VOA 26. I. SAD I SANKCIJE

GLAS AMERIKE - VOA 26. I. 2000. Američki kongres nije prošle godine uveo sankcije niti protiv jedne zemlje, što prethodnih godina nije bilo tako. Suzdržanost zakonodavaca bila je zapravo reakcija na sve jači pritisak iz američkih poslovnih krugova i na izvješća koja pokazuju da sankcije katkad učine više štete nego što donesu koristi. Međutim, Sjedinjene Države održavaju sankcije različitih stupnjeva strogosti protiv nekih 75 zemalja u svijetu. Pristaše takvih mjera kažu da su sankcije gospodarsko oružje nužno da bi se zaštitile američke vrijednosti na međunarodnoj sceni. Prilog o ovoj temi pripremio je Ed Warner. "Mogu li Sjedinjene Države voditi više od jedne vanjske politike, pitaju kritičari gospodarskih sankcija. Ne samo da je američka vlada uporabila sankcije kao kaznenu mjeru protiv 75 zemalja, već je i svoje sankcije protiv inozemnih subjekata uvelo i više od 200 saveznih država i lokalnih vlada. U takvom zbunjujućem rasponu kazna, kažu skeptici, nema mnogo dosljednosti. Uvedene sankcije kreću se od sveobuhvatne zabrane trgovine do ukidanja izvoza oružja, ograničavanja financijske pomoći, zamrzavanja strane imovine, povećanja tarifa, ograničavanja uvoza ili izvoza, i prekidanja zračnih veza. Takve se mjere teoretski prilagođavaju svakom pojedinom slučaju kako bi bile djelotvoran odgovor Kongresa ili Bijele kuće na poteze kojima se protive. U praksi, međutim, mnoge uvedene sankcije imaju tek simbolično značenja. Bruce Bartlett, stručnjak Nacionalnog centra za političke analize, kaže da su sankcije postale omiljeno oružje Sjedinjenih Država u sukobima u razdoblju nakon 'hladnog rata'. = Kada se dogodi nešto što, po mišljenju čelništva, treba kazniti strožom kaznom od obične osude, i kada misle da moraju reagirati energično, utječu se trgovinskim sankcijama kao univerzalnom lijeku koji će im pomoći da ostave dojam neumoljivosti, a da pritom ne ugroze američke vojnike. Sankcije su tupo oružje koje često zakaže, upozorava Daniel O'Flerty, potpredsjednik nacionalnog vijeće za vanjsku trgovinu. Cijenu gospodarskog embarga uvedenog protiv Iraka platili su Iračani, dok se Sadam Husein uspio održati na vlasti: = Bezobzirnog diktatora poput Sadama ne možete svrgnuti s vlasti osiromašujući njegove građane. Njega za to jednostavno nije briga. S druge strane imate zemlje poput Južne Afrike, u kojima su sankcije usmjerene na izolaciju ove zemlje u međunarodnoj trgovini djelovale, jer je vladajućoj eliti bilo stalo do toga i jer je, donekle, osjećala nelagodu zbog onoga što se događalo u zemlji. Nakon što se sankcije uvedu, kaže gospodin Bartlett, teško ih je ukinuti. Kada bi se, primjerice, ukinule međunarodne sankcije protiv Iraka, Sadam bi se proglasio pobjednikom, te su stoga još uvijek na snazi unatoč patnjama iračkog naroda. Kritičari ističu i druge primjere kada sankcije nisu polučile željene rezultate. Gospodarski embargo protiv Haitija uništio je gospodarstvo te zemlje, a da nije pomogao ponovnom uvođenju demokracije. Embargo na uvoz oružja u Pakistan možda je naveo tu zemlju da se počne oslanjati na nuklearno oružje jer više nije imala pristup konvencionalnom oružju. Jedno istraživanje washingtonskog Centra za strateške i međunarodne studije pokazalo je da svi oblici jednostranih sankcija gotovo uvijek zakazuju u postizanju rezultata. To je veliko preuveličavanje, odgovorio je na ovakvu odluku senator Jessie Helms, predsjedatelj senatskog odbora za vanjsku politiku u članku objavljenom u vanjskopolitičkom časopisu 'Foreign Affairs'. Uz ostale uspjehe senator Helms u svojem članku navodi prijetnju o sankcijama koje su natjerale Švicarsku da isplati 1,2 milijarde dugova žrtvama holokausta. Amerikanci, zaključuje senator Helms, ne bi trebali prodati svoje duše da bi se otvorila nova radna mjesta i ostvario ekonomski prosperitet. Tendencija olakog uvođenja sankcija još je prisutna na razini saveznih država i lokalnih vlasti. Gospodin O'Flerty kaže da mnogi pristaše sankcija načela pretpostavljaju novčaniku. = Među borcima za ljudska prava naći ćete mnogo ljudi koji će vam reći: Znamo da sankcije ne daju rezultate. Znamo da mogu biti kontraproduktivne, ali trebamo ih kao taktiku za isticanje ključnih problema u našim odnosima s vladama pojedinih zemalja. S njihove točke gledišta uvođenje sankcija potpuno je opravdano. Reagiranje na tiraniju u samim je temeljima američke demokracije, ističe Robert Summberg, profesor prava na sveučilištu Georgetown u Washingtonu. Kao i u slučaju Južne Afrike, dužnosnici vlasti na lokalnim razinama formuliraju politiku koja se kasnije prihvaća i na nacionalnoj razini: = Oni zadaju norme javnog morala u kontekstu trošenja novca njihovih vlastitih poreznih obveznika. Oni ne reguliraju tržište. Oni ne mogu natjerati kompanije da posluju u nekoj zemlji ili im to zabrane. Oni ulagačima ne ograničavaju mogućnosti ulaganja. Oni jednostavno kažu: Mi, vlast u ovom gradu ili saveznoj državi, odlučili smo ne poslovati s određenim kompanijama koje krše naše standarde javnog morala. To je osnova zakona savezne države Massachusetts, koji zabranjuje kompanijama koje rade za vladu te države da posluju s vladom Burme. Međutim, jedna američka poslovna koalicija uložila je tužbu protiv ovog zakona, uz tvrdnju da je u suprotnosti s ustavom jer se kosi s američkom vanjskom politikom. Savezni sudovi poduprli su tužbu i proglasili spomenuti zakon protuustavnim. O ovom slučaju se tijekom godine treba izjasniti američki Vrhovni sud, a njegova odluka bit će od ključne važnosti za praksu uvođenja sankcija na razinama saveznih država i lokalnih vlasti. Kongres, sa svoje strane, treba raspravljati o zakonskom prijedlogu kojim bi se prije uvođenja sankcija od strane koja uvodi sankcije tražilo da izradi analizu financijskog učinka predloženih mjera. Kako je rekao gospodin O'Flerty, zakonodavci će morati ciljati prije nego što ispale metak." (VOA)