AU 22.II.-DER STANDARD-AUSTRIJA I EU

AUSTRIJA DER STANDARD 22. II. 2000. To bi trebala biti Europa? Iako motivi službenih organizatora, a i nekih neslužbenih suorganizatora, nisu bili identični, poslije prosvjeda na Heldenplatzu u subotu čak će i najgrubljim pojednostavljivačima u inozemstvu biti teško cijelu Austriju zbog njezine vlade staviti u karantenu, koja ju na neki način pretvara u taoca. A možda se neki europski političari i medijski stvaraoci opet sjećaju da su - primjerice - Austrijanci s dvije trećine glasova glasovali za pristup u EU i da je ta zemlja, u odnosu na broj svojih stanovnika, prihvatila najveći broj izbjeglica iz bivše Jugoslavije. Isto kao što svi prosvjednici nisu imali isti motiv, tako su različiti i povodi četrnaest drugih vlada EU-a za sankcije protiv Austrije. Obrana europskoga kodeksa vrijednosti od rasističkih i drugih napadanja ipak nije jedini motiv. Njemački kancelar Gerhard Schroeder u najnovijim je intervjuima izrekao posve otvoreno: strah od prijelaska Haiderova bacila na Njemačku bio je glavna pogonska snaga svežnja zrake izopćenja crveno-plavih. I kada se Wolfgang Schuessel, po vlastitim riječima gorljivi Europljanin, u prvim reakcijama žalio da su nas i 'njemački prijatelji' ostavili na cjedilu, treba se zapitati: što bi za budućnost Europe značilo da se Njemačka baš u tom pitanju, protiv ostatka unije postavila na stranu Austrije. To dakako ništa ne mijenja upitnost odluke o sankcijama ni način kako je do njih došlo. Pa iako je Schuessel bio rano upozoren - ni austrijskoj ni EU javnosti nije pojašnjena ozbiljnost stanja u smislu da postoji cijeloeuropski problem koji zahtijeva i cijeloeuropsko djelovanje. Kaznenu akciju odlučile su zatim vlade u roku od nekoliko sati u stilu tajne kabinetne diplomacije. Povjerenstvo EU-a, čuvar europskih sporazuma, nije bilo upleteno, predsjednik Povjerenstva Romano Prodi stavljen je pred gotov čin. Posljedica je da Austrija - jer ne postoji nikakvo kršenje sporazuma - i dalje surađuje kao ravnopravan i punopravan član u svim institucijama EU-a, no bilateralno je odrezana od četrnaest drugih članova. Pri tomu treba zapamtiti da su naravno između država unutar EU-a posrijedi gotovo samo pitanja koja su od značenja za cijelu uniju. To je upravo smisao prema sporazumu 'sve uže' unije: Europa ne samo kao zajednica vrijednosti, nego i sudbinska zajednica. Tko dakle da razumije taj apsurd: zemlja koja je s jedne strane europski parija, istodobno i dalje sjedi i suodlučuje u europskom klubu? No najvažnije je: ako Haider nije samo specifičan austrijski problem, nego simptom manje ili više latentnog neraspoloženja širom Europe zbog stanja i perspektiva EU-a - vjeruje li netko da se taj problem može riješiti takvim mjerama? Neprijateljstvo prema strancima, strah od posljedica globalizacije i širenja EU-a na Istok postoje, manje ili više izraženo, u svim zemljama EU-a. Desno radikalne tendencije njihova su posljedica a ne uzrok. Uzroke se na posljetku može ukloniti samo zajednički: primjerice koordiniranom politikom useljavanja i integracije koja bi ravnomjerno raspodijelila teret i građanima objasnila da je ta Europa njihova Europa. Ako sankcije četrnaestorica to potaknu, one ne bi morale biti tako kontraproduktivne kako to sada još izgleda" - zaključuje Josef Kirchengast.