IT-16.II.-LA REPUBBLICA-KOSOVO

ITALIJA LA REPUBBLICA 16. II. 2000. Mir kojega Zapad gubi na Kosovu " (...) I nakon više od sedam mjeseci nazočnosti na tom mjestu, združena snaga, kratica takozvane međunarodne zajednice, upravlja nečim što je jako blizu anarhiji. (...) Više od šest mjeseci ovo mjesto zapravo nije imalo ne samo policiju, zakone ili suce, nego nije imalo niti vladu. Thomas Hobbes bi prepoznao stanje. Prošloga mjeseca, čelnik UNMIK-a Bernard Kouchner, konačno je dobio pristanak svojih nadređenih u New Yorku i svadljivih mjesnih političara za stvaranje privremene uprave do izbora. Tek treba vidjeti hoće li funkcionirati. Prošlo je stoljeće završilo s Tonyjem Blairom i drugima koji su govorili o široj pouci koju treba izvući iz Kosova. Međunarodna zajednica bi trebala, u određenim krajnjim slučajevima, intervenirati kako bi ponovno uspostavila minimalno nužno poštovanje ljudskih prava, zakona, dobrog upravljanja i demokracije. Pobornici toga načela zovu ga liberalni intervencionizam. Kritičari ga zovu liberalni imperijalizam. Promatrajući Kosovo danas, kritičari zadovoljno komentiraju: gledajte u kakvoj zbrci završava kad se pokuša primijeniti! Oni među nama koji vjeruju da je takva intervencija važan dio liberalnijeg svijeta kojega moramo izgraditi u dvadeset i prvom stoljeću, mogu si samo čupati kosu i tražiti od međunarodne zajednice da učini više. Budući da je, sviđalo se to ili ne, Kosovo ispit. Ako tamo stvari krivo krenu, bit ćemo mnogo manje skloni pokušati takvu operaciju na nekoj drugoj strani. (...) Postoje razni razlozi koji objašnjavaju zašto taj povijesni eksperiment mjesnoga djelovanja neke međunarodne vlade ne uspijeva. Za početak, teško je zamisliti složenije mjesto za njegovu primjenu. Više od trećine kuća je uništeno ili oštećeno. Bio je potreban golem napor međunarodne zajednice da više od milijun osoba vrati kućama i pripremi ih barem malo za ledenu zimu. Zatim su tu duboke socijalne i psihološke štete zbog deset godina tlačenja, nakon kojih je slijedio rat, izgnanstvo i povratak. (...) Potom je tu i složenost pothvata koji uključuje beskonačan broj međunarodnih organizacija i njihove kratice, KFOR, UNMIK, UNHCR, OESS, EU, svaka sa svojim adminstrativnim stilom, institucionalnim planovima i proračunskim problemima. Postoji, naravno, i mnoštvo konkurentskih državnih interesa. Potreban je genij upravljanja kako bi sve to razmrsio i uredio. Čak i KFOR trpi zbog konkurencije zemalja koje u njemu sudjeluju. Klaus Reinhardt, dostojanstveni general koji je naslijedio sira Michaela Jacksona na mjestu glavnog zapovjednika, izvješćuje me da 30 država tvori njegove snage. 'I nemojte misliti da oni čine nešto samo zato što im ja to zapovijedim.' Svidio mi se jedan naslov iz lista KFOR Chronicle koji kaže: 'Grci organiziraju kaos'. Upravo tako. Iza svega toga stoji pitanje političke volje glavnih zapadnih vlada i njihova nespremnost da povećaju fondove za stvari o kojima im, međutim, nije teško pričati. (...) Prirodno, ima mnogo prioriteta koji si međusobno konkuriraju. Iz Afrike se diže povik 'A mi?'. Čečenija zauzima glavne naslove. No uspjeh, ili neuspjeh, admistracije u vrijeme mira na Kosovu bit će odlučujući element, bilo za povijesni sud o prvom NATO-ovu ratu, bilo za perspektive sličnih intervencija u 21. stoljeću. (...) Zapad je dobio rat. Mi gubimo mir", piše Timothy Garton Ash.