana je godišnjica rata. Kakva je vaša bilanca? = Moja je pozitivna. Imali smo milijun albanskih Kosovara. Taj se milijun vratio kućama. - No jesu li brojke etničkog čišćenja napuhane? = Primijenila se drukčija metoda od one u Bosni. Tamo je bio slučaj Srebrenica, pet tisuća mrtvih u velikoj grobnici. Ovoga je puta srpska strategija bila suzdržanija: prvo se uništio civilni identitet, dokumenti i natpisi, potom se nastavilo sa stvaranjem malih paravojnih snaga. I grobnice nisu velike nego male, s 15 do 20 osoba, upravo kako bi se izbjeglo nadzoru satelita. Na proljeće ćemo ih naći još. I dvije tisuće mrtvih, kako bilo, već je užasna brojka". Razgovarao je Francesco Battistini. LA STAMPA 22. II. 2000. Teško je dobiti mir "Ima jedno mjesto na Kosovu gdje rat još nije završen, premda je već prošlo osam mjeseci otkad je NATO službeno objavio svoju pobjedu. To je mjesto Mitrovica, u sjevernom dijelu Kosova, onom najbližem Srbiji. Rat nije završio u smislu da je mržnja između dva naroda, albanskog i srpskog, još uvijek jača od bilo kojega mirovnog projekta: sa Srbima koji brane ono što je, u određenom smislu, njihova posljednja enklava na kosovarskom teritoriju, i Albancima koji bi ih htjeli i od tamo istjerati. U sredini je KFOR, multinacionalna snaga NATO-a, koja je jučer s velikim naporom izbjegla da jedan prosvjed desetina tisuća Albanaca pristiglih iz prijestolnice Prištine, dovede do etničkog sukoba s neprocjenjivim posljedicama. Mitrovica je grad podijeljen na dva dijela rijekom Ibar, koja je postala nekom vrstom zida, hladnoratovskom crtom razdvajanja. Uzaludne su, do sada, bile nade da će Srbi i Albanci prijeći most u znaku pristojnog suživota. Umjesto toga se pribavljalo oružje, koje su vojnici KFOR-a otkrili i zaplijenili u velikoj operaciji proteklih dana. Bilo ga je više u srpskom dijelu, i shvatljivo je zašto su sada Srbi, oni koji nisu pobjegli, ti koji se moraju braniti. No ni to što je razoružao Srbe, barem u nekoj mjeri, KFOR-u nije bilo dovoljno da izbjegne optužbe za pristranost od strane Albanaca, koji su dugo vremena bili žrtve nasilja i pokolja, i sada ih pokreće, čini se, želja za osvetom koju ne mogu potisnuti. Sve u svemu, Mitrovica je simbol toga kako NATO, nakon što je dobio rat, ne uspijeva dobiti mir, te kako je ostavio, više- manje, nedirnutima napetosti sukoba. To ovisi o mnogo čimbenika, ali najviše o jednom: o nesigurnosti političke strategije kojom su vlade NATO-a odlučile pokrenuti vojnu intervenciju na Kosovu. Postojao je jedan precizan cilj, zaustaviti Miloševića i njegove kampanje etničkog čišćenja, potvrditi vjerodostojnost zapadnjačkog saveza pred beogradskim autokratom, i taj je cilj postignut. No, osam mjeseci nakon oslobođenja Kosova, još se nije shvatilo koji bi bio konkretan projekt pobjednika za budućnost oslobođene regije. Postupni marš prema neovisnosti ili stvaranje (ponovno stvaranje) jednog multietničkog realiteta, autonomnog unutar jugoslavenske federacije? Rezultat je za sada neka vrsta složenog protektorata iz kojeg se ne vidi točan izlaz. A to jača poticaje za lokalnim poravnavanjima računa i opasnost da se oni izrode u nešto gore, ponovno pokrećući i poneku mutnu Miloševićevu nadu", piše Aldo Rizzo. ŠVICARSKA LE TEMPS 22. II. 2000. Kosovo: svršetak maštanja "NATO je, dakle, počeo bombardirati Jugoslaviju kako bi zaustavio masovno etničko čišćenje na Kosovu i uspostavio višeetničku samoupravu u pokrajini jugoslavenske federacije. Jedanaest mjeseci kasnije, mitrovički most svjedoči o jadnom rezultatu: s kacigama, u neprobojnim prslucima, uz zaštitu oklopnih vozila, pripadnici KFOR-a pritiješnjeni su između dviju neoštećenih mržnja. Kosovo je, nakon čišćenja u suprotnom pravcu, na rubu podjele. Jugoslaviji koja izdiše pod ruševinama i mrtvim ribama, prijeti još jedan lom u Crnoj Gori. Srpska demokratska oporba nije jedinstvena. Milošević vlada bez ograničenja. Bravo! Činjenice su tvrdoglave, a veo povijesti koja se prikazuje kao legenda, na koncu se uvijek raspara. Beogradski je režim nesnošljiv, svi to priznaju. Poslao je na Kosovo elitne postrojbe kako bi uništio pristaše neovisnosti koji su krenuli u oružanu borbu. Pod NATO-ovim je bombama započeo masovan progon albanskog puka iz pokrajine. No nije u tome sva tragedija. Nakon poraza Hitlera, Tito je obnovio Jugoslaviju, uz pristanak svih pobjednika, u prijeratnim granicama, brišući fašističke i nacističke podjele. Kosovski Albanci nisu ih nikada priznali. Oni su, različitim putovima, htjeli steći neovisnost. Što im je odgovorio Zapad? Prvo ih je zanemario, zatim im je rekao da je taj zahtjev protuzakonit, a danas im kaže da je neprovediv. Taj prijezir nije poljuljao pobunjenike, pa je 70-ih Kosovo dobilo autonomiju zahvaljujući kojoj je zapravo umaklo nadzoru iz Beograda. U tom je času tu, iz rane koja nije zarasla, ponikao srpski krajnji nacionalizam. Naglo je prešao u rat i u poraz. Albanci su čekali da dođe njihov čas: došao je sa srpskim slabljenjem i zapadnim simpatijama. Borci OVK-a, pod NATO-ovim okriljem, preuzeli su stvarni nadzor nad pokrajinom. Govorili su da život sa Srbima više nije moguć, a Srbi su, većinom, protjerani, uz suglasnost međunarodnih snaga. Sada se još drže u zadnjem uporištu, u sjevernom dijelu Mitrovice. Albanci ih odatle žele otjerati. Je li se takav mir priželjkivao?", pita se Alain Campiotti. SRBIJA POLITIKA-EKSPRES 22. II. 2000. Let iznad sankcija "(...) Američko-engleski 'cirkus' s 'ukidanjem', 'ublažavanjem', 'suspendiranjem' i tome slično, sankcija Srbiji (...), i vajno suspendiranje 'zračnih sankcija', kako je rečeno, 'u znak snažne potpore srpskoj oporbi' i, istodobno, povećavanje 'popisa za odstrel' Srba koji ne mogu putovati iz zemlje, odnosno koji se, u ime zapadne 'demokracije' lišavaju 'ljudskih prava' i, zapravo, stavljaju u neku vrstu kućnog pritvora, kao i blokiranje najvećih poduzeća u Srbiji, što je drugo, nego bahato ruganje pionima, duboko zaglibljenim 'opozicionarima', jer, očito proizlazi da su 'udruženi' - koji su u svojoj lojalnosti zamalo svi odreda oduševljeni 'suspenzijom sankcija' za zračni promet - u stvari kod mentora NATO-a 'izvojevali' pooštravanje sankcija i, u okviru američkih priprema za 'fer i slobodne' izbore u Srbiji, proširivanje popisa 'nepoželjnih' i za 'opozicionare' na čelu s Albrightovom i Cookom, 'opasnih' političkih protivnika. To, doduše, još nisu popisi za hapšenje, ali do 'fer' izbora ima vremena. A dodatno 'blokiranje' najvećih tvornica treba 'pomoći' tisućama radnika u Srbiji da što prije ostanu bez posla i tako, na miru, 'oduševljeni' izglasuju američku 'demokraciju' i američke 'namjesnike'." POLITIKA 22. II. 2000. Antisrpski eskadroni tobožnjih mirovnjaka "Upadom kaznene ekspedicije američkih i njemačkih pripadnika KFOR- a u sjeverni dio Kosovske Mitrovice razbijene su i poslednje iluzije o ulozi i namjerama mirovnih snaga u južnoj srpskoj pokrajini. Cilj KFOR-a nije zaštita nego zastrašivanje i konačni egzodus preostaloga srpskog življa. Jer, da je drugačije, onda bi demonstriranu bahatost nad srpskim življem i imovinom u ovom jedinom preostalom multietničkom gradu primijenili mnogo ranije, kada im je zadatak bio da razoružaju terorističke snage takozvane OVK. (...) Nigdje se do sada kao na primjeru Kosovske Mitrovice tako očito i uvjerljivo nije vidjelo kako funkcioniraju mirovne postrojbe UN-a na Kosmetu, koliko je svjetska organizacija nemoćna da se odupre američkim strateškim namjerama i koliko neosjetljivi dio svijeta olako prelazi preko očitog primjera okupacije suverenoga dijela teritorija jedne države..." VEČERNJE NOVOSTI 22. II. 2000. 'Čupko' ratni plijen "(...) Ovih dana, zahvaljujući fotografiji u zagrebačkom tjedniku 'Globus', vidjeli smo i jednog psa iz krajine u 'zarobljeništvu'. - Moj 'Čupko' je ratni plijen, zarobljenik koga neću predati ni pod prijetnjom haaškog suda - izjavio je u šali novinarima 'Globusa' Tonino Picula, novi hrvatski ministar vanjskih poslova.(...) Simpatičnom psiću sigurno je lijepo biti ministrov 'zarobljenik'. Navikao se 'Čupko' na novoga gazdu, ali bi sigurno bilo ljepše da ga prepozna pravi vlasnik - ako je preživio Tuđmanovo 'oslobađanje' krajine." DANAS 22. II. 2000. Gosti i gosti "Tko je u petak uvečer gledao emisije beogradske i zagrebačke televizije, imao je nesvakidašnju priliku da usporedi međunarodni položaj i ugled dviju susjednih zemalja. (...) Rečenoga dana u Hrvatskoj je polagao svečanu zakletvu novoizabrani šef države. Na svečanost je došlo sedamdesetak izaslanstava iz inozemstva. U Beogradu je dan prije održan kongres jedne političke stranke na koji su došli predstavnici osamdeset i nešto stranih političkih organizacija.(...) Na beogradskoj televiziji slikana su lica koja su mahom nepoznata i javnosti svojih zemalja. Upravni tajnik Stranke jedinstva i progresa Gvineje, šef međunarodnog odeljenja KP Nepala, član Politbiroa KP Jordana, međunarodni tajnik Nove komunističke partije Nizozemske, tajnik Političkog vijeća Socijalističke partije Ukrajine. Na zagrebačkoj: predsjednici Češke, Poljske, Turske, Slovenije, Mađarske, ministri vanjskih poslova SAD, Njemačke, Ukrajine... Pa sad usporedite: Vaclav Havel i Ruiz Augusto, Aleksandar Kvašnjevski i Erol Bilbilik, Milan Kučan i Dragiša Miletić, Madeleine Albright i Roberto Antonjak... Ne manje zanimljiva bila bi i usporedba govora novoga hrvatskog predsjednika i ponovno izabranoga vođe srpskih socijalista, bilo onih dijelova koji su bili posvećeni unutarnjim odnosima, bilo onih kojima su ocrtavane osnove vanjske politike. U Zagrebu se govorilo pretežno o prijateljima i suradnji, u Beogradu o dušmanima i ratovima. Tamo su svi bili vedri i nasmijani, ovdje su se mrštili i prijetili..."